Danas, 15. siječnja, deseta je obljetnica međunarodnog priznanja Republike Hrvatske. Taj je datum jedan od najvažnijih datuma u povijesti stvaranja moderne hrvatske države. Do međunarodnog priznanja Hrvatske nije se došlo lako. Nakon neuspješnih pregovora lidera bivših jugoslavenskih republika u prvoj polovici 1991. godine te Miloševićeva odbijanja labavog konfederalnog modela države, koji su predlagali hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i slovenski predsjednik Milan Kučan. Hrvatska je raspisala referendum o samostalnosti i nezavisnosti koji je završio gotovo plebiscitarnom podrškom stvaranju moderne i samostalne države (oko 94 posto). Na temelju rezultata referenduma Hrvatski sabor je 25. lipnja 1991. proglasio suverenitet ne nezavisnost hrvatske države. To je učinio i slovenski Državni zbor.

Međunarodno priznanje Hrvatske
Pod pritiskom EU, Brijunskim memorandumom odluke su zamrznute na tri mjeseca. U to vrijeme SAD i EU bojali su se nekontroliranog raspada SSSR-a, a za bivšu jugoslavensku državu smatrali su da je najbolji model uvođenje parlamentarne demokracije, tržišnog gospodarstva, uz poštovanje ljudskih prava, posebno manjinskih, i postupnu decentralizaciju države.
Do kolovoza 1991. nitko u svijetu osim baltičkih republika i Slovenije javno, a Svete stolice diplomatski, nije podržavao samostalnost Hrvatske. Rijetki su bili prijatelji u svijetu koji su to javno tražili (Alois Mock, Margaret Thatcher, Alen Finkielkraut). Ali nakon stravičnih zločina koje su počinili bivša JNA i pobunjeni Srbi, posebno na Banovini, u kolovozu 1991. stvari su se počele mijenjati. Posebno u Austriji i Njemačkoj, ali i u Italiji i Mađarskoj. Narodnjačke i demokršćanske stranke srednje Europe već su na sastanku u Tarvisiju 4. rujna 1991. snažno podržale međunarodno priznanje Hrvatske. Njemački kancelar Helmut Kohl i ministar vanjskih poslova Hans Dietrich Gencher uz Aloisa Mocka od kolovoza 1991. bili su najsnažnija potpora Hrvatskoj u procesu međunarodnog priznanja. Bombardiranje Banskih dvora, zločinački napadi na Vukovar, Dubrovnik, Karlovac, Zadar, Osijek, Slavonski Brod i mnoge druge hrvatske gradove i sela, uz brojne druge masovne zločine, do kraja su razobličili Slobodana Miloševića i njegovu politiku velike Srbije. Ali to ništa ne bi pomoglo da se Hrvatska nije sama uspjela obraniti.
Danas je Slobodan Milošević u Haagu i sudi mu se za ratni zločin i genocid u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu. Ali 1991. ni jedna svjetska sila to nije bila spremna javno reći, a svi preventivni mehanizmi KESS-a, EEZ-a i UN-a su zatajili. Tek početkom prosinca 1991. bilo je jasno da će međunarodna zajednica priznati Hrvatsku ako ispuni određene uvjete; prekid vatre, dolazak mirovnih snaga, sporazum o deblokadi i evakuaciji vojarni te donošenje ustavnog zakona o zaštiti manjina i etničkih zajednica. Hrvatska je to ispunila te je Njemačka uz pomoć Danske i Belgije uspjela dobiti podršku ostalih članica EU. Potkraj ožujka 1991. Hrvatska postaje članicom KESS-a, a u svibnja i UN-a.
Na žalost, status žrtve srpske agresije Hrvatska je izgubila hrvatsko-bošnjačkim ratom u BiH, bez obzira na to što je rat u BiH bio posljedica srpske agresije te što brojni dokumenti o ratu u BiH govore i o odgovornosti i neučinkovitosti međunarodne zajednice, posebno nekih njenih predstavnika (slučaj Srebrenice posebno je upečatljiv).
Ali 15. siječnja 1992. je dan kad je Hrvatska bila možda najsretnija u svojoj modernoj povijesti. Slično je bilo samo nakon uspješnog završetka operacije “Oluja” i konačnog oslobađanja Hrvatske. Zato će taj dan ostati velikim slovima zapisan u povijesti stvaranja hrvatske države.

Radimir Čačić
Sramotna i skandalozna izjava ministra Čačića na sjednici Vlade od 10. siječnja 2002. da bi u Hrvatskoj bilo i 500 do 600 tisuća nezaposlenih ako bi se sve kućanice prijavile kao nezaposlene, nedopustivo je podcjenjivanje problema nezaposlenosti i svih nezaposlenih u Republici Hrvatskoj. On je još rekao da će Vlada ispuniti i obećanje o 200.000 novih radnih mjesta u svom mandatu. Dok je ovo drugo legitimno, iako u to malo tko na političkoj sceni Hrvatske vjeruje, prva izjava je arogantna i neprimjerena u demokratskom društva. Ona znači podcjenjivanje javnosti, medija i struke. Toj izjavi treba dodati i nečuvenu kritiku medija i oporbe koju je uputio ministar Čačić govoreći o neodgovornom lupetanju medija i oporbe. Posebno žalosti kršenje prvog profesionalnog pravila Hrvatske televizije. Trebalo je odmah iste večeri čuti i drugu stranu – i oporbu i nezavisne medije. Ovako ostaje gorak okus da smo još daleko od snažne i respektabilne javne televizije. Ipak, sa zakašnjenjem HTV je to učinio, barem što se tiče predstavnika oporbe. Bolje ikad nego nikad.

SDP
O aferi Bandić javnost vjerojatno sve zna i o tome ne namjeravam pisati. Za to su jako zaslužni mediji koji su prvi put bili jedinstveni, a njihov jasan stav je bio – ostavka. To je tražila i oporba, a i najveći dio hrvatske javnosti. Očito je da će se dogoditi suprotno. SDP (posebno zagrebački) čvrsto je stao iza Milana Bandića, bez obzira na njegove slojevite odnose s premijerom i predsjednikom SDP-a Račanom. HNS, bez obzira na kritičke izjave o slučaju Bandić, vjerojatno neće riskirati nove izbore. Na prvi pogled izgleda da će se sve slegnuti i da se ništa neće promijeniti. Milan Bandić će ostati, doći će novi događaji koji će odvući pažnju medija, kao na primjer Sabor HSLS-a. Ali nije tako. HDZ se nikad nije oporavio od afere s Dubrovačkom bankom, barem ne do izbora 2000.
I SDP će nakon afere Bandić teško moći govoriti o poštenju, odgovornosti i moralu u politici te objašnjavati u čemu su razlike između SDP-a i HDZ-a. Jačanje demokracije je proces. Ova afera, a to je već sada jasno, donijela je jednu korist, a to je jasan i nedvosmislen stav medija, bez obzira na politička opredjeljenja, o jednoj javnoj stvari.
Iz ove afere unutarstranački će ojačati Ivica Račan, ali SDP će ipak oslabiti.