Stjepan MesićBivši hrvatski predsjednik Stipe Mesić vrlo je kritičan prema politici Ive Josipovića i, kako se približavaju parlamentarni izbori, to pokazuje sve otvorenije. Još nije poznato kani li se Mesić vratiti u aktivnu politiku, ali kritike što ih je posljednjih tjedana uputio Josipoviću pokazuju da odbija povlačenje u pozadinu.

Nije riječ o ogovaranjima uobičajenim među hrvatskim političarima, nego o izrazitim razlikama u strateškim pitanjima na kojima se temelji Josipovićeva politika. To su regionalna politika, posebno veze sadašnjeg hrvatskog predsjednika s Borisom Tadićem i Miloradom Dodikom, a u vanjskoj politici oslanjanje na NATO i Europsku uniju i distanciranje od Pokreta nesvrstanih, što ga je favorizirao Mesić. U unutarnjoj politici Mesić Josipoviću zamjera iskazivanje sućuti za žrtve komunističkih progona, posebno stradale na Križnom putu, ali i bliskost s vodećim pripadnicima Katoličke crkve u Hrvatskoj. Iz Mesićeve perspektive radi se o temeljnim političkim pitanjima i u gotovo svima Josipović je zauzeo bitno drukčiji kurs od onoga koji je predsjednički ured vodio u Mesićevu razdoblju od 2000. do 2010. godine.

Mesić je procijenio da je Josipović u prvih 15-ak mjeseci promijenio bitne odrednice njegove politike i to je izazvalo ljutnju bivšeg predsjednika Republike. Tomu treba dodati i psihološki faktor, podatak da je Josipović od preuzimanja predsjedničke dužnosti do danas uvjerljivo najpopularniji političar u Hrvatskoj. U istom razdoblju Mesić je gotovo marginaliziran i tek povremeno izazove pažnju javnosti, kao kad je potkraj 2010. izjavio da razmišlja o kandidaturi za gradonačelnika Zagreba ili prilikom nedavne svađe s crkvenom hijerarhijom koja ga nije pozvala na susret s papom Benediktom XVI. u Hrvatskom narodnom kazalištu. Mesić smatra da Josipović vodi pogrešnu regionalnu politiku, posebno u odnosu prema Bosni i Hercegovini. U svom desetogodišnjem mandatu Mesić je bezrezervno zastupao suradnju sa Sarajevom, ali, osim kad je to bilo neizbježno, gotovo dogmatski odbijao kontakte s hrvatskim vlastima u Mostaru i srpskim vodstvom u Banjaluci. Smatrao ih je nacionalistima čiji je cilj podjela BiH i nije ulagao nimalo energije da ih pokuša uvjeriti da se trebaju promijeniti. Josipović je odmah nastupio drukčije i započeo intenzivnu komunikaciju s tamošnjim predstavnicima hrvatskih i srpskih stranaka. Nekoliko se puta susreo s predsjednikom Republike Srpske, Miloradom Dodikom, koji je najpoznatiji zagovornik podjele BiH, a izrazio je zabrinutost za položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini.

Za Mesića – iako priznaje da aktualni hrvatski predsjednik podržava integritet BiH – Josipovićevi su postupci strateški pogrešni i krajnje su neprihvatljivo poigravanje s razbijačima susjedne države. Mesić slično rezonira i o bliskoj suradnji Josipovića i srbijanskog predsjednika Tadića. Problematična je Tadićeva bliskost s Dodikom, iz koje Mesić izvlači zaključak da sadašnji lider Srbije nije iskren u podršci opstanku Bosne i Hercegovine. U nedavno objavljenim memoarima bivši predsjednikov savjetnik Tomislav Jakić na nekoliko je mjesta opisao Mesićevo nepovjerenje prema Tadiću. U deset predsjedničkih godina Mesić je bio suzdržan i prema NATO-u i, posebno, Sjedinjenim Američkim Državama. Otvoreno je kritizirao američku intervenciju u Iraku, a koliko se nije slagao s politikom SAD-a pokazao je kad je umalo izbjegao susret prilikom dolaska Georgea Busha u Zagreb.

Za razliku od njega, Josipović je (kao i premijerka Jadranka Kosor) uvidio koliko je važno savezništvo s Amerikom i, među ostalim, prihvatio zahtjev Washingtona za povećanje hrvatskog kontingenta u Afganistanu. S druge strane, Amerika se pokazala ključnim saveznikom u uvjeravanju Europske unije da ne odugovlači sa završetkom pregovora s Hrvatskom. No iz Mesićeva rakursa, Josipović griješi jer Hrvatsku dovodi u ovisnost o SAD-u i NATO-u, umjesto da kao šef države inzistira na neovisnoj politici.

NAPOSLJETKU, ODNOS PREDSJEDNIKA Josipovića prema žrtvama partizanske osvete, kao i vrlo bliska suradnja s Hrvatskom biskupskom konferencijom, za Mesića je povijesno-politički revizionizam i neprihvatljivo skretanje udesno. Dok on nikada nije radio preveliku distinkciju među žrtvama koje su 1945. nastradale u partizanskoj osveti, Josipović je u lipnju 2010. otišao u Bleiburg i odao počast žrtvama. Za Mesića je Bleiburg “ustaški dernek” i, premda nije javno napao Josipovića, ni u tome se duboko ne slaže s aktualnim predsjednikom Republike. Razlike između bivšeg i sadašneg hrvatskog predsjednika su tolike da je bilo pitanje dana kad će postati očite. Dosad se Mesić suzdržavao da kritizira Josipovića, ali oni nikada nisu bili bliski. Mesić je smatrao da SDP-ov predsjednički kandidat treba postati Zlatko Komadina i dugo je sumnjao u Josipovićeve šanse da pobijedi. Podržao ga je tek u drugom krugu izbora, i to samo zato što je Josipovićev suparnik bio Milan Bandić, s kojim se Mesić razišao u zadnjoj fazi svog predsjedničkog mandata. U proteklu godinu i pol promatrao je kako Josipović mijenja neke od temeljnih postulata njegove politike i čini se da je zaključio kako treba reagirati, to prije što je uoči napuštanja predsjedničkog ureda u Večernjem listu objasnio da nasljednik treba biti “osoba kontinuiteta, a ne čovjek promjena”.

POSTOJI JOŠ JEDAN motiv Mesićevih kritika Josipovića, a to je testiranje javnosti u vezi s vlastitim povratkom u politiku. Mesić se nikad nije odrekao političkog come-backa, a predstojeći parlamentarni izbori za njega su vjerojatno posljednja šansa. Ima 77 godina i, unatoč iznimnoj vitalnosti, u trećoj je životnoj dobi. U posljednjih godinu dana razgovarao je s Ljubom Jurčićem, Ivicom Pančićem, Pliniom Cuccurinom, Josipom Kregarom i još nekim političarima i ekonomistima. Stvar je u tome da neki, poput bivšeg premijerskog kandidata Ljube Jurčića, u posljednje vrijeme nisu zainteresirani za suradnju jer procjenjuju da Hrvatska treba novu generaciju lidera, što znači da bi Mesić mogao računati uglavnom na podršku marginalnih javnih osoba. Također je pitanje koliko je karizme zadržao bivši predsjednik, koji je odlaskom s funkcije izgubio veliku podršku hrvatskih građana kakvu je imao u prošlosti.

ALI U OBZIR TREBA uzeti i nepovjerenje velikog broja birača u tradicionalne stranke, odnosno blokove što ih predvode HDZ i SDP. Sva relevanta istraživanja pokazuju da 40 posto birača ne zna koga će podržati ili neće glasati ni za jednu od postojećih stranaka. Oni ne rade razliku između ljevice i desnice i smatraju da na političkoj sceni nema nikoga tko može zaustaviti krizu i eliminirati sadašnju partitokraciju. Takva situacija otvara prostor za nove političke inicijative i o tome je Mesić razmišljao u nedavnoj prošlosti. Posljednjih godina dva je puta u medije plasirao ideje o povratku u aktivnu politiku. Najprije je sredinom 2009. – pola godine prije isteka drugog predsjedničkog mandata – neslužbeno nagovijestio koaliciju Treći blok, u koji bi ušli Hrvatska narodna stranka, Istarski demokratski sabor i Samostalna srpska demokratska stranka, a možda i HSLS. Iako se, budući da je tada još bio predsjednik, nije uključio u pregovore stranačkih čelnika, upravo je Mesić bio začetnik okupljanja stranaka čija bi koalicija bila protuteža bipolarizaciji političke scene na HDZ i SDP. Plan nije uspio jer SDSS i HSLS nisu htjeli napustiti vladajuću koaliciju, a IDS je uskoro s SDP-om, HNS-om i HSU-om osnovao Kastavsku koaliciju. Osim toga, Mesićeve ambicije jako su zahladile njegove odnose sa Zoranom Milanovićem i Radimirom Čačićem, koji su ocijenili da Treći blok stvara podjele i sukobe na lijevom centru i tako, de facto, sudjeluje u spašavanju HDZ-a.

DRUGA NAJAVA MESIĆEVA političkog reaktiviranja uslijedila je u studenome prošle godine, kad je prošle godine objavljeno da razmišlja o kandidaturi za zagrebačkog gradonačelnika. U intervjuu za Novu TV rekao je da nije isključeno da se kandidira za gradonačelnika na sljedećim lokalnim izborima: "Već sam prije govorio da se više ne želim baviti dnevnopolitičkim pitanjima, ali došlo je nekoliko grupa k meni s prijedlogom da se kandidiram, i to isključivo za gradonačelnika Zagreba." Reakcije su opet bile negativne, i iz HDZ-a i iz SDP-a. Očito u najjačim strankama postoji svojevrstan konsenzus protiv njegova povratka u aktivnu politiku, pri čemu ostaje pitanje doživljavaju li ga samo kao smetnju ili postoji strah da bi zaista mogao povesti neku treću opciju. Procijeni li Stipe Mesić da je posrijedi strah njegovih protivnika, nije isključen njegov ulazak u kampanju.