Bez obzira na politički antagonizam i civilizacijski jaz koji postoji između dvije države, aktualna hrvatska vlast mogla bi ponešto naučiti od srpske, prije svega na planu spoznaje da se s teroristima razgovara jezikom koji razumiju. U Srbiji su na ubojstvo Zorana Đinđića reagirali uvođenjem izvanrednoga stanja i masovnim uhićenjima pripadnika državno-terorističke klike koju je formirao Slobodan Milošević. Malo tko je ostao pošteđen: u obradu su uzeti i bivši šefovi policije, i bivši šefovi tajnih službi, i tužitelji, i suci, cijela jedna pokvarena “pravosudna” nomenklatura koja je organizirala političke likvidacije i bandite štitila za novac. Pokazalo se odjednom tko su ubojice novinara Slavka Ćuruvije; naglo je riješen misterij “nestanka” političara i ekonomista Ivana Stambolića, ubijenoga po nalogu Miloševića i (Miloševićevoga šefa tajne policije) Rade Markovića, i pokopanog na Fruškoj gori. I tako dalje. Srušena je utvrda glavne banditske organizacije, njezini vođe pohapšeni ili pobijeni. Kao što je izjavio srpski potpredsjednik vlade Žarko Korać: “Bilo je, ili mi, ili oni.” Zahvaljujući krajnje zakašnjeloj ali vrlo radikalnoj intervenciji postfašističkoga režima, neformalni građanski rat, kako se čini, gube “oni”.

Hrvatska rodoljubna kabala
Tko će sličnu igru, koja se ovdje još ne naziva ratom, izgubiti u Hrvatskoj? Pitanje ostaje otvoreno. Domaća “rodoljubna” kabala najavila je nedavno – kroz usta jednoga od svojih samozvanih prvoboraca i glasnogovornika – ubojstva Stipe Mesića i Ivice Račana, iznova dokazujući da joj stabilnost domovine i njezinih institucija leži na srcu gotovo koliko i “zemunskome klanu” nacionalni interesi Srbije. Stanoviti Dražen Pavlović iz Hvidre – veteranske udruge čije vodstvo političku subverziju kronično nadređuje socijalnim ciljevima zbog kojih je navodno osnovana – proslavio se nedavno “duhovitošću”, izvaljenom na televiziji, kako “Mesića i Račana očekuje doručak s Đinđićem”. Egzaltacija Hvidrinih čelnika, zatim Čondića i njegove male lige za prodaju ustaških sentimenata, kao i cjelokupnoga subnora* formiranog pod Tuđmanovim okriljem, uslijedila je nakon objave presude gospićkoj skupini.

Trojica optuženih – Mirko Norac, Tihomir Orešković, Stjepan Grandić – nepravomoćno su osuđeni na razmjerno duge vremenske kazne zbog masovne likvidacije gospićkih Srba, izvršene tijekom rata. Ivica Rožić, dinamitaš, oslobođen je; čeka novo suđenje zbog miniranja srpskih kuća. Od podmetnutih mina poginuli su, među ostalima, stari umirovljeni general JNA Milorad Miščević, građanin Zagreba koji je s nostalgijom došao pogledati svoju srušenu rodnu kuću u Lici, i Milan Levar koji je javno govorio o zločinima hrvatske strane u Gospiću. Hrvatska “patriotska fronta” koja već gotovo četiri godine pokušava uličnim divljanjem srušiti posttuđmanovsku vlast, iskoristila je priliku da zbog Norca i društva ceste zakrči balvanima. Dakako, postupak je već viđen, a zamalo je donio i prve žrtve. Koji je njegov današnji smisao? Odcjepljenje Like i Sinjske krajine od Hrvatske? Pouzdano nije, bez obzira na to što se spomenuta područja nastojanjima svojih lokalnih gospodara već dulje vrijeme pretvaraju u rudimentarne rezervate kroz koje turisti prolaze povećanom brzinom.

Beskrajni paranoični niz

Smisao je u prinudnome pretvaranju Hrvatske u državu koja zločin institucionalno tretira kao nacionalnu vrijednost. Gospić nije bio bezazlena stvar. U njemu su pobijeni građani koji su optirali za ostanak na hrvatskoj strani. Okupirana zona na istočnoj obali rijeke Novčice bila je utočište za one koji su vjerovali u ideju srpske “krajine”, ili su pobjegli bojeći se za svoje živote pod Oreškovićevom upravom. Drugi, koji su ostali u svojim domovima, poklonili su povjerenje hrvatskoj vlasti, kakva god ona bila. Njihova procjena pokazala se pogrešnom. Poubijali su ih lokalni gospodari života i smrti, uz znanje – dakle: i suglasnost – hrvatskoga političkoga vrha u rasponu od Tuđmana i Šuška do većine članova Vlade demokratskog jedinstva.

I što sad? Da se to prebriše krpom? Da se uspostave specifični moralni kriteriji? Da se kaže, civile su ubijali Srbi, pa zašto ne bi i Hrvati? Da se poruči sudovima: oslobađajte po automatizmu sve hrvatske optuženike kao što je u Splitu učinio Slavko Lozina, jer time ćemo elegantno izbjeći balvane i sukobe s desničarskom falangom? Besmislica. Redefinicija Hrvatske po mjeri njezinih lokalnih terorista znači njezin kraj. U takvoj državi nitko više neće biti siguran. Nikad se neće moći predvidjeti tko je dežurni neprijatelj. Jednom su to Srbi en general*, drugi put Muslimani, treći put Romi, četvrti put Hrvati koji se zalažu za univerzalnu građansku ravnopravnost i poštovanje pravnih kodeksa, peti put pripadnici partizanskih obitelji, pa oni koje će veteranske udruge po iracionalnome instinktu označiti kao “antidomoljube”, pa “komunisti”, “titoisti”, “udbaši”, “jugonostalgičari”, pa oni koji su protiv podjele Bosne, pa umirovljeni službenici bivše JNA, pa protivnici tuđmanizma, pa članovi građanski orijentiranih stranaka, pa suviše liberalni katolici, pa svi oni koji tvrde da su i Hrvati mogli počiniti ratne zločine iako su vodili obrambeni rat, pa Haag, pa Amerikanci, pa Englezi, pa Europa koja nameće svoje kriterije organizacije života… Paranoičnome nizu kraja nema. Njemu se na realan način jedino može suprotstaviti država koja energično brani svoje institucije, principe legaliteta, dostojanstvo građanina i njegovo pravo na život.

Srbijanski socijalni karcinom

O tome se upravo radilo u Gospiću: o poreknutome pravu na život skupine hrvatskih građana koji nisu ugrozili tuđe živote. Riječki proces je u tom smislu poruka koja Hrvatsku približava uljuđenome svijetu. Na lokalnoj razini, međutim, ta poruka proizvela je kontraporuku da treba ubiti Mesića i Račana kao odabrane simbole posttuđmanizma, poretka koji – za razliku od prethodnoga poretka – ne želi više, a i ne smije, vegetirati na zataškavanju zločina. Kako vidimo, vrag je doista odnio šalu. Srbijanski socijalni karcinom opasno je proširio polipe prema zapadu. Režimski odgovor na otvorenu prijetnju ubojstvom čelnih ljudi u državi bio je, po običaju, mlak. Provedeni su nekakvi informativni razgovori, emitirana su nekakva upozorenja da nije red tako govoriti, javnost je upozorena da se “Hrvatska time približava Srbiji”, i to je – uz Račanovu izjavu personalne hrabrosti – uglavnom sve.

Pristup problemu bio je, kao i uvijek, “pedagoški”. Očekuje se da će se desničarska scena nebeskom providnošću sama po sebi približiti pameti. Tko zna; tempi cambii*. Za sada je, međutim, situacija takva da su u dijelu populacije kao heroji usvojeni ljudi optuženi za vrlo teške zločine, da taj dio populacije u obrani svojih mitova ne priznaje sudove i ne preže ni od najtežih kažnjivih djela, i da Vlada nema blagoga pojma kako da se politički i pravno postavi prema tom problemu.

STUPAC TJEDNA: PROGRESIJA RATA U IRAKU
Kad je o iračkome sukobu riječ, situacija se za gospodina Busha evidentno ne razvija prema očekivanjima. Irački “džepovi otpora” na putu prema Bagdadu invazijskim snagama nanose prilično bolne udarce. Više desetaka poginulih, nestalih ili zarobljenih američkih vojnika za sada su – psihopolitički promatrano – u Americi poticaj za daljnje, još upornije napredovanje. Ljudi ne smiju pasti uzalud. Na Busha se u danim okolnostima može primijeniti Mažuranićev stih: “Sramota je takvome junaku kupit harač, ne skupit harača, džilitnut se, ne pogodit cilja”.
Njegova noćna mora je, međutim, mogućnost da rat postane dugotrajan, da se razvije u pustinjsku varijantu Vijetnama, da broj žrtava postane politički neprihvatljiv, da vojska izgubi motivaciju i snagu za blitzkrieg. Stoga će se, radi izbjegavanja takvoga scenarija, Irak sve jače napadati iz zraka, sa sve jačim bombama, sve većim brojem projektila, i sa sve manje obzira prema civilnim žrtvama. Surovost svijeta ponekad doista ne poznaje granica.