Neidentificirana žrtva Srebrenice: ReutersPretpostavljam da je uhićenje generala Ratka Mladića doista prošlo bez velikih drama i komplikacija; čini se da proteklih godina i nije bio naročito aktivan te je postupno postao zapušteno staro gunđalo s odvratnom zbirkom veteranskih uspomena. Njegove su potrebe vjerojatno bile skromne: čokanjče šljivovice u društvu suosjećajnog popa (uobičajeno je da Srpska pravoslavna crkva pruža potporu i savjetuje prolupale i tražene ratne zločince) te povremeni odlazak u lov ili na skijanje. Iako takav klišeizirani ishod - figura energičnog zla svedena na običnu istrošenu ljušturu - pruža određenu satisfakciju, postoji i nešto odbojno u svemu tome.

Kao zbunjeni stari penzioner, Mladić predstavlja opasnost da se probude lokalne simpatije, slično kao u slučaju Johna Demjanjuka, ali samo nekoliko godina nakon zvjerstava koje je činio, a ne, kao Demjanjuk, nakon gotovo pola stoljeća. Osim toga, Mladić je bio zapovjednik i organizator masovnih pokolja u Srebrenici i Žepi (kao i sramotnog bombardiranja Sarajeva), a ne samo vojnik koji je slijedio naredbe. Nova i navodno reformistička srbijanska vlada snosi dio odgovornosti za ovaj trenutak moralnog ništavila i zbrke, budući da na uhićenje Mladića i njegova političkog šefa Radovana Karadžića gleda samo kao na epizodu u zagrijavanju atmosfere približavanja Beograda Europskoj uniji. Ne morate biti istrenirani srpski šovinist da biste u toj računici pronašli trivijalnost i koristoljublje. (I što ako ispadne nemoguće razvući sve manje elastičnu Eurozonu da bi udovoljila hitnim potrebama Srbije, zajedno s onima Grčke i Irske? Možda su to ipak nerealna očekivanja).

Reuters

'Sravniti Sarajevo'

Još je jedna nemila posljedica prezentiranja Mladića kao bijednog i patetičnog. Uskoro će biti gotovo nemoguće ljudima puno mlađima od mene razumjeti kako je kolosalnu figuru on nekada predstavljao. Koristim posljednje riječi veoma oprezno, jer sam ga u to vrijeme smatrao daleko precijenjenom individuom, kojoj su se priznavale političke i vojne sposobnosti koje zapravo nije ni posjedovala. Ali ako biste pokušali, u Washingtonu ranijih Clintonovih godina, sugerirati da na Mladićev sarajevski blitzkrieg treba reagirati vojnom akcijom - evo što biste dobili: svojevrsnu large-print verziju Arapske ulice, u kojoj su riječi arapski i muslimanski zamijene riječima pravoslavni i ruski:

'Ako napadnemo srpske položaje, oni će zanemariti sva ograničenja i sravniti Sarajevo sa zemljom. JNA će proširiti ofenzivu na cijelu državu. Milošević će se obratiti Moskvi za naoružanje i diplomatsku potporu i dobit će ih... Morate se sjetiti da su Titovi partizani tijekom rata skršili 20 Hitlerovih divizija...'

Alić Mina kraj groba svoga sina Mihrudina u selu Memici, 30 km udaljenom od Zvornika (Reuters)

Ustupci koljačima

I tako unedogled, kao pokvarena ploča, ne uvijek sa svim tim tvrdnjama odjednom (iako se sjećam da ih je ministar obrane Les Aspin uspio sažeti vrlo precizno, da ne kažem histerično). Naravno, na kraju su Mladićeve snage postupile kao i svi ostali rasni i religijski fanatici - otišli su predaleko. Zapada je morao reagirati; uslijedila je odmazda. I tada je ispalo da srpski bojovnici nisu nikakve 'elitne vojne jedinice', nego bijedne paravojne snage s povijesnim kontinuitetom pobjeda nad civilnim stanovništvom. Iako su ruski demagozi poput Vladimira Žirinovskog posjetili bosanske krajeve pod srpskom okupacijom, Rusija nije pokazala značajnijih sklonosti da u skladu sa svojom sentimentalnom povijesnom ulogom izigrava Majku svih Slavena.

Čak i kada su sve te kronične slabosti isplivale na površinu, srpskim vođama se nastavljalo činiti ustupke, i u Daytonu i po pitanju Kosova, sve dok se cijeli taj mit nije rasplinuo zbog Miloševićeva luđačkog pokušaja da proširi etničko čišćenje na Albaniju i Makedoniju. Kada je sve završilo, željezna logika europskog fašizma ponovo je trijumfirala, kao i nakon 1945, i brojni pripadnici srpske manjine u Krajini i na Kosovu bili su protjerani iz mjesta u kojima su živjeli vjekovima. Ako se itko proteklih godina trebao zalagati za Mladićevo hapšenje i utamničenje, nije li to trebao biti običan srpski puk?

'Monstrumi koje treba uništiti'

Munira Salihović pokazuje fotografiju na kojoj se nalaze suprug i tri sina Redžep, Sabahudin, Fahrudin i Resid. Svi su pobijeni u srebreničkom masakru (Reuters)

U takvim trenucima uvijek se prisjećamo i oslanjamo na govor Johna Quincyja Adamsa o riziku koji SAD preuzima kada ide u svijet 'u potrazi za monstrumima koje treba uništiti'. Bez ikakvog pretjerivanja - Mladićev karakter, i karakter njegova pokreta, može se nazvati monstruoznim. Mnogi još uvijek ne shvaćaju koliko je jada, kaosa i patnje on namjerno skrivio. Ali paradoks je u tome što je monstruozna priroda njegove moći i utjecaja bila silno preuveličavana - ne od strane onih koji su joj se željeli suprostaviti, nego onih koji nisu! Zbog toga je cijela ta noćna mora bila bespotrebno prolongirana, i sve je teže bilo iz nje izaći. Po kojem god principu se posttitovska Jugoslavija imala preustrojiti, jedna je ideja bila potpuno nemoguća i nezamisliva - 'velika Srbija' - u kojoj bi manje republike i njihovo stanovništvo bili prisilno prekrajani da odgovaraju zahtjevima diktatorskog krojenja. Jednoga dana nemoguće će biti povjerovati da sile NATO-a nisu to odmah uvidjele, nego su nastavile tretirati Slobodana Miloševića kao 'partnera u miru', čime su utrle put koji je vodio ravno do Srebrenice i ubijanja ljudi koji su navodno bili pod našom zaštitom.

Lice lišeno smijeha

Srebrenica je jedan od najbolje dokumentiranih užasa moderne povijesti. Sve je tu, od satelitskih snimki u realnom vremenu (sramotno dostupnih SAD-u čak i dok se pokolj događao) do filmova i videosnimki koje su snimili sami počinitelji, uključujući i samog Mladića. Prikazivanje tog materijala na sudu će, nadamo se, izbisati svaki podrugljivi osmijeh s njegova lica i uništiti propagandni imidž jednostavnog vojnika patriota. Bez obzira na to u što će se naša politika prema svjetskim monstrumima na kraju premetnuti, barem bismo ih morali znati prepoznati kada ih vidimo.

Autor: Christopher Hitchens

Tekst prenesen s portala Slate

Prevela: Ivona Bečeić