ReutersUkrajinski penzioner Nikolaj Bosij nikad neće zaboraviti 26. travanj 1986. godine u Černobilu: "U 1 sat, 23 minute i 44 sekunde je došlo do eksplozije u reaktoru. Uništen je krov reaktora i dvorane u kojoj su bila postrojenja. Velika količina radioaktivne prašine je ispuštena u atmosferu. Došlo je i do požara." Nikolaj Bosij je tada imao 44 godine i bilo je jasno da kao časnik mora sudjelovati u akciji spašavanja u Černobilu. Tu katastrofu on naziva "ratom koji je objavio reaktor".

Tadašnja vladina komisija je odlučila reaktor iz zraka zasipati materijalima koji su sadržavali olovo. Na taj način je trebalo spriječiti ispuštanje radioaktivnih tvari u atmosferu. Kako bi se to izvelo, trebalo je ljudi: "28. travnja u Kijevu je angažirani 350 ljudi. Bili su to takozvani "likvidatori". Morali su obući vojnu uniformu i na silu otići u Černobil. Zadaća im je bila tovariti vreće u helikoptere. Ja dobio zadaću da im zapovijedam. Radili smo 16 sati dnevno, sve dok nismo bili potpuno iscrpljeni."

Bezbrižan užitak u lijepom vremenu

I dok su se u Černobilu "likvidatori" očajnički borili protiv radioaktivnosti, stanovnici okolnih gradova uživali su u neobično toplim proljetnim danima. Još nisu ništa znali o nuklearnoj katastrofi u Černobilu. Tek 70 sati nakon eksplozije su sovjetski mediji izvijestili o nesreći: "U atomskoj elektrani Černobil se desila nesreća. Oštećen je jedan reaktor. Poduzete su mjere za otklanjanje posljedica nesreće, a oštećenima će biti pružena pomoć. U tu svrhu je formirana je vladina komisija", bilo je šturo priopćenje državne televizije. O pravim posljedicama se isprva šutjelo. Pet dana nakon katastrofe, 1. svibnja se u tadašnjem Sovjetskom Savezu - kao i uvijek, slavio Međunarodni praznik rada. "Bio je sunčan dan i bilo je toplo. Svi ljudi - odrasli i djeca bili su vani, na proslavi. Tek nakon nekoliko godina smo doznali da se toga dana uopće nismo smjeli kretati na otvorenom", sjeća se nastavnica njemačkog jezika Galina Kolbik iz mjesta Čausi, 300 kilometara udaljenog od Černobila.

Reuters

"Nitko nikad nije bio odgovoran"

Havarija u Černobilu je uzrokovala radioaktivno zračenje na oko tri četvrtine teritorije Bjelorusije. Stanovnici obližnjih sela su morali napustiti svoje domove. Oleg Pisarev se sjeća kako su odjednom došla vojnici i vojna vozila: "Pored kuća su iskopavane jame. Buldožeri su potom počeli rušiti kuće i te ruševine prebacivali u jame koje su zatrpane zemljom." Oleg Pisarev i njegove kolege su imale zaštitnu odjeću, a dobili su i nekoliko savjeta. "Preporučeno nam je da pijemo crno vino. Govorili su nešto i o jodu, ne mogu se točno sjetiti da li smo uzimali jod. Ali vino smo u svakom slučaju pili." Od jedinice sa 350 pomagača kojom je tada zapovijedao Niklaj Bosij, živ je još samo svaki treći. Bosij smatra da je za to kriv sustav u kome nije postojala pojedinačna, već kolektivna odgovornost. To znači da nitko nikada za nešto nije bio odgovoran. Bosij ipak, kako kaže, nije ljut na sistem u čijoj je izgradnji i sam pomogao. Autorica knjige "Černobil: Kronika budućnosti" Svetlana Aleksijevič, opisuje kako je tadašnji sistem funkcionirao: "Sistem je polazio od toga da ne postoje prepreke koje komunisti ne mogu prevladati. Mislili su: imamo puno ljudi koji nam bezuvjetno vjeruju. Može se žrtvovati bezbroj tih ljudi kako bi se pobijedilo u toj borbi."