Vizionarski tipovi poput (splitskog gradonačelnika) Keruma ponekad doista nemaju sreće s izborom trenutka. Da je s realizacijom svoje unikatne artističke zamisli o podizanju četrdesetak metara visokog kipa Isusa na vrhu Marjana započeo prije 21. lipnja ove godine, historijski projekt možda bi mu glatko prošao, po novom zakonu o legalizaciji bespravne izgradnje. Kao što je javnost već obaviještena, u Hrvatskoj će bilo kakvo građevinsko ruglo koje vizualno zagađuje okolinu, bilo kakva urbanistička i kulturna nakaza - a proizvedeno ih je na desetke, pa i stotine tisuća - umjesto promptnoga naloga za rušenje dobiti pravo na vječno postojanje ako je stvorena prije spomenutog datuma. Na taj način Vlada gospođe Kosor izražava svoj suptilan stav prema hrvatskoj ambijentalnoj devastaciji, koji se može sažeti u pragmatičkoj tezi: omogući populaciji lokalnih barbara da grade gdje hoće, što hoće i kako hoće, čime ćeš osvojiti njihova srca i glasove.

"Rješenje" problema divlje izgradnje njezinom generalnom legalizacijom - nema toga u civiliziranim zemljama, no Hrvatska, na sreću njezinih upravljača, tim zemljama ne pripada i na planu destrukcije

prostora može izvoditi što god hoće, u rasponu od bjesomučnoga uništavanja šumskih zona i obalnoga pojasa, do razaranja historijskih vrijednosti i povijesnih oznaka urbanoga identiteta. Spomenuti vizionar Kerum - jedan iz plejade samozvanih novohrvatskih "developera" - izvrsno funkcionira kao simbol hrvatske kulturološke autodestrukcije. Dio marjanske šume pretvorio je u
rezervat za svoj restoran, omogućio automobilima da se masovno probiju u srce zaštićenog područja, na vrhu sad želi podići "najvećeg Isusa na svijetu", kako bi samoga sebe gospodinu Bogu predstavio kao najvećeg katolika na svijetu. Promatrač se može u tom povodu za pomoć skromno obratiti jedinome koji je u stanju naciju spasiti od djelovanja gospodina Keruma i niza sličnih
urbanih preporoditelja.
Sine Božji i Čovječji, svašta se u Tvoje ime izvodilo u protoku vremena. I najveći preziratelji Tvojih vrijednosti često su se u Tebe frenetično zaklinjali, hineći beskrajnu
odanost Tvojim porukama. Povijest bogohuljenja stalan je pratilac povijesti kršćanstva. Dolazeći na obale Južne Amerike, konkvistadori su odmah - u misionarskome zanosu - podizali velike drvene križeve na najvišim brdima, ispod kojih su domoroce hladnokrvno bacali pobješnjelim psima krvosljednicima. Tijekom razvoja ljudske vrste agresivna snobistička pobožnost postala je specijalan oblik blasfemije. U novoj Hrvatskoj započela je paradnim pohodima Tuđmana i
njegove svite na kaptolske mise i okupljanja, u revijalnom stilu, kao da dolaze na holivudske premijere. Sa svojom nebulozom o
marjanskome kipu, Kerum tim brojnim socijalitsko-novovjerskim trendovima nastoji danas udariti krunski kičerski pečat. Ne zna se još što će ispasti s kipom - iako je i sama pomisao vrijedna sociopatološkog razmatranja - no Kerumova paralelna ideja o spomeniku Tuđmanu na splitskoj rivi prošla je već dirigiranu lokalnu proceduru i čini se da nezaustavljivo ulazi u fazu realizacije.

Od lumpenproletera
do milijardera
Jasno je da likovi poput gospodina
Keruma imaju posebne motive za veličanje Franje Tuđmana, ili vođenje permanent­ne bitke za poglavarovu bolju prošlost: njegov sustav omogućio im je da - kombinirajući servilnost, lukavost, šverc, beskrupuloznost i šovinizam - od lumpenproletera postanu milijarderi, koji danas kupuju firme, medije, ljude i glasove, i financijsku vlast halapljivo nadopunjuju političkom. Feudalnome profilu koji je inicirao, koncipirao, organizirao, potencirao stvaranje kerumovske društvene kaste - legendarnom po direktivi "dvjesto bogatih obitelji upravljat će Hrvatskom" - pripadnici te kaste danas žele podizati
spomenike i uklesavati mu ime u stijene, vjerujući da će monumentalističkom fetišizacijom jedne historijske groteske koja im je donijela nezamislive profite, ideološki poništiti tragične posljedice koje je proizvela za ostatak nacije. Četrdeset metara kamenoga
Isusa, a ispod njega ovjekovječeni Tuđman - to je, pikturalno izraženo, politički korektna
vizija moderne Hrvatske, koju režim duhovno stimulira, a servisi poput Kerumova kreiraju uvjete za njezino praktično ostvarenje.
Tuđman je fizički nestao, ali profesionalni čuvari plamena nastoje ga etablirati kao neuništivu simboličku ikonu, fanatično se boreći za očuvanje povlastica koje im je donio njegov režim. Poruka "Što se nas tiče, sve za Franju", kojom se zadnjih dana u Splitu ponovno razmetao jedan "ugledni hadezeovac" čuven po povremenim eskapadama izvučenim iz privatnoga stupidarija, može se stilizirano prevesti kao "Hrvatsku damo, svoje bonuse ne damo". Sličnu tezu afirmirao je - u literarnoj varijaciji - zastupnik Josip Đakić, nedavnom izjavom u parlamentu kako "ne možemo svi u Hrvatskoj imati ista prava". U fronti specijalno privilegiranih pronalaze se dotični Đakić,
tuđmanovci i branitelji (stvarni i lažni) čijim se reprezentantom on predstavlja, većina drugih građana - "manje zaslužnih za stvaranje Hrvatske" - zavređuje dislociranje u društvenu diviziju skupljača ostataka. Kao što se svojedobno titoisti nisu borili zato da bi vlast nakon rata u demokratskom procesu mogli prepustiti drugima, tako se ni sljedbenici Đakića nisu vukli kroz tuđmanovski rat imajući na umu građansku ravnopravnost kao hrvatski ideal.

Simbolika novoga vremena
Zanimljivo je da je Đakić faktično u pravu sa svojom tezom o inherentnoj građanskoj nejednakosti u Hrvatskoj. Niz huliganskih ispada koje su on i njegov sin izveli na javnim mjestima u rodnoj zoni (Pitomača-Virovitica) svakog pripadnika drugog društvenog ešalona odveo bi nezaustavljivo u zatvor. Protiv njih dvojice,
"borca za Hrvatsku" i njegova potomka, sve kaznene prijave suspendirane su, po primijenjenome načelu da "ne možemo svi imati jednaka prava". Kako vidimo, Đakićeva logika funkcionira. Zapisano je u policijskim registrima da je protiv uglednog hadezeovca Đakića podneseno pet prekršajnih prijava zbog nasilnoga ponašanja, kao i jedna kaznena, kad je uperio pištolj u glavu redaru pri ulasku u diskoklub u Pitomači, smatrajući nepriličnim što je od njega zatražio da plati kartu. Na proslavi obljetnice virovitičkoga HDZ-a 2006. godine - teškoj lokalnoj
pijanci - premlatio je u općem divljanju stranačkoga kolegu Ivicu Mihelčića, što je bilo prijavljeno policiji. Ivica Kirin - Sanaderov šef
MUP-a - zataškao je slučaj, a Mihelčić je odustao od daljnjeg progona, kao i sve žrtve Đakićeva uličarskog osjećaja svemoći, uostalom. Nitko se nije usuđivao istjerivati pravdu kad se radilo o ispadima Đakića i sina; svi su znali da taj lokalni izazivač nereda, koji je gotovo svakom članu obitelji udijelio poneku firmicu, uživa veliku Sanaderovu podršku, i da u demokratskoj Hrvatskoj nema šanse da mu bilo kakva policija stane na rep. Nastradati može samo onaj tko
nepokolebljivo povjeruje u snagu zakona.
Gospodin Đakić, dakle, zna što govori kad u Saboru tvrdi da "ne mogu svi imati jednaka prava". Simbolika novoga vremena skriva se u njegovim riječima. Anonimni provincijski noćobdija koji se u tuđmanizmu prometnuo u VKV saborskoga zastupnika i "osloboditelja Hrvatske", na sebe i svoju reprezentativnu
skupinu slavno je uspio primijeniti proleterski slogan "Mi nismo ništa, bit' ćemo sve".