U PJESMI 'Tragični junak' s novog albuma Antić ima stihove u kojima govori o svojoj poziciji u javnosti: 'i sve šta znan je da ne znan ništa/ka raku klišta meni su riči, lud san/ trčin po strani, svudi paravani'Saša Antić jedan je od onih sjajnih, skoro pa idealnih sugovornika koji ne znaju i ne žele naširoko mudrovati o svojem radu. Jednostavno - djelo je tu, pred publikom, i svakome je dopušteno da ga tumači na svoj način, ma koliko taj način možda bio različit od onoga što je autoru bilo na pameti. To je ta tanka linija koja “običnog” umjetnika razdvaja od “neobičnog” pozera, a Antić se znade držati s njene prave strane i, što je najvažnije, ne glumiti pritom nikakvu lažnu skromnost. Dosad smo se u životu družili samo triput, ali uvijek na manje od tri minute, pa nije bilo prilike da mu u nekoj neformalnijoj konverzaciji postavim neka pitanja koja me doista muče. Prvo je u nizu - majke ti mile, tko smišlja naslove TBF-ovih albuma?! Ono, pjesme imaju normalne naslove, ali albumi...

Perpetuum fritule, Maxon Universal, Galerija Tutnplok, za deset dana izlazi Pistaccio metallic... Alo?! Uvijek je to neka interna zezancija, objašnjava Saša, dogodi se da nam svima dobro zazvuči nešto što sa samim sadržajem albuma uglavnom nema ama baš nikakve veze, a onda se na to veže i neki vizualni koncept. “Tutnplok” je, recimo, zvuk što ga ispušta robot u jednom francuskom crtiću koji smo svi gledali kao klinci. I baš im je, kaže, dobro sjeo, čak su i izmislili čemu bi “tutnplok” bio akronim: “totalno uništenje temeljnih načela...”, tko će se sad sjetiti kako ide dalje. Maxon Universal je zazvučalo kao savršeno ime za izmišljenog sponzora, užasno veliku korporaciju u kojoj su zaglumili šljakere, a “pistaccio metallic” je tvornička specifikacija boje gitare koju u bendu svira Nike. Još zimus, kad je novi materijal bio pri kraju masteriranja, tražili su neku boju po kojoj bi nazvali taj album. Nova runda rasprave o tome povela se taman kad su ukrcavali opremu nakon koncerta u Samoboru, baš kad je u gepek ulazila ta Nikina “pistaccio metallic” gitara. Pametnima dosta. Ta je boja, kaže Saša, ono što su u Zagrebu nekad zvali “boja veselog dreka”, a u Splitu “radioaktivni hračak”.

Ona je na kartonskom omotu novog CD-a i nekovrsni ironijski odmak od urušenog diskografskog tržišta, gdje danas svatko s interneta skida i prži sve što mu se svidi i samo rijetki kupuju originalne diskove. Zašto se uopće truditi oko vizualnog identiteta albuma, kad će ga samo rijetki doista i kupiti? Osim toga, riječ je i o boji koja prilično reflektira autorsko viđenje aktualne zbiljnosti - malo je gadljiva, ali ima taj sjajni, svjetlucavi preljev... Kad smo dogovarali ovaj susret, Saša mi je rekao da mu je već pomalo dosta društvenog angažmana, tog nekog besplodnog, neučinkovitog aktivizma u pjesmama. Međutim, kad sam ih poslušao, ispalo je da tek četiri od njih jedanaest nisu kontaminirane hrvatskom i splitskom sadašnjicom i gađenjem glede iste. “Ma ne”, odgovara mi sad, “nisi me dobro razumio.

Samo mi je dojadilo da sam sebi pokušavam nekako sustavno, analitički, objasniti što se to oko nas i uz nas događa. Htio sam ti samo reći da smo mi davno otpjevali neke stvari koje govore konkretno, ali nije bilo posebnog učinka, pa smo sad, eto, otišli malo više u metaforiku. Nismo htjeli ići prvoloptaški, jer toliki apsurdi oko nas više nisu tek pojedinačni incidenti, to je masovna pojava.” Prije dvije godine obojica smo potpisali onaj apel splitskim biračima (radni naslov: “Birajte, ljudi, bilo koga, samo ne Keruma!”) pa je tu temu danas, kad trećina naših sugrađana i opet želi glasovati za istog trgovca mješovitom robom, nemoguće izbjeći. "Glasovali bi za njega, kao i onda, samo zato što nema suvisloga protukandidata, u tome je cijela priča. Odnosno oni koji su protiv Keruma ne izlaze na izbore jer nemaju za koga drugoga glasovati, pa ostanu doma. Osim toga, ne znam sjećaš li se, na izbornim plakatima i Ostojić i Kuret su se smiješili, jedino je Kerum bio ozbiljan.

Možda je i u tome stvar, ozbiljan je to čovjek..." Politika se estradizirala i spektakularizirala, SPLITSKA GRUPA THE BEAT FLEET sredinom lipnja objavit će peti studijski album 'Pistaccio metallic' za izdavačku kuću Dallas Records, koji je najavio singl 'Mater'biramo brendove a ne ljude. Pa onda naši sugrađani biraju brend “Kerum”, premda je svima očito da Željko Kerum ne može vladati ni sam sobom, a kamoli cijelim jednim gradom. A možda je posrijedi i naša podsvijest: ako odaberemo da našim životima upravljaju Kerum i njemu slični likovi, možda će se i nama tolerirati poneka nepodopština, neka bespravna gradnja, utaja poreza ili takvo što. S nekim drugim i drugačijim to sigurno ne bismo smjeli ni pomisliti. Saša ima jednogodišnjeg sina, taj prcmoljak i Kerumov najmlađi - vršnjaci su. Mogu li oni imati jednako djetinjstvo? Odgovor je šutnja ispod, u nevjerici, uzdignutih obrva...

Od jedanaest pjesama na novom albumu - a svi su tekstovi Antićevi - splitski se gradonačelnik spominje samo u jednoj, “Grad spava”, a i tu tek u jednom jedinom stihu, i to jedino kao vlasnik trgovine čije vrećice vjetar vitla kroz splitsku noć. To je, kaže Saša, stara pjesma, još iz predgradonačelničkog doba, iz vremena kad je brend-prezime sa žute vrećice označavalo tek dućane u kojima je mlađarija mogla kupovati najjeftinije vino do najsitnijih sati. Od vremena kad je napisana do danas stvari su samo još više otišle dovraga, jer klinci odnekud imaju više love, a jeftino vino nije poskupjelo. A kad već spominjemo vraga, na Pistaccio metallicu ima još jedna sasvim splitska pjesma, zove se “Kad je vrag doša u grad”, i ima podnaslov “Dobar dan, profesore Voland”, podnaslov koji će shvatiti samo oni koji su čitali Bulgakovljeva “Majstora i Margaritu”, jednu od Saši najdražih knjiga, što i vama želimo.

U TBF-ovoj verziji, čut ćete uskoro, Nečastivi ne dolazi u Moskvu nego u Split. Ipak, kao sasvim sigurni hitovi, barem ljetni, s Pistaccio metallica iskaču pjesme “Uvik kontra” (svjetonazorska), “Veseljko” (također svjetonazorska, na stanovit način) i “Pozitivan stav” (svjetonazorska u svakom pogledu). Nanizani jedan za drugim, stihovi tih pjesama protežu se preko skoro punih devet isprintanih stranica. I to nas dovodi do drugog važnog pitanja: majke ti mile, kako popamtite sve te stihove?! Na svakom koncertu otpjevate barem dvadeset pjesama, pa na kojoj vam to frekvenciji mozak radi?! Saša ne zna za frekvenciju, ali zna da ponekad razmišlja o nečemu sasvim desetom od onoga što upravo repa na pozornici, kao i to da mozak ponekad zna “blokat”, pa Mladen i Luka priskoče u pomoć, kao i on njima.

Teško je, veli, zapamtiti tekst kad je samo na papiru ili ekranu, ali ako ga snimiš uz kakvu-takvu muziku - čim ga prvi put poslušaš, ostane ti zauvijek. Lani je ipak, na koncertu u splitskom “O’Hari”, ispred tisuću i pol ljudi, zaboravio kako započeti “Guzice i sise”, pjesmu koju su prije toga izveli barem sto puta. Hajde, nekako su se izvukli na improvizaciju, ali kasnije, poslije koncerta, ni Mladen ni Luka nisu se mogli sjetiti tog nesretnog početka. Takav dan, valjda. Nikad im se, veli, ni prije ni kasnije, ništa slično nije dogodilo. Tu smo nekako skrenuli u druge vode, dosadnije i nezanimljive za novine. Ja sam potom otišao kući, još jednom poslušati “Pistaccio metallic” i vama kroz stisnuti dlan poslati ono univerzalno sredozemljačko “prrrrrrrr!!!” do 15. lipnja, kad ćete i sami napokon moći kupiti i raspakirati CD u boji naše stvarnosti.