ReutersU proljeće 1992., kada je počela opsada Sarajeva, presretnut je i snimljen razgovor između generala Ratka Mladića i zapovjednika srpskih artiljerijskih brigada na komandnim položajima iznad grada. 'Velešiće i Pofaliće tuci', naređivao je general Mladić napad na dva sarajevska naselja. 'Tamo nema srpskog življa mnogo.' U njegovu glasu bilo je primijetnog veselja dok je precizirao svoju naredbu: 'Da ne mogu da spavaju! Da im razvučemo pamet njihovu!'

Kasnije će tvrditi da je razgovor odglumljen i da je naredbe izdao 'vješt imitator njegova glasa'. Da je ikada postojao, tom bi imitatoru trebalo odati priznanje jer je perfektno uhvatio okrutnost dostojnu i Tamerlana Christophera Marlowea. Za generala Mladića, kojeg je srpski predsjednik Slobodan Milošević osobno odabrao da zapovijeda uništenjem Bosne i Hercegovine, cijena od nekoliko mrtvih srpskih sunarodnjaka nije bila previsoka ako je tako mogao natjerati Sarajlije da izgube pamet, prije nego što su izgubili svoje živote.

Ali čovjek koji se ponosno pojavio pred kamerama 11. srpnja 1995., na dan kada je 'sigurna' enklava Srebrenica pala u ruke srpskih snaga, nije bio nikakav vješt imitator, nego general Mladić glavom i bradom. Ponudio je osvojeni grad kao 'dar srpskom narodu', dodavši da je 'konačno došlo vrijeme da se osvete Turcima zbog Kosovske bitke'. Osim što se, iz očite patriotske taštine, sam postavio na scenu ratnog zločina, general Mladić je precizno formulirao rasističku patologiju srpskog nacionalizma: ustanak protiv dahija - lokalnih osmanlijskih vladara - odigrao se u ranom 19. stoljeću. Kada je govorio o 'Turcima', Mladić je mislio na bosanske muslimane. Obuzet ustankom od prije 200 godina, borio se protiv imaginarnih neprijatelja.

Srebrenički masakr

Ilustracija: Sabina RešićAli njegove žrtve bile su itekako stvarne. U Srebrenici je general Mladić direktno nadzirao ubojstva gotovo 8000 ljudi, a taj njegov junački podvig danas je poznat kao najveće masovno ubojstvo u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Bilo ga je posvuda - šepurio se naokolo, a kamera ga je vjerno pratila: šetajući ulicama opustošenog grada, sipao je naredbe iz rukava. Očajnim ženama i djeci obećao je put u sigurnost, navijestivši da će i muškarci stići za njima. Maltretirao je pukovnika Thomasa Karremansa, zapovjednika nizozemskog bataljuna Ujedinjenih naroda, koji je zatim pokorno smrti izručio ljude koji su tražili zaštitu u kampu UN-a. Na sastanku s nesretnim Karremansom, kojem je prisustvovao Nesib Mandžić, lokalni nastavnik, Mladić je tvrdio da će muslimanima iz UN-ova kampa, ako odluče položiti oružje - koje nisu ni imali jer je to bio preduvjet da uopće uđu u kamp - 'garantirati' njihove živote. Prestravljenom nastavniku povjerio je zadatak da ih u to uvjeri i rekao mu da ima 'sudbinu svojih ljudi u svojim rukama'.

Apsolutna moć

Sudbina naroda Srebrenice bila je, naravno, u rukama generala Mladića. Iz pozicije apsolutnog gospodara života i smrti, on je svoje žrtve uvjerio da im nema zašto lagati, upravo zato što ima apsolutnu moć. Očigledno je uživao u tome da nudi lažne izbore ljudima koje se spremao pobiti, nudio je njihovoj djeci slatkiše i nudio je trajni izgon njihovim ženama i majkama. Njegova moć je rasla iz minute u minutu; postala je toliko ogromna da je mogao odlučiti i da je ne upotrijebi. Cijeli svijet zna što je odlučio.

Kao oficir s karijerom u JNA, zapovijedao je provincijskim garnizonom u makedonskom gradu Štipu kasnih osamdesetih. Nakon što je Milošević prepoznao njegove sociopatske talente, Mladić je unaprijeđen i premješten 1991. u kninski garnizon u Hrvatskoj, gdje je ubrzo osvojio veliki dio teritorija koji su Srbi izgubili tek 1995. Poslan je 1992. u Bosnu da nastavi stvarati 'veliku Srbiju'. Kada ga je Radovan Karadžić, civilni vođa bosanskih srba, 1995. pokušao maknuti s položaja komandanta oružanih snaga, general Mladić i njegova lojalna vojska bosanskih Srba jednostavno su ga ignorirali. Diljem srpskih zemalja o njemu i njegovim junačkim pothvatima pjevane su pjesme.

Kućni filmovi

Ratko Mladić i Radovan KaradžićMeđutim, ništa od njegove junačke okrutnosti nije se moglo vidjeti u prilozima emitiranim na bosanskoj televiziji 2009. koji su prikazivali Mladića kroz seriju kućnih videosnimki. Osim ponekog tustog tjelohranitelja zalutalog u kadar, ništa nije sugeriralo rat, kamoli genocidnu manifestaciju moći moći u Srebrenici. Umjesto toga, Mladića gledamo na zabavama i vjenčanjima, slušamo kako glasno i falš pjeva; posjećuju ga ostali osumnjičeni ratni zločinci u civilnim odijelima i donose njegovoj gospođi cvijeće. Zavaljen u idiličnom okruženju vojnih baraka negdje u Srbiji, praćen pjevom ptičica, on sjetno govori: 'Mir. Tišina.' Da nije scene sa sprovoda njegove kćeri, kada ljubi morbidni prozorčić na njenom lijesu i potom ga, uvijek pedantan vojnik, briše maramicom, prilog bi praktički bio reklama za udobnu penziju.

Gonima se, nakon što je 1995. rat završio, slobodno kretao po teritoriju bosanskih Srba i Republike Srbije. Tek nakon pada Miloševića 2000. godine on se počeo skrivati, ako se to uopće može tako nazvati jer se čini da su srpske službe sigurnosti cijelo vrijeme znale gdje se nalazi. Sve do 2005. primao je srpsku vojnu penziju.

Izgaranje za osvetom

Čovjek na pragu sedamdesetih koji je izašao iz kuće u Lazarevu, u sjeveroistočnoj Srbiji, nimalo ne nalikuje Mladiću od Srebrenice koji je, zasukanih rukava, izgarao od želje za osvetom. Sada istrošen čovjek, Mladić je nadživio Miloševića, njegov projekt 'velike Srbije' i fanatičnu lojalnost mnogih Srba, hranjen s plodnog tla masovnog ubojstva. U Srbiji i Europi pronađeno je sretno rješenje - vrijeme je da se zbaci smrdljivi teret jugoslavenskih ratova i krene dalje prema Velikoj Europi, gdje će uskoro uslijediti zaborav slobodnog tržišta.

Ali današnje stanje Bosne i Hercegovine mora biti dio Mladićeve optužnice: Srebrenica je još uvijek pod srpskom kontrolom, obitelji ubijenih ne usuđuju se vratiti. Političari Republike Srpske, srpske državice koju su izgradili Mladić i njegovi ubojice, ali koja je formalno dio Bosne, sudjeluju u institucijama BiH samo da bi blokirali njihovo funkcioniranje. Mladić je Srbima karta za Europu, ali za Bosnu je Europa zatvorena, dijelom i zato što nemaju bosanskih ratnih zločinaca koje bi mogli trampiti za prosperitet. Mladićev projekt velike Srbije je propao, ali njegov projekt uništenja Bosne još uvijek ima velike šanse da uspije.

Napisao: Aleksandar Hemon

Teks prenesen sa stranice www.bloomberg.com