Istraga mora odgovoriti: Tko je iz državnog vrha štitio nezakonitu Ostojićevu djelatnost, te tko je prošle godine zaustavio istragu i prikrio skandal?Državno odvjetništvo na čelu s Mladenom Bajićem prošloga je četvrtka podnijelo zahtjev MUP-u da provede istragu o bivšem ravnatelju policije Ranku Ostojiću. Policija mora istražiti tko se i što zapravo krije iza tzv. “Ostojićeva tima” koji je bivši ravnatelj formirao kao neku vrstu paralelnog sistema, financiranog iz crnih policijskih fondova, ali nije se nalazio unutar sustava policije. Prema informacijama Nacionala, unutarnja kontrola MUP-a je i prije zahtjeva Državnog odvjetništva pokrenula istragu, te o rezultatima obavijestila i Državno odvjetništvo, koje je nakon proučavanja pristiglih dokaza dalo službeni nalog za pokretanje istrage.
Odluka Državnog odvjetništva o pokretanju istrage protiv Ranka Ostojića iznenadila je samo one koji nisu pomno pratili što se događa na hrvatskoj medijskoj i političkoj sceni. Sada je vjerojatno svima jasno zašto je Ostojić prije mjesec i pol javno napao Franju Tureka, bivšeg ravnatelja Protuobavještajne agencije, Željka Bagića, tajnika Ureda predsjednika, i Ivu Pukanića, autora ovog članka, optužujući ih da su zaštitnici organiziranog kriminala. Ostojić je znao da mu je provaljen cijeli paraobavještajni sustav kojim je obmanjivao i domaću i stranu javnost, a u prvom redu Haaški sud i glavnu tužiteljicu Carlu Del Ponte, pogrešnim podacima o tobožnjem kretanju odbjeglog generala Ante Gotovine po Hrvatskoj. Zbog toga je i poduzeo “preventivni napad” na nas trojicu, nadajući se da sve što nakon toga kažemo u javnosti o njemu i njegovu “paraposlu” neće imati potrebnu snagu da pokrene mehanizme pravne države. Sudeći po zahtjevu Državnog odvjetništva, prevario se u procjeni.
Prošloga tjedna MUP je na zahtjev Državnog odvjetništva pokrenuo i službenu istragu protiv Ranka Ostojića, KAKO BI SE OTKRILO ZA ČIJI JE RAČUN OSNOVAO PARAOBAVJEŠTAJNU SKUPINU i zašto je dezinformacijama ugrožavao hrvatski pristup euroatlantskim integracijama Kako Nacional doznaje iz izvora bliskih MUP-u, već u vrijeme Ostojićeva ravnateljstva, šef Kriminalističke policije Dragutin Cestar i njegovi suradnici počeli su naslućivati razmjere Ostojićeve “paraaktivnosti”. To je izazvalo tihi revolt profesionalaca u policiji, koji se nisu slagali s takvim metodama rada izvan sustava koje vode u kaos i potpuno bezakonje. Smatrali su da ih Ostojić profesionalno ponižava a još su više bili ljuti zbog toga što upravo on nije imao nikakva policijskog iskustva kad ga je SDP postavio za glavnog hrvatskog policajca. U strahu od odmazde, Kriminalistička policija nije ništa mogla poduzeti protiv tadašnjeg ravnatelja, no za cijeli slučaj doznala je POA i počela istragu. Kad je Ostojić to doznao, zamrzio je Tureka do srži, ali već je bilo prekasno. Turek, temeljit kakav jest, sa svojom je službom prozreo aktivnosti Ostojićeva parasistema koje su kulminirale potkraj ljeta i početkom jeseni oko “slučaja Gotovina”.
Primarni je zadatak POA (Protuobavještajne agencije) da se bavi kontrašpijunažom – da prati aktivnosti stranih agenata u Hrvatskoj koji uglavnom rade pod krinkom nižih diplomatskih titula. Pritom se POA služi svim dostupnim tehničkim metodama, što je posve legalno. Tako postupaju i ostale takve agencije u svojim zemljama, nadzirući među ostalima i hrvatske diplomate. Naravno, ako su im obavještajno zanimljivi u. U jednoj od tih akcija Ostojić je upao u telefonsku komunikaciju s jednim od glavnih stranih agenata u jugoistočnoj Europi i rekao mu da MUP poduzima sve kako bi locirao i uhitio generala Gotovinu, no da te aktivnosti sprečavaju POA i Ured predsjednika. Djelatnik strane službe bio je Oscar Vera, Amerikanac, savjetnik šefa SFOR-a u BiH. On je tu dezinformaciju, koju mu je plasirao Ranko Ostojić, prenio vladi SAD-a, svojim kolegama u Londonu i Carli Del Ponte. Zbog te Ostojićeve dezinformacije, američki ambasador za pitanje ratnih zločina Pierre-Richard Prosper izjavio je u Sarajevu da tajne službe i neke državne institucije u Hrvatskoj štite odbjegloga generala. Na osnovi te dezinformacije London je poduzeo strahovit pritisak na Račanovu vladu a britanski parlament odbio ratificirati SSP. Na osnovi te dezinformacije Carla Del Ponte poslala je svoj čuveni “non paper” 1. rujna 2003. s teškim optužbama na račun Hrvatske i njenih službi. S ove vremenske distance, ne treba ništa zamjeriti ni Washingtonua, ni Londonu, ni Carli del Ponte, jer su dobili informaciju od hrvatskog ravnatelja policije, a od njega zaista ne može postojati relevantniji izvor. Da je Ranko Ostojić govorio istinu, nitko mu ne bi mogao zamjeriti ni jednu riječ, no on je plasirao laž, namjerno ili ne, ali time je nanio golemu štetu Hrvatskoj. Ujedno je prekinuo i komunikaciju između Haaškoga tužiteljstva i odbjeglog generala Gotovine, koja je obećavala mirno i za sve prihvatljivo rješenje. Da se to nije dogodilo, danas bi “slučaj Gotovina” već davno bio prošlost i za Hrvatsku i za Haaški tribunal.
Uz te svakodnevne aktivnosti sa stranim agentima, koje je poduzimao Ostojić, a da o tome nije obavještavao POA, što je po zakonu morao, vodio je i medijsku kampanju preko svojih novinskih trabanata, koji su se također uživjeli u ulogu tajnih agenata. Preko tih ljudi, među kojima se posebno isticao Gordan Malić, Ostojić je medijski nastojao samome sebi u javnosti podići spomenik.
Članovi njegove paralelne grupe bili su isluženi špijuni starog sistema, koji nikako da shvate da bi morali s unucima uživati u mirovini, oličenjima uzrečice “jednom špijun, uvijek špijun”. Tu isluženu skupinu, koju je Ostojić ponovo aktivirao, činili su Drago Francisković, Božo Kovačević, Darko Starčević, Ljubo Ljubišić i Milovan Škorić. Osim njih Ostojić je imao i posebno povjerljive kadrove iz MUP-a: Marija Bertinu, tijesno povezanog s Karmen Kardum, tajnicom već spomenutog specijalnog savjetnika zapovjednika SFOR-a Oscara Vere, sveprisutnog Željka Dolačkoga i Jadranka Belinu, Zdravka Šeničnjaka te Špiru Mišu, šefa Ureda za osiguranje MUP-a. U skupini je bio i umirovljeni policajac Dubravko Klarić.
Grupa je imala posebnu prostoriju unutar Ravnateljstva policije na zagrebačkoj Kustošiji. Ondje su održavali konspirativne sastanke. U dijelu paraaktivnosti pomagao im je i Damir Lončarić, pomalo izgubljeni ravnatelj Obavještajne agencije, koji im je također ponekad ustupao tajne stanove koje ima OA. Ostojić je isplaćivao i honorare, među ostalima i Milovanu Škoriću, evidentiranom djelatniku srpske Službe državne bezbednosti, kojem je iz crne blagajne MUP-a isplatio 15.000 eura. Poput Škorića, plaćenim honorarom od 3000 eura hvalio se i Ante Barišić, kojeg je Ostojić poslao u Zadar da prikuplja podatke o jatacima Ante Gotovine. Svaki je od tih stranih agenta imao zadatak da drži na vezi svoje novinare i agente. A kako je cijela skupina radila, dovoljno pokazuje i podatak da je na fešti koju je organizirao Špiro Miše u Kustošiji bio gost i Munib Suljić, jedan od egzekutora obitelji Zec.
Najžalosnije je da je o svim tim paraaktivnostima POA službeno obavijestila državni vrh još u listopadu prošle godine. Sve je bilo zataškano te će, po svemu sudeći, istraga MUP-a, pokrenuta na zahtjev Državnog odvjetništva, morati odgovoriti tko je sve to lani zataškao. Nakon što je ove godine Turek održao prezentaciju u uredima predsjednika i premijera, te upozorio na sve gluposti koje su činili Ostojić i njegova “paraskupina” , bio je smijenjen po hitnom postupku. Nadamo se da će ova istraga MUP-a, koja je trebala biti pokrenuta još lani u listopadu, odgovoriti na pitanje zašto je i u čije ime Ranko Ostojić obmanjivao hrvatsku javnost, strane diplomate i Carlu del Ponte. Istraga bi također trebala odgovoriti na pitanje tko je iz državnog vrha štitio takvu nezakonitu Ostojićevu djelatnost i tko je prošle godine zaustavio istragu i prikrio cijeli skandal. Kako doznaje Nacional, Sanaderova je vlada podržala provedbu istrage. Njen rezultat bit će nedvojbeno zanimljiv.