'Ne zanima me drugi angažman osim saborskog zastupnika', kaže Lesar"Ako na izborima ne ostvarimo parlamentarni status, u izbornoj ću noći podnijeti ostavku, a pozvat ću i cijelo vodstvo stranke da učini isto", u svibnju je stranačkom saboru obećao predsjednik Hrvatskih laburista - stranke rada Dragutin Lesar, smatrajući to svojom elementarnom političkom odgovornošću. "Budemo li u Saboru imali zastupnički klub, e, to je već veliko", kaže nam Lesar, odbijajući ipak, za razliku od svih ostalih stranaka, iznijeti procjenu koliko bi mjesta mogla osvojiti njegova stranka koja prvi put izlazi na izbore. To bi, objašnjava, bilo vrijeđanje birača. Zasad mu je dovoljan uzlazni trend koji laburistima pokazuju relevantna istraživanja. Novca za kampanju nema pa će se laburisti financirati skromnim donacijama građana i prodajom cigli. Dva mjeseca prije izbora na račun za kampanju laburistima je stiglo 60-ak tisuća doniranih kuna, nasuprot 15 milijuna koliko će utrošiti velike stranke i koalicije.

Još nismo vidjeli službeni program s kojim Hrvatski laburisti izlaze na izbore. Hoće li biti općenit i načelan kao HDZ-ov i program Kukuriku koalicije?
- Mi ćemo 19. listopada javnosti predstaviti program stranke koji je u svibnju usvojen na saboru.
Što će biti u žarištu interesa laburista?
- Najviše računa vodimo o interesima onih koji žive od svog rada, ali vjerujemo da svaki program mora počivati na nekim vrijednostima. Naš vrijednosni sustav baziran je na pet točaka: rad, istina, znanje, poštenje i društvena pravednost.
Nešto konkretnije?
- Najvažnije za nas je da se nova radna mjesta mogu otvarati samo razvojem proizvodnje, neovisno o tome je li riječ o malom zanatliji i obrtniku ili velikim sistemima, jer je očito da su lutanja u otvaranju radnih mjesta u uslužnim djelatnostima i financijskoj industriji otišla k vragu. Za takvu gospodarsku politiku nužna je i drukčija monetarna, koja neće biti samo u funkciji stabilnosti i obrane valute, nego i gospodarskog razvoja. To znači da je najvažnije odmah pojeftiniti kapital, odnosno smanjiti kamatne stope i utjecati na smanjenje unutarnje nelikvidnosti. Nadalje, visokorangirani prioritet nam je neposredna demokracija, kao korektiv i obrana od loših i krivih poteza političke elite koja tvrdi da dobivanjem mandata na izborima može raditi što hoće, a to nije točno jer postoje teme o kojima trebaju odlučivati građani. Arbitražni sporazum sa Slovenijom, šeste ustavne promjene, 800 tisuća potpisa građana, ZERP - sve su to teme o kojima su se građani morali izjasniti na referendumu.
Može li siromašna Hrvatska financijski podnijeti česte referendume?
I izbori koštaju pa nam je, po toj logici, izlaz da Hrvatsku proglasimo monarhijom.
Izbori su ipak svake četiri godine, a vi ste unutar jednog mandata naveli nekoliko referenduma i sigurno je da ima još tema za koje biste tražili izjašnjavanje građana?
Nisam čuo da u Sloveniji, Švicarskoj ili skandinavskim državama bilo tko problematizira trošak referenduma kao elementarnog prava građana na odlučivanje. Demokracija košta, ali možda bismo bili mnogo uštedjeli da smo uspjeli zaustaviti neke promašaje političara.
Što još imate ponuditi biračima?
Zahtijevamo uvođenje poreza na sve financijske transakcije, koje u Hrvatskoj uopće nisu oporezovane, poput špekulantskog burzovnog mešetarenja, tržišta vrijednosnih papira, aktiva banaka. Uočili smo i problem strahovitog odljeva kapitala i pranja novca preko intelektualnih usluga, za što hrvatske tvrtke u inozemstvu isplaćuju enormne iznose. Govorim o isplatama hrvatskih tvrtki ili banaka svojim menadžerima koji ovdje nisu zaposleni i ne primaju plaću, nego imaju ugovore o pružanju intelektualnih usluga. Njima treba uvesti porez, pa neka onda tvrtka majka u Njemačkoj fakturira kćeri u Hrvatskoj pet milijuna eura intelektualnih usluga. Sadašnji način njihova funkcioniranja eklatantan je primjer pranja novca i izvlačenja novca iz Hrvatske, bez ikakva poreza. U javnoj upravi smijenili bismo rukovodeći kadar koji se namnožio po političkim kriterijima i koji se bez problema može prepoloviti. Funkcioniranje javne uprave treba svesti na OIB, na čije je uvođenje država potrošila 200 milijuna kuna, a preko kojeg ima sve što treba znati o građaninu i koji bi pojeftinio servis i presjekao točke moguće korupcije. Inzistiramo i na energetskom suverenitetu i svakoj zabrani privatizacije bilo čega što ima veze s energijom, ali i komunalno-prometnih i prirodnih resursa. Koncesije bismo dopustili samo na nove projekte, a ne na već postojeće. Pokušali bismo vratiti nacionalnu banku, jer smatramo da se HPB može pretvoriti u jednu od najjačih nacionalnih banaka. Zakonom o plaćanju u prvoj godini zbog krize uveli bismo rok plaćanja od 60, a sve godine potom 30 dana, jer je neplaćanje generator nelikvidnosti i neisplate plaća.
Čemu se zaposleni mogu nadati od laburista?
Odmah bismo povećali neoporezivi dio plaće na razinu minimalca, 2800 kuna, i svake godine bismo taj dio povećavali dok ne dosegne barem 80 posto prosječne plaće. Time bi se zaposlenima povećala neto zarada, bez stvaranja novog troška poslodavcu. Protivimo se smanjenju doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje, jer bi to značilo urušavanje već nestabilnih sustava. Rad noću, prekovremeni, nedjeljni i rad blagdanom mogle bi uvesti samo tvrtke koje to imaju pokriveno kolektivnim ugovorom, uz obaveznu izmjenjivost radnika. Tako bismo natjerali kapitaliste da zapošljavaju nove ljude, jer im je to jeftinije nego plaćati prekovremeni ili noćni rad. Minimalnu plaću, koja je sada ista za sve sektore i grane, treba postaviti drukčije i mora se uzeti u obzir stupanj obrazovanja. Nije normalno da je za sve u ovoj zemlji minimalna plaća 2814 kuna, pa da poslodavci sve prijavljuju na isti minimalac i plaćaju najniže poreze i doprinose.
Rekli ste da Plan 21 Kukuriku koalicije smatrate nastavkom neoliberalnog koncepta HDZ-ove vladavine. Ne vidite baš nikakvu razliku u njihovim programima?
Ni jedni ni drugi ne govore o promjeni ni monetarne ni gospodarske politike i očito je riječ o istom konceptu. Fokusiraju se na ono što već postoji, na zakone tržišta koji su u Hrvatskoj proglašeni zlatnim teletom, a bježe od toga, što su već i Amerikanci shvatili, da je uloga vlasti da popravlja defekte, promašaje i propuste tržišta, jer tržište nije nepogrešivo. Nobelovac Stieglitz rekao je da je neoliberalni kapitalizam socijalizirao gubitke, jer oni postaju problem društva i građana, a privatizirao dobitke, i onda je to privatna imovina. E, tako više ne može! I Barroso je prošlog tjedna upozorio da je EU pred raspadom, jer europska elita nije našla odgovore na probleme pred kojima su se našli. Rekao je da hitno moraju uvesti poreze na sve financijske transakcije upravo zato što su se ljudi počeli buditi uvidjevši količinu društvene nepravde. Zarade su privatizirali, a gubitke socijalizirali i svi ih moramo spašavati.
Tvrdite da i HDZ i Kukuriku favoriziraju kapital na štetu rada?
Upravo to. I jedni i drugi, bez razlike, stali su otvoreno na stranu krupnog kapitala i kapitalista. Očito još uvijek vjeruju, iako cijela Europa napušta taj koncept, da samo taj krupni kapital može riješiti problem krize, iako su oni uzrok krize.
Kako vidite izjavu Zorana Milanovića da je SDP liberalna stranka centra, s obzirom na to da se smatralo da je SDP lijeva stranka, okrenuta radnicima?
Za nas to nije ništa novo, mi smo to znali cijelo vrijeme. Mogu samo javno izraziti zadovoljstvo što je predsjednik SDP-a napokon priznao da nisu socijaldemokrati, nego liberali.
Što to znači za Hrvatske laburiste, dobivate li monopol na lijevi dio političkog prostora?
To nama kao stranci ne znači ništa posebno, ali znači građanima, jer su napokon shvatili da postoji samo jedna stranka u ponudi na izbornom tržištu koja se ne srami štititi interese onih koji žive od svog rada. Mi se rada i radnika ne sramimo.
Liberali u pravilu više naginju interesima kapitala. Očekujete li da će se i SDP tako ponašati ili će balansirati između kapitala i rada, ako je to uopće moguće?
Moguće je postići dogovor između ta dva suprotstavljena interesa, ako partneri znaju što im je cilj i ako su ravnopravni. Ipak, to uglavnom nije tako, i nije slučajno što je u Hrvatskoj uništen sustav kolektivnih ugovora, i što se svake godine povećavao broj radnih dozvola za strance, što je dovelo do pada cijene rada u Hrvatskoj. U zadnjih pet godina vrijednost rada u Hrvatskoj sustavno pada, iako prosječna plaća raste, no stvar je u tome da kupovna moć pada. Podaci pokazuju da je 2007. prosječna plaća bila 4739 kuna i u tom platnom razredu primalo ju je 67 posto zaposlenih, 2008. prosječna plaća iznosila je 5019 kuna, a dobivalo ju je 79,1 posto, 2009. prosječnu plaću od 5307 kuna dobivalo je 74,1 posto radnika, a prošle godine prosječnu plaću od 5258 kuna primalo je 74,5 posto radnika. Ako 74,5 posto zaposlenih prima prosječnu plaću ili nešto malo iznad toga, a preostalih 25,5 posto svojim plaćama diže taj prosjek, onda nam to govori da broj ljudi s malim plaćama raste, dok broj ljudi s velikim plaćama pada, ali njihovi iznosi rastu. U te četiri godine imamo situaciju da se prosječna plaća povećala za 500 kuna, a broj ljudi koji je pao u niži platni razred je povećan za 5,3 posto. Tomu treba dodati i 860 tisuća umirovljenika s mirovinom do 3000 kuna i dobivamo poraznu sliku o kupovnoj moći u Hrvatskoj. To nas dovodi do teme preraspodjele društvenog bogatstva - 1999. na trošak rada otpadalo je 51,8 posto BDP-a, a zadnji podatak koji sam pronašao je za 2007. i iznosi 47,8 posto. Dakle, taj veliki kolač BDP-a koji ide u korist rada iz godine u godinu sve je manji, a vlasnici kapitala u tom su razdoblju dobili četiri posto više. Kod nas ne postoji društveni dogovor o toj preraspodjeli, ne sjećam se da ga je HDZ ikada pokušao sazvati, a ne pamtim ni da su Kukuriku stranke imale inicijativa na tom tragu. Šuti i hrvatska intelektualna elita. Kako je moguće da nakon objavljivanja Ugovora o pristupanju EU nitko ozbiljno i javno ne analizira točku po točku, ni HGK, ni HOK, ni HUP, ni HAZU? Politička elita očito želi da se isključivo u političkim krugovima donose odluke, a ostalima odgovara udobna pozicija proračunskih korisnika.
Optužujete i HDZ i opoziciju da ih nije briga što su građani u financijskom ropstvu?
Prošlog prosinca alarmirali smo guvernera HNB-a da će švicarski franak u ljeto probiti šest kuna i upozorili ga da devizna klauzula mora postati tema intervencije HNB-a kao nacionalnog regulatora, a njihov je odgovor bio da smo mi budale koje ništa ne razumiju. U svibnju je Rohatinski pozvao Vladu i Sabor da interveniraju jer nije dobro ovo što se događa sa švicarcem. U srpnju je pozvao banke da prestanu odobravati kredite u švicarcima. Koliko je tisuća obitelji u Hrvatskoj propalo zato što osam mjeseci nitko nije reagirao, nego smo čekali da to riješi Švicarska narodna banka? Upozorili smo da će se isto dogoditi i s eurom, i prije deset dana HNB objavljuje da je intervenirao treći put ove godine jer je jedna banka pokušala izvesti špekulativni udar na tečaj eura, a sve je to bilo predvidljivo. I stoti put pozivam HNB da za svaku banku pojedinačno objavi valutnu stukturu pasive pa da vidimo gdje su se te naše banke zaduživale, u kojoj valuti i po kojim uvjetima. A zaduživale su se vani u eurima, uz dva posto kamate, a u Hrvatskoj su novac davale u švicarskim francima uz osam posto kamate, i to po promjenjivoj stopi koja bankama daje pravo da mijenja kamatu kad poželi. Uz to još i obavezna hipoteka, tako da je sav kreditni rizik na građanima. A na vrhuncu te krize počeo se primjenivati i novi ovršni zakon na hrvatski način. Nisam čuo da se netko iz politike ozbiljno bavio tim strašnim financijskim ropstvom građana.
Budući da sustavno inzistirate na ukidanju devizne klauzule, bude li nakon izbora situacija takva da vas relativni pobjednik treba, hoće li to biti uvjet za vaš ulazak u parlamentarnu većinu?
Pričekajmo izbore i odluku građana. Nakon izbora aktivirat ćemo svoju pregovaračku platformu od deset točaka koju ili razumijete i prihvaćate ili ništa. Sastavni dio te platforme je financijski suverenitet u kojemu je ukidanje devizne klauzule prioritet. Prije pola godine rekli su da je naš prijedlog ukidanja devizne klauzule idiotarija, pa mi je baš zanimljivo zašto banke sada na sve strane nude kunske kredite bez devizne klauzule.
Jesu li vam obje strane prihvatljive za poslijeizbornu suradnju?
Ne, mi ne želimo u Remetinec. To znači da HDZ i stranke oko njega nipošto ne dolaze u obzir. Kukuriku koalicija nam može biti prihvatljiva, uz uvjet da bez ostatka pristane na naših deset točaka. Nećemo biti nestrpljivi čekajući poziv.
Bude li vas Kukuriku koalicija zvala za poslijeizbornog partnera, hoćete li inzistirati na nekom resoru u vladi?
Ne. Za nas je bit stvari naših deset točaka i od nas eventualno mogu računati na tehničku potporu u Saboru za sastavljanje vlade. Razgovori o podjelama funkcija, resora, javnih poduzeća ne zanimaju nas, i mi u svakom slučaju ostajemo u Saboru. Osobno me ne zanima drugi angažman osim onaj parlamentarnog zastupnika.
Kukuriku koalicija strahuje da će joj upravo vaša stranka uzimati glasove?
Ne znam što im govore njihove ankete, ali iz javno objavljenih istraživanja teško bi se moglo zaključiti da SDP ima povijesno pravo majoriteta na radničku klasu. Struktura birača u kojoj mi dobivamo potporu je od 30 do 60 godina, podjednako oba spola, kvalifikacijski viša i visoka stručna sprema, a nešto veća potpora je u gradovima nego u ruralnim sredinama. Jesu li to birači s kojima i oni računaju, ne znam.
Vjerujete da HDZ nema baš nikakve šanse na ovim izborima?
Naša je misija na ovim izborima učiniti sve da društvena pravednost pobijedi divljački kapitalizam, ali i učiniti sve da HDZ ponovno ne dobije već izgubljene izbore, a da opozicija ponovno ne izgubi već dobivene izbore.
Idete li na Wall Street prosvjede 15. listopada u Zagrebu?
Bit ćemo svakako ondje, samo što još nismo odlučili idemo li kao pojedinci ili kao stranka.
Može li u Hrvatskoj uspjeti prosvjed protiv pohlepe velikih korporacija i banaka, s obzirom na loše iskustvo s FB prosvjedima početkom godine?
Jedan prosvjed, pa trajao u kontinuitetu i mjesec dana, sam po sebi ne može donijeti promjenu, jer da bi došlo do promjene, mora je zahtijevati politička, društvena i intelektualna elita. Naša cjelokupna elita šuti, u Hrvatskoj su progovorili samo građani.
Arapsko proljeće pokazalo je da građani mogu srušiti totalitarističke režime. Mogu li građani srušiti i neoliberalni kapitalizam?
Mogu, ali ne samo u jednoj zemlji. Sada prvi put imamo protivljenje divljem kapitalizmu koje je krenulo iz Amerike i širi se na Europu, i ovo je tek početak i zametak nečega.