Anto Nobilo, hrvatski odvjetnik koji je pred Haaškim sudom branio Tihomira Blaškića, sredinom prošlog tjedna uvrijedio je i pokušao omalovažiti predsjednika Stipu Mesića i njegove suradnike, koji su mu pomogli u Blaškićevoj obrani.Anto Nobilo, hrvatski odvjetnik koji je pred Haaškim sudom branio Tihomira Blaškića, sredinom prošlog tjedna uvrijedio je i pokušao omalovažiti predsjednika Stipu Mesića i njegove suradnike, koji su mu pomogli u Blaškićevoj obrani. Stipe Mesić i njegovi suradnici nisu jedini koji su pomogli u Blaškićevu slučaju, ali su, po svemu sudeći, u njemu imali najznačajniju ulogu. Međutim, čini se da si Nobilo u slučaju Blaškić želi prisvojiti sve zasluge, možda i zato što je nedugo uoči trijumfa u slučaju Blaškić, u slučaju Tisak, gdje je branio Miroslava Kutlu, doživio pravi profesionalni debakl.
Godinama su mediji Nobila predstavljali kao jednog od najuspješnijih hrvatskih odvjetnika, a on se u nekim slučajevima doista pokazao vrsnim, temeljitim i upornim pravnikom. Naviklog na pozitivne ocjene njegova rada, vjerojatno ga je teško pogodila nedavna zaslužena zatvorska kazna Miroslavu Kutli, personifikaciji kriminalne naravi Tuđmanova režima, koju je Nobilo htio obraniti na, kako se pokazalo, posve promašenim obrambenim postavkama.

Kliknite na link kako biste u cijelosti pročitali transkript razgovora Tuđmana i Nobila iz 1997. Transkript Tuđman-NobiloZato je prošli tjedan Blaškićev izlazak na slobodu Nobilo doživio kao prigodu i za svoju novu profesionalnu promociju. Vjerojatno pogođen afirmacijom tuđih zasluga u Blaškićevu slučaju, Nobilo je u tjedniku Feral Tribune demantirao izjave koje je Nacionalu u prošlom broju dao Željko Bagić, donedavni Mesićev savjetnik za nacionalnu sigurnost i tajnik njegova ureda.

Bagić je u razgovoru za Nacional objasnio kako je u arhivu Ureda predsjednika, po izravnom nalogu i odobrenju predsjednika Stipe Mesića, pronašao dokumente ključne za Blaškićevu obranu: izvješće HIS-a o pokolju u Ahmićima te transkripte razgovora između prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana i Markice Rebića, njegova tadašnjeg savjetnika za nacionalnu sigurnost, koji je Tuđmanu plastično opisao kako je skrivao arhivu SIS-a s ključnim dokumentima za Blaškićevu obranu. Među ostalim, Bagić je Nobilu predao i dokumente koji su poduprli teze o dvostrukoj liniji zapovijedanja postrojbama HVO-a u BiH, na čemu je Nobilo bazirao Blaškićevu obranu. Bagić je za Nacional izjavio i da Nobilo nakon primitka tih dokumenata nije krio svoje oduševljenje.

U izjavi za Feral Tribune 6. kolovoza 2004. Nobilo je ovako komentirao Bagićeve izjave: “Nemam pojma o čemu Bagić govori i zašto to govori, jer vrlo dobro znam kako smo došli do ključnih dokumenata za Blaškićevu obranu. Imao sam, naime, jednog prijatelja zaposlenog u HIS-u, čije ime ne bih iznosio jer još uvijek ondje radi, koji mi je uspio pribaviti urudžbene brojeve važnih HIS-ovih izvještaja o Ahmićima, nazive tih dokumenata i datume kad su iz HIS-a poslani u Ured predsjednika. S tim popisom otišao sam izravno predsjedniku Mesiću i zamolio ga da mi njegovi službenici u Uredu predsjednika pronađu dokumente koje sam vrlo precizno naveo. Bilo je to u ožujku ili početkom travnja 2000., vrlo brzo nakon prve presude Blaškiću. Mesić je pozvao tadašnjeg tajnika svog kabineta Damira Vargeka i dao mu moj popis. To je bilo navečer, a već sutradan dobio sam sve papire koje sam zatražio. Nikakvog Bagića tu nije bilo i mislim da u to vrijeme on još nije ni radio u Uredu predsjednika. On mi je tek kasnije dostavio neke transkripte u kojima se priča o Blaškiću i meni, ali to nije bilo od prevelike važnosti za generalovu obranu. Stoga ne shvaćam zašto Bagić sad govori ove budalaštine kad zna da to nije istina.”

Na temelju te Nobilove izjave Vjesnik je u nedjelju, 8. kolovoza 2004. nastavio relativizirati ulogu Ureda predsjednika u pomoći generalu Blaškiću. Vjesnik je ponovo objavio Nobilovu izjavu, a tekst naslovio kao sukob Nobila i Bagića. Vjesnik tvrdi da Nobilo ni sa kim ne želi dijeliti slavu u slučaju Blaškić možda i zato jer sumnja da je Željko Bagić prošle godine sarajevskom tjedniku Dani dostavio transkript iz Ureda predsjednika u komu Markica Rebić pokojnom predsjedniku Tuđmanu kaže da je državni vrh dobio tajno svjedočenje Stipe Mesića u slučaju Blaškić upravo od Nobila.

Najvjerojatnije na temelju Nobilovih neslužbenih informacija, Večernji list je istog dana kada i Vjesnik kao nedvojbenu činjenicu objavio podatak da je ključni dokument, HIS-ovo izvješće o masakru u Ahmićima, u Uredu predsjednika našao Srećko Vargek i to na temelju urudžbenog broja koji je Nobilu dostavio njegov tajni suradnik iz HIS-a. Ta se teza posve podudara sa onim što je Nobilo izjavio u Feral Tribuneu.

Međutim, istog dana kad ga je Feral Tribune objavio, predsjednik Mesić taj je Nobilov istup demantirao. “Ključne stvari za Blaškićevu obranu obavio je upravo Željko Bagić. Mogao je Nobilo tražiti Vargeka što je htio, ali ne bi dobio ništa da mi nismo otvorili arhive. Pa zašto Nobilo nije prije uzeo te dokumente ako je znao gdje se nalaze i što u njima stoji? Zašto nije Tuđmanu rekao da bi malo prošvrljao po njegovoj arhivi jer ga baš nešto zanima oko Blaškića?” rekao je Mesić za Nacional.

Osim Mesićeve izjave, brojni dokumenti također sugeriraju da Nobilo u svom istupu u Feral Tribuneu nije govorio istinu. Među njima je i dopis koji je iz Nobilova odvjetničkog ureda u Ured predsjednika stigao 31. svibnja 2000. U njemu Nobilo tadašnjem šefu Mesićeva kabineta Damiru Vargeku piše: “Dana 22. svibnja 2000. dostavili smo Vam dopis kojim Vas molimo da potražite transkripte razgovora dr. Tuđmana i načelnika općina Vitez, Busovača, Travnik i Novi Travnik. Tu smo naveli da se taj sastanak održao u drugoj polovici veljače ili prvoj polovici ožujka. Naknadnim istraživanjem utvrdili smo da se spomenuti sastanak održao najvjerojatnije petog, šestog ili sedmog, a najkasnije 12. veljače. Kako smatramo da bi taj razgovor mogao sadržavati važne činjenice za obranu generala Blaškića, još jednom Vas molimo da pokušate naći transkript razgovora dr. Tuđmana i načelnika općina Srednje Bosne Ivana Šantića, Marka Vidaka, Željka Pervana i Zorana Marića.”

Krugovi bliski Uredu predsjednika tvrde da je to ujedno i jedina pismena molba sa specificiranim dokumentima koje je Nobilo zatražio iz arhiva Ureda predsjednika. Nacional posjeduje interne dokumente iz Ureda predsjednika koji pokazuju da su ključni dokumenti za Blaškićevu obranu Nobilu predani 10. lipnja 2000., a ne dan nakon što se u ožujku ili početkom travnja iste godine nasamo susreo sa Stipom Mesićem. U službenoj zabilješci načinjenoj tog dana u Uredu predsjednika stoji: “Dana 10. lipnja 2000. temeljem odobrenja predsjednika Republike Hrvatske gospodinu Anti Nobilu predana je preslika Izvješća Hrvatske informativne službe o masakru u Ahmićima, koje je potpisala gospođa Đurđa Šušak 21. ožujka 1994.” Taj su dokument potpisali Željko Bagić, tadašnji Mesićev savjetnik za nacionalnu sigurnost, i njegova tajnica Ines Kčira. Prije nego što je sastavio tu zabilješku, Bagić je u internom dopisu pod nazivom “Predmet: Tihomir Blaškić”, Mesiću napisao sljedeću poruku: “Poštovani gospodine predsjedniče, Sukladno Vašoj odluci predao sam dokument o slučaju Ahmići gospodinu Anti Nobilu, čiju Vam bilješku dostavljam u privitku. Moram napomenuti da je gospodin Anto Nobilo bio ugodno iznenađen što sam pronašao bilješku za koju je on osobno vjerovao da postoji ali nije mogao doći do nje. Vjeruje da bi to mogao biti jedan od ključnih dokaza u prilog Blaškićevoj nevinosti. Obećao sam mu, sukladno našem razgovoru, da ću i dalje raditi na prikupljanju dokumenata koji bi mogli biti od pomoći obrani Tihomira Blaškića te da ću ga odmah izvijestiti ako pronađem bilo kakve dokumente.”

Sadržaj HIS-ova izvješća o pokolju u Ahmićima ne otkriva samo zašto je taj dokument ključan za Blaškićevu obranu nego i da državnom vrhu te čelnicima HIS-a i SIS-a na popisu suučesnika u prikrivanju pravih ubojica i ratnih zločinaca svakako treba pridodati i Đurđu Šušak, udovicu pokojnog ministra obrane Gojka Šuška. U tom izvješću stoji da je napad na Ahmiće izvela postrojba policijske Jedinice za posebne namjene Jockery pod zapovjedništvom Vlade Ćosića i Paška Ljubičića, zapovjednika regionalne Vojne policije, te grupa kriminalaca puštena iz zatvora Kaonik. Akcija je bila odgovor na prijašnji sukob s muslimanskim snagama, koje su pokušale presjeći cestu Vitez – Busovača u okolici Ahmića, kad su poginula trojica pripadnika HVO-a, a nekoliko ih je ranjeno.

“Prema izjavi jednog od pripadnika HVO-a koji je sudjelovao u akciji čišćenja, Zorana Krište – koji za sebe tvrdi da je srušio džamiju u Ahmićima – nisu se obazirali ni na malo ni na veliko, već su ubijali sve po redu. Prema dostupnim informacijama, krajnje nekontrolirano su se ponašali izvjesni Miroslav Bralo zvani Cicko iz Viteza i Ivica Antolović zvani Sjano iz Žepča. Navedena su dvojica zbog ranijih nedjela (ubojstava) bili u zatvoru Kaonik i pušteni su nekoliko dana prije akcije u Ahmićima”, stoji u HIS-ovu izvješću. Ono se u preostalom dijelu bavi analizom dvaju tekstova. Prvi je objavio Le Figaro početkom ožujka 1994., koji je za masakr u Ahmićima optužio Marija Čerkeza.

“Sa sigurnošću se može reći da Mario Čerkez nije umiješan u masakr u selu Ahmići i da nije imao nikakav utjecaj na sama zbivanja. Radi se o čovjeku koji se pokazao lošim zapovjednikom i po prirodi kukavicom”, stoji u izvješću, uz napomenu da je Čerkez osobno odgovoran za pogibiju oko 80 pripadnika HVO-a u Križančevu Selu i Buhinim Kućama te da ga je Blaškić zato i smijenio. Izvješće posebno analizira Čerkezov prisan odnos s Darkom Kraljevićem, kojeg HIS smatra mogućim izvorom informacija za novinara The Timesa Antonyja Loyda. Loyd je 10. ožujka 1994. objavio tekst o mogućem zapovjedniku masakra u Ahmićima, koji se sprema otputovati u Južnu Ameriku. Izvješće detaljno rekonstruira Kraljevićeve kriminalne aktivnosti, a navodi i da je Blaškiću prijetio likvidacijom. HIS je na kraju zaključio da oba članka optužuju osobe koje nisu izravni počinitelji zločina u Ahmićima.

Doris Košta i Željko Olujić, odvjetnici Ivice Rajića, 7. kolovoza 2004. u Jutarnjem listu izjavili su da je to izvješće lažirano, da se u njemu spominje i Rajić te da će biti osnova za terećenje Rajića i za zločine izvan Stupnog Dola, za što se trenutačno tereti. Niti je izvješće HIS-a lažirano niti se u njemu spominje Rajić. Njegovi su odvjetnici možda doista vidjeli nekakav falsifikat i započeli deplasiranu kampanju usmjerenu protiv Blaškićeva oslobađanja. Osim što je ključno za Blaškićevu obranu, izvješće HIS-a o masakru u Ahmićima možda najplastičnije pokazuje kako je cijeli državni vrh ratne zločince štitio pod izlikom zaštite ključnih državnih interesa. Točno se znalo tko su ubojice, ali nikom nije padalo na pamet da ih kazni.

U prilog tome govori još jedan dokument važan za Blaškićevu obranu koji je Bagić predao Nobilu, a koji je dosad bio nepoznat hrvatskoj javnosti. Riječ je o HIS-ovu izvješću od 17. rujna 1998. Klasificiran oznakom “Vrlo tajno”, dokument je naslovljen “Predmet: Ante Slišković vrši pritisak na svjedoke obrane generala Blaškića”. Potpisao ga je tadašnji ravnatelj HIS-a Miroslav Šeparović i dostavio Franji Tuđmanu, Ivanu Jarnjaku, tadašnjem šefu UNS-a, Andriji Hebrangu, tadašnjem ministru obrane, i Markici Rebiću, tadašnjem Hebrangovu pomoćniku za sigurnost. Dokument otkriva da se Nobilo požalio HIS-u kako je Ante Slišković vršio pritisak na Blaškića i tražio da promijeni svoj iskaz, da je Slišković po nekim indicijama pokušao zastrašiti još nekolicinu svjedoka koji su trebali svjedočiti u korist Blaškića te da je Nobilo najavio da će tužiti Sliškovića za ometanje procesa ako država ne reagira i spriječi njegove aktivnosti.

HIS u izvješću dodatno potvrđuje da je SIS štitio i skrivao moguće haaške optuženike, što najbolje pokazuje ovaj dio tog dokumenta: “Prema saznanjima dobivenim od SIS MORH-a, Slišković je sklonjen s područja Viteza nakon informacije da je Tužiteljstvo MKS-a (Međunarodni kazneni sud op. a.) početkom 1998. pripremilo tajnu optužnicu protiv njega i više pripadnika VP OZ Vitez kao provoditelja akcije u Ahmićima. Čini se kako Slišković strahuje da bi obrana generala Blaškića mogla skrenuti pozornost na njegovu ulogu u slučaju Ahmići. No čini se da je Slišković potencijalno ugrožen neovisno od tijeka procesa generalu Blaškiću. Od ožujka 1998. postoje indicije kako je Tužiteljstvo MKS-a pripremilo tajnu optužnicu protiv Sliškovića, zapovjednika bojne VP OZ Vitez Paška Ljubičića i drugih osoba kao neposrednih krivaca za Ahmiće. Tijekom hrvatsko-muslimanskog sukoba Slišković je bio pomoćnik zapovjednika HVO-a OZ Vitez za SIS. Nakon rata Slišković je imenovan za načelnika Centra Odjela obavještajno-sigurnosnih poslova Zbora HVO-a. Potom je postao zamjenik zapovjednika ZP Vitez. U jednom razdoblju Slišković je pripremao svjedoke i dokumentaciju za obranu generala Blaškića. HIS je u više navrata ukazao nadležnim institucijama da postoji mogućnost podizanja optužnice Tužiteljstva MKS-a protiv Sliškovića. U ožujku 1998. SIS MORH-a izvijestio je kako je Slišković sklonjen zbog mogućnosti da ga SFOR uhiti i preda MKS-u. Bilo kakvo Sliškovićevo eksponiranje u vezi s procesom optuženim Hrvatima pred MKS-om moglo bi ugroziti hrvatske nacionalne interese.”

Anto Nobilo te je dokumente dobio isključivo zato što je Stipe Mesić nakon izborne pobjede 2000. odlučio otvoriti arhiv Ureda predsjednika i demistificirati politiku Franje Tuđmana prema BiH, kao i stvarne uloge njegovih interesnih sljedbenika iz rigidno desne frakcije HDZ-a. Na to da Nobilo vjerojatno nije govorio istinu ni kad je rekao da je imao prijatelja u HIS-u koji mu je govorio koje bi dokumente trebao tražiti u Uredu predsjednika, ukazuje transkript razgovora sa sastanka Franje Tuđmana i Ante Nobila 1. kolovoza 1997., kojem su prisustvovali i Gordan Radin i Ivić Pašalić.

Sadržaj razgovora pokazuje da se Nobilo tada od Tuđmana nije usudio zatražiti ni jedan dokument koji mu je navodno spominjao njegov zagonetni prijatelj iz HIS-a i koji po njegovim tvrdnjama i dalje ondje radi, iako HIS već mjesecima formalno ne postoji, nego je preimenovan u Obavještajnu agenciju. Štoviše, transkript tog razgovora otkriva da je Nobilo s Tuđmanom vodio besmislenu i servilnu diskusiju o Tuđmanovoj tadašnjoj literarnoj opsesiji – knjizi Samuela Huntingtona “Sukob civilizacija”. Tuđman mu je predlagao da kao svjedoka obrane u Blaškićevu slučaju pokuša predložiti, ni manje ni više, autora te knjige, koji bi trebao pričati o sukobu civilizacija u BiH, u kojem su Hrvati imali ulogu branitelja kršćanstva od muslimanske najezde u Europu.

U dijelu rasprave o mogućim podobnim svjedocima u slučaju Blaškić Tuđman se osvrnuo i na iskaze Ivana Zvonimira Čička, Dobroslava Parage i Stipe Mesića pred Haaškim sudom. Tuđman je Nobilu u tom kontekstu rekao: “Molim vas, ja sam rekao ovima svojima, ne radi se kod slučaja Čička, Parage i Mesića o nekakvom verbalnom deliktu, nego se radi, nazovimo to onim što jeste, s nacionalnog državnog stanovišta to je akt veleizdaje.” Nobilo mu je na to odgovorio: “Ali šuplje je to što oni govore.”

Mesić je svoj iskaz pred Haaškim sudom u tom slučaju dao 19. travnja 1997., stotinu dana prije Nobilova razgovora s Tuđmanom. U svom iskazu Mesić je progovorio i o dvostrukoj liniji zapovijedanja postrojbama HVO-a u BiH, što je poslije bila platforma na kojoj je uz dokumente iz Mesićeva ureda Nobilo obranio Blaškića. Posebno je zanimljivo da je Tuđman u trenutku razgovora s Nobilom u svom arhivu već 130 dana imao izvješće HIS-a o masakru u Ahmićima. U nastavku svog razgovora s Tuđmanom Nobilo mu povjerava kako će Blaškićevu obranu bazirati na tvrdnjama da je HVO u to vrijeme bio vojska u osnivanju, u kojoj nije bio uspostavljen jasan zapovjedni lanac. To pak sugerira da Nobilo tada ili nije bio ni blizu obrambenoj strategiji koja će mu sedam godina poslije izvesti klijenta na slobodu ili nije imao hrabrosti s njom suočiti Franju Tuđmana.

Nacional posjeduje još neke dokumente koji bi mogli otvoriti niz pitanja o Nobilovoj ulozi uoči izricanja prvostupanjske presude Blaškiću, na temelju koje je u zatvoru trebao provesti 45 godina. Dokument SIS-a od 6. svibnja 1997. daje naslutiti da je Nobilo toj službi dostavio tajni iskaz koji je Stipe Mesić kao zaštićeni svjedok dao Haaškom sudu. Dokument nosi broj: 512-18-01-97-541-40 i klasificiran je “Obrana – Vojna tajna – Vrlo tajno”. Potpisao ga je tadašnji načelnik Ante Gugić, a nosi naziv “Izjava Stjepana Mesića istražitelju ICTY-ja od 19. 4. 1997.”. U dokumentu piše: “U prilogu ovog dopisa dostavljamo Vam popis najnovijih izjava svjedoka optužnica ICTY-ja od 2. svibnja 1997., koje je zaprimio odvjetnik Anto Nobilo, a među kojima se nalazi i izjava Stjepana Mesića dana Mr. S. Leach dana 19. 4. 1997.”

Još su zanimljiviji dokumenti MORH-a koje je tijekom ožujka i travnja 1998. sastavio Markica Rebić, tadašnji pomoćnik ministra obrane za sigurnost. Svi su klasificirani “Obrana – Vojna tajna – Vrlo tajno”. U njima Rebić “na temelju pouzdanog izvora saznanja” opisuje detalje Mesićeva svjedočenja u Haagu. Imajući na umu da je godinu prije Ante Gugić državnom vrhu proslijedio kopiju inače tajnog Mesićeva iskaza u Haagu koju je dobio Nobilo, možda bi upravo Nobilo mogao ponuditi odgovor i tko je bio Rebićev “pouzdani izvor saznanja”.

Ti dokumenti možda najbolje objašnjavaju zašto je Rebić proteklih dana u dnevnim listovima samouvjereno izjavljivao da će Nobilo završiti u zatvoru ako ga nastavi javno optuživati jer će biti prisiljen javnosti učiniti dostupnim dokumente koji su klasificirani kao državna tajna. Rebić će teško bilo kakvim dokumentima izbjeći vlastitu odgovornost za skrivanje pravih počinitelja masakra u Ahmićima, no vjerojatno je Nobilu htio poručiti da bi nekim dokumentima mogao pokazati da se u suradnji s državnim vrhom pokazao krajnje naivnim jer im je prosljeđivao tajnu dokumentaciju iz Blaškićeva predmeta, što se na kraju prvostupanjskog postupka pokazalo kobnim za njegova klijenta. Osim toga, dokumenti u posjedu Nacionala, a neizravno vjerojatno i Rebićeve prijeteće poruke Nobilu, upućuju na to da je Nobilo prekršio zakon jer je državnim institucijama učinio dostupnim tajno svjedočenje Mesića iz Blaškićeva predmeta.

Neki detalji Mesićeva iskaza o kojima Rebić informira državni vrh pokazuju da on nikad nije kritizirao službenu nego samo tajnu hrvatsku politiku u BiH. Štoviše, Mesić nije izravno optužio Tuđmana za ratne zločine. “U fazi ispitivanja tužitelja, svjedočenje Stipe Mesića u bitnim odrednicama može se prikazati kao tvrdnja Mesića da je Franjo Tuđman osobno preko HDZ-a upravljao događajima u BiH… U fazi unakrsnog ispitivanja u kojoj je odvjetnik postavljao vrlo konkretna pitanja, npr. je li Tuđman na sastancima s vodstvom iz Herceg Bosne zapovjedio etničko čišćenje i druga međunarodnim pravom sankcionirana krivična djela, Mesić je odgovorio da Tuđman tako nešto nije zapovjedio. Na upit odvjetnika o pomoći Hrvatske muslimanskoj i hrvatskoj strani u BiH, Mesić je potvrdio višestruku pomoć Hrvatske muslimanskoj strani u BiH… U ovom svjedočenju Mesić je službenu hrvatsku politiku prema BiH označio pozitivnom, a negativnom ‘tajnu politiku’.”

Većina spomenutih dokumenata baca posve novo svjetlo na Nobilovu ulogu u slučaju Blaškić, jer sugerira da ni u njemu Nobilo nije pokazao osobine vrsnog pravnika. Štoviše, neki dokumenti Nobila prokazuju kao suradnika onih Tuđmanovih sljedbenika koji su Blaškića i koštali 45 godina zatvora u prvostupanjskoj presudi. Utoliko je još čudnije što se Nobilo upustio u neistinito omalovažavanje truda koji je Stipe Mesić sa svojim suradnicima u Uredu predsjednika uložio kako bi pomogao njegovu klijentu, a neizravno i svim drugim haaškim optuženicima koji se terete za zločine koje vjerojatno nisu počinili, a čiji su počinitelji javno poznati.

RAZGOVOR S PREDSJEDNIKOM MESIĆEM

Predsjednik Stipe Mesić prošli petak razgovarao je s glavnom urednicom Nacionala Sinom Karli i novinarom Berislavom Jelinićem o Nobilovu istupu u Feral Tribuneu. U razgovoru se osvrnuo i na nedavnu incijativu Pierre-Richarda Prospera, glavnog čovjeka američke vlade za ratne zločine, u slučaju Gotovina. Govorio je i o svojoj prošlogodišnjoj inicijativi u slučaju Gotovina, kao i o napadu Carle Del Ponte na predsjednika Haaškog suda Theodora Merona.
NACIONAL: Kako komentirate tvrdnju Ante Nobila da Bagić opisujući ulogu Ureda predsjednika u slučaju Blaškić govori budalaštine? – Ured predsjednika otvorio je arhive HIS-a, SIS-a i Ureda predsjednika. Bez tih dokumenata Nobilo ne bi mogao doći ni do jednog ključnog dokumenta. Ključne stvari za Blaškićevu obranu obavio je upravo Željko Bagić. Mogao je Nobilo tražiti Vargeka što je htio, ali ne bi dobio ništa da nismo otvorili arhive. Pa zašto Nobilo nije prije uzeo te dokumente ako je znao gdje se nalaze i što u njima stoji? Zašto nije Tuđmanu rekao da bi malo prošvrljao po njegovoj arhivi jer ga baš nešto zanima oko Blaškića?
NACIONAL: Jesu li točne Nobilove tvrdnje da je bivšem tajniku vašeg ureda Damiru Vargeku dao popis dokumenata koje treba tražiti, a koji su ključni za Blaškićevu obranu? – To nije točno. Premijer Račan i ja dogovorili smo se da otvorimo arhive kako bi se utvrdila prava istina o zbivanjima tijekom 90-ih. I Haag je tražio materijale. Mi nismo mogli zanijekati postojanje nekih stvari. Potom smo odlučili Haagu dati sve, ono što optuženicima može štetiti ali i koristiti. Moj je motiv bila istina. Mogao je Nobilo imati i 101 prijatelja u HIS-u, ali oni mu ne bi mogli pomoći da smo arhive ostavili zatvorenima.
NACIONAL: Kako komentirate inicijativu Richarda Prospera koji je predložio susret Anti Gotovini, pa čak i najavio mogućnost da se brani iz kućnog pritvora u Hrvatskoj ako se odluči predati? U kojoj se mjeri ona podudara s vašom inicijativom u slučaju Gotovina, zbog koje su vas u dijelu medija neprestano napadali? – Ja sam samo predložio da stav tužiteljstva prema generalu Gotovini bude isti kao i prema drugima. To znači da mu se da pravo da govori i očituje se o onomu što mu se stavlja na teret. Drugi su se mogli očitovati, a on kaže da nije imao tu mogućnost. Kad je izišao intervju u Nacionalu, Gotovina je sasvim jasno rekao, što još nitko nije pobio, da priznaje institut Haaškog tribunala, da priznaje institucije hrvatske države, da je spreman dati izjavu, što mu bivša vlast nije htjela omogućiti, te da je spreman odgovoriti na sva pitanja Tužiteljstva. Ako predstavnici Tužiteljstva budu nezadovoljni, on je spreman otići u Haag. Gotovina je tražio samo 5-6 dana za razgovor s tužiteljima. Međutim, nije bilo fleksibilnosti. Ja sam poslije doživio kritiku, ali i sada mislim da sam bio u pravu. Kad danas gledamo presudu Blaškiću, vidimo da se drukčije pozicionira ta zapovjedna odgovornost. Mora postojati uzročno-posljedična veza između neke nedopuštene radnje ili zločina. I Gotovina bi sada mogao iskoristiti tu priliku.
NACIONAL: Zašto je baš sada američka strana izišla s tom inicijativom? – Ne znam. Možda baš zbog ovakvog obrazloženja presude Blaškiću.
NACIONAL: Kako komentirate istup Carle Del Ponte koja je oštro napala predsjednika Haaškog suda Theodora Merona da radi protiv statuta suda? – Tužiteljstvo je uvijek ona strana koja želi da tužbe prođu. Kad su se već odlučili za tužbu, na sudu žele opravdati svoje akte. To mi je razumljivo jer sam i sam bio sudac.
NACIONAL: Je li vam kao bivšem sucu normalno da tužitelj javno napada predsjednika suda? – Mislim da to nije normalno.
NACIONAL: Je li za Carlu Del Ponte cijela situacija oko slučaja Blaškić neugodna? – Mislim da ona tu svoju poziciju može popraviti ako kaže da bi optužnica bila drukčija da je tužiteljstvo ranije imalo sve dokumente. Zato treba vidjeti i kako će se razvijati situacija u slučaju Gotovina. No presuda Blaškiću sigurno je presedan koji će koristiti i drugima.
NACIONAL: Zašto se vaše izjave oko spornih prezentacija bivšeg ravnatelja POA-e Franje Tureka o medijsko-obavještajnim manipulacijama u slučaju Gotovina razlikuju od izjava premijera Sanadera, koji tvrdi da tih prezentacija uopće nije bilo? – Ja sam o tim prezentacijama više puta javno govorio. Ponovit ću i sada da njima nije iznesena informacija ni o jednoj nedopuštenoj radnji prisluškivanja ili drugih mjera. U njoj su nabrojani kontakti naših ljudi s nekim osobama za koje se pretpostavlja da pripadaju obavještajnom miljeu drugih država. Samo o tome je bilo riječi. Ne znam je li ista prezentacija održana i pred premijerom i njegovim suradnicima.