PROTESTNO PISMO Davor Miličić uz još 26 najpoznatijih hrvatskih liječnika uputio je protestno pismo predsjedniku Josipoviću i premijerki Kosor u kojem traže potpuni zaokret zdravstvene politikeDavor Miličić, dekan Medicinskog fakulteta u Zagrebu i ravnatelj kardiologije na Rebru, jedan je od potpisnika pisma koje je 27 vodećih liječnika uputilo premijerki Jadranki Kosor i predsjedniku Ivi Josipoviću. Ogorčeni liječnici zahtijevaju potpuni zaokret zdravstvene politike u Hrvatskoj, i tvrde kako će – ne promijeni li se sadašnja situcija – hrvatska medicina uskoro početi nalikovati na makedonsku ili kosovsku, a to znači potpuni bankrot javnog zdravstva. U razgovoru za Nacional, Miličić je objasnio motive koji su potpisnike naveli na javni istup, kao i kolika je opasnost privatizacije zdravstvenog sustava. Ako se može izvući opći zaključak iz jednosatnog razgovora koji smo vodili u njegovu uredu na Rebru, tada bi on glasio kako najpoznatiji hrvatski liječnici smatraju da stotine milijuna kuna koji svake godine odlaze vlasnicima privatnih klinika za ovdašnju medicinu predstavljaju isti dokaz korupcije, kao što je afera Fimi-media značila na razini države.

NACIONAL: Tko je inicirao pisanje predsjedniku i premijerki?

- Ne znam točno, mislim da je to bila skupina vrhunskih hrvatskih radiologa.

NACIONAL: Zašto su to gotovo isključivo profesori s Medicinskog fakulteta Zagreb, a ne i ostalih u Hrvatskoj?

- Zato što se nije željelo ići na masovno potpisivanje pisma, nego su se odabrala neka vodeća imena hrvatske medicine iz Zagreba. Razlozi su pragmatični, tehničke prirode.

NACIONAL: Dešava li se privatizacija zdravstva u Hrvatskoj?

- Činjenica je da se u demokraciji sve mora smjeti privatizirati, pa tako i zdravstvo. Kao liječnik koji radi u akademskoj zdravstvenoj ustanovi moram nažalost izraziti zabrinutost, kao i mnogi moji kolege, da postoji realna opasnost da se razvoj vrhunske medicine, s obzirom na uvjete rada, tehnološki napredak i napokon koncentriranje vrhunskih kadrova u idućim godinama jednostavnvo prepusti privatnim zdravstvenim ustanovama. Bitno je istaknuti da se vrhunska medicina u svakoj razvijenoj, uljuđenoj zemlji razvija ponajprije u vrhunskim državnim klinikama. Jedan od glavnih razloga za takvu politiku jest bitna razlika između svrhe postojanja državnih u odnosu na privatne zdravstvene ustanove. Državne bolnice nisu naime profitabilne ustanove kao niti ostatak državnoga zdravstva i one postoje da bi narodu pružale zdravstvenu zaštitu u skladu s najboljim postignućima medicine i nacionalnom zdravstvenom politikom i pritom nikako ne smiju biti orijentirane na profit. Privatne zdravstvene ustanove kao glavni motiv svojega osnutka imaju profit, zaradu vlasnika. Sukladno tomu, vlasnici obično nisu liječnici. Kvaliteta i stručne ambicije privatnika mogu se jako razlikovati, ali takve ustanove nemaju zadaću uklopiti se u nacionalnu strategiju zdravstva i voditi brigu o zdravlju nacije. Stoga ako dopustimo da državne bolnice, posebice vodeće klinike, počnu zaostajati u tehnološkoj opremljenosti u odnosu na privatne bolnice, to će dovesti do odljeva najboljih liječnika u privatni sektor, jer su ondje bolji uvjeti rada i dvostruko ili trostruko veće plaće – doduše ne uvijek u cijelosti isplaćivane na legalan način, već dijelom „na crno“.

NACIONAL: Kako se u to uklapa privatizacija zdravstva koja je u očitom zamahu?

- Ponavljam da je privatno zdravstvo posve legalno i legitimno pod uvjetom da ne živi na državnim jaslama. U nas međutim gotovo ni jedna privatna bolnica koja se bavi skupom i sofisticiranom medicinom ne može opstati bez ugovora s HZZO-om. Dakle, privatnici investiraju vlastiti kapital, ali im je zarada zajamčena ako dobiju jamstva da će se zdravstvene usluge refundirati putem „državnih“ uputnica i iz državne riznice. Oprema se, naravno, kupuje na leasing a ulagački rizik ne postoji jer će oprema samu sebe isplatiti novcem naših poreznih obveznika. U Hrvatskoj, naime, nema dovoljno bogatih ljudi da privatne bolnice mogu opstati od bolesnika koji usluge plaćaju vlastitim novcem, a nije razvijen ni sustav privatnih zdravstvenih osiguranja, koji omogućuje da se imućniji bolesnici liječe tako da biraju ustanovu, liječnika i dobivaju izvanredne termine, dakle ne opterećuju liste čekanja i biraju privatnu umjesto državne ustanove ili pak dodatno plaćaju državnoj ustanovi jer žele viši stupanj komfora i najboljega liječnika. Ne smije se tolerirati da postoje neki dijagnostički i terapijski postupci koji se mogu obaviti samo u privatnoj ustanovi, pa čak ni u vodećoj hrvatskoj bolnici. Takvi primjeri već postoje, o tome su pisali u svojemu pismu hrvatski radiolozi, a slično prijeti i nekim drugim strukama, pa tako i mojoj kardiologiji. Najveća i vodeća kardiološka ustanova u Hrvatskoj jest klinika na Rebru. U toj Klinici obavlja se najveći broj invazivnih zahvata na koronarnim arterijama u Hrvatskoj, ona je na raspologanju i bolesnicima s daleko širega područja nego što je Zagreb i okolica, kako za hitna tako i za sva moguća složena stanja i prebleme kardioloških bolesnika. Unatoč tomu i unatoč našim vapajima za obnovom opreme, te unatoč obećanjima koja smo dobili, mi trenutačno imamo apsolutno najgoru opremu u Hrvatskoj tj. rashodovane uređaje za koronarografije i zahvate na koronarnim arterijama – jedna je angiosala stara više od deset godina, druga gotovo devet. Dakle, riječ je o potpuno amortiziranim i neadekvatnim aparatima koji se neprekidno kvare, tako da obično sve radimo samo u jednoj dvorani dok se druga popravlja. Radimo na granici i preko granice izdržljivosti, vapimo da se konačno laboratorij preseli u primjerene prostore i tehnološki obnovi i to samo zato da bismo pridonijeli rješavanju važne nacionalne patologije. Istodobno niču privatne ustanove koje sklapaju ugovore s HZZOom, kupuju se ondje vrhunski uređaji na kojima nerijetko rade nedostatno educirani kadrovi, pa tada i takvi bolesnici u konačnici često dolaze k nama da bi dobili točnu dijagnozu i odluku o optimalnoj terapiji. Daljnji zamah privatizacije u zdravstvu na račun naših građana izravno će ugroziti kliničke bolničke centre i kliničke bolnice kao centre izvrsnosti. Ne smijemo si dopustiti da nam se dogodi ono što se desilo u Makedoniji, dijelom i u BiH, zatim na Kosovu. U Skoplju su se najbolji sveučilišni kadrovi preselili u privatne ustanove koje usluge naplaćuju od državnog novca, a s druge strane, tamošnje klinike su opustošene i prijeti im da postanu ubožnice.

NACIONAL: Protivnici će vam odgovoriti kako je amerikanizacija zdravstva jednostavno neizbježna jer je vrhunska medicina skupa?

- Vrhunska medicina doista jest skupa, ali zašto bi državno osiguranje privatnim ustanovama plaćalo milijune i milijune eura, umjesto da taj novac daje državnim bolnicama. I u Americi se njeguju državne klinike kao neprijeporni centri izvrsnosti, samo je ondje problem u vrlo lošoj razini osnovnog zdravstvenog osiguranja za koje jamči država, tako da se i državne bolnice dobrim dijelom alimentiraju iz privatnih osiguravajućih fondova. Srećom, Obama je, čini se, uspio obuzdati pohlepu američkih medicinskih krugova za zaradom, jer se u modernom društvu ne može tolerirati da je dobra medicina dostupna samo onima s dubokim džepom.

NACIONAL: Može li se na temelju ovoga govoriti o legaliziranoj korupciji unutar zdravstvenog sustava?

- Uvijek razmišljam i djelujem u dobroj vjeri. Moja je zadaća u ovom slučaju upozoriti one koji DAVOR MILIČIĆ upozorava da na Rebru liječnici rade 'na granici i preko granice izdržljivosti'odlučuju o zdravstvenoj politici a i hrvatsku javnost o potencijalnoj opasnosti za budućnost hrvatskog zdravstva. Ne smijemo prihvatiti demagoške tvrdnje da su privatnici državi korisni jer ulažu svoj kapital, zapošljavaju ljude i obavljaju zdravstvenu djelatnost, a država im onda samo te usluge plaća. Država je itekako mnogo uložila u edukaciju svojih stručnjaka – od studija do specijalizacije, subspecijalizacije, poslijediplomskih i doktorskih studija – i to ne zato da bi takvi liječnici djelovali primarno radi nečijega profita nego radi skrbi za zdravlje svojih bolesnika i na tragu politike razvoja zdravstva u domovini. Zašto naše bolnice rade samo od 8 do 16 sati a nakon toga oprema ostaje neiskorištena – dijagnostika, operacijske dvorane itd. Zašto liječnici u državnoj službi nakon radnog vremena honorarno rade za privatnika i svojim radom otplaćuju njegovu opremu umjesto da, ako žele, honorarno rade u svojoj matičnoj bolnici i tako pomognu otplaćivanje nabavljene opreme koja će nakon amortizacije biti nadomještena novom?

NACIONAL: Podržavaju li vas ostali liječnici?

- Moje stavove dijele svi kolege s kojima sam razgovarao na Medicinskom fakultetu, KBC-u Zagreb i nekim drugim zagrebačkim kliničkim bolnicama. Obraćamo se javnosti kako bismo spriječili rastakanje hrvatske akademske medicine, jer su je generacije mukotrpno izgrađivale, a mogla bi se, ako ne reagiramo vrlo brzo urušiti. Posljedica bi bila nepopravljiva šteta za hrvatsko zdravstvo, edukaciju zdravstvenih djelatnika, hrvatsku medicinsku znanost i nazočnost hrvatske medicine na svjetskoj pozornici. Ne smije se dopustiti da se mi koji liječimo najteže bolesnike iz čitave države moramo boriti kao lavovi, često uzaludno, da nam se obnovi oprema i da nas ne pregaze nove, brzo rastuće privatne bolnice.

NACIONAL: Koliko bi koštala obnova?

- Cijena jedne angio dvorane za invanzivnu kardiologiju iznosi približno milijun eura, ali budući da se radi o nekoliko dvorana koje su predviđene za KBC Zagreb, konačna pojedinačna cijena bila bi bitno niža. Evo još jednog primjera iz interdisciplinarnog područja radiologije i kardiologije. Zašto se u KBC-u Zagreb ne može nabaviti 64-slojni CT za tzv. CT-koronarografiju, a ona se trenutačno obavlja u dvjema privatnim poliklinikama od kojih jedna radi „na državne uputnice?“

NACIONAL: Koja je cijena ovih zahvata?

- Cijena nije mala, a ako je plaća državni zavod onda je to jednako nama na Rebru kao i privatnim ustanovama. Vrlo lako se može izračunati u kojem razdoblju bi se isplatila kupovina modernih uređaja za državne bolnice pod uvjetima koje sam navodio u odgovoru na prethodna pitanja.

NACIONAL: Jesu li vaši liječnici stručni za obavljanje ovakvih postupaka?

- Naravno, pa u kadrovskom smislu smo bolji nego bilo tko u Hrvatskoj. To je ono o čemu govorim. Kliničke bolnice još uvijek raspolažu najboljim kadrovima, samo postoji vrlo velika opasnost da vodeći liječnici prijeđu u privatne ustanove, gdje im nude dvostruko veće plaće, a u nekim slučajevima im se nudi i akademska karijera i to na fakultetima udaljenima nekoliko stotina kilometara. Da bi situacija bila još apsurdnija, nas, „državne“ fakultetske liječnike propituje se i o kumulativnom radnom odnosu - zato što je naša plaća nešto veća nego sveučilišnih profesora drugih struka koji rade isključivo na fakultetu i ne liječe ljude nego poučavaju i bave se znanošću. Nama je pak naša nastavna fakultetska baza naša klinika i tu integriramo struku tj. praktični rad i poučavanje. Ne možete biti profesor glasovira ako svakodnevno ne svirate glasovir i na tome glasoviru ne poučavate svoje studente. Kirurg tijekom operacije vodi ruku i pokazuje studentu i specijalizantu, internist u klinici vodeći vizitu poučava i postavlja pitanja studentima i specijalizantima. Smiješno je da sveučilišni profesori i i nositelji medicinske struke u Hrvatskoj moraju opravdavati svoje plaće koje su za naše uvjete pristojne ali smiješno male u usporedbi sa zapadnom Europom pa i većinom tranzicijskih zemalja, a u redu je kada liječnici u privatnim ustanovama imaju dvostruko veće plaće, a te privatne bolnice žive od državnih osiguranika. Mediji koji podupiru takvu antiintelektualnu klimu pomažu rastakanju vrhunske medicine u Hrvatskoj.

NACIONAL: Koliko još može izdržati hrvatska medicina u postojećim trendovima?

- Hrvatska medicina je jako žilava. Izdržala je i prekalila se i u najtežim uvjetima u Domovinskome ratu, a odolijeva i kroničnom manjku novca za vrhunsko zdravstvo jer i u takvim uvjetima naši bolesnici dobivaju vrlo dobre usluge, a zbog medijske hajke protiv liječnika vrlo često toga nisu svjesni i ne znaju kako je drugdje. Nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju, barem deset posto naših liječnika otići će iz zemlje, a sad nam već nedostaje oko tisuću liječnika. Slično se desilo u svim tranzicijskim državama, koje je napustio dio domaćih kadrova i otišao u druge europske zemlje, koje su im ponudile bolje plaće i radne uvjete. Mi ćemo tada biti primorani uvoziti liječnike i medicinske sestre, i to iz zemalja s mnogo lošijom medicinskom izobrazbom nego što je imamo u Hrvatskoj.