Denis LatinRiječki Novi list javio je ovih dana da su porezni obveznici platili pola milijarde kuna dugova Globus holdinga i Dastra grupe, i to kroz sanaciju Dubrovačke banke. Građani Hrvatske platili su i četvrt milijarde kuna duga koliko su također saniranoj Hrvatskoj poštanskoj banci ostale dužne tri tvrtke iz Kutline Globus grupe – Dastra, Diona i Tisak. Novinari tog dnevnog lista javljaju kako stečajni postupak u Dastra grupi i Globus hodlingu pokazuje da država nikad neće naplatiti pola milijarde kuna koje državna Agencija za sanaciju banaka potražuje od tih poduzeća. Osim toga, državni je proračun pokrio dugove od 250 milijuna kuna koliko je Hrvatska poštanska banka potraživala od Dione, Dastra grupe i Tiska. Sve u svemu zaključuje Novi list, otplatu kredita četiriju Kutlinih tvrtki u ukupnom iznosu od 750 milijuna kuna ili 100 milijuna eura, financirali su građani Hrvatske. Tako nekako u finalu izgleda projekt bolje, pravednije i humanije Hrvatske što su je prije četiri godine osmislili Račan i Budiša, dvojica lidera koji su našoj budućnosti odlučili podariti posve drukčiji vjetar u leđa.

U konkretnom slučaju ne samo da nitko nije odgovarao pred sudom s ozbiljnije pripremljenom optužnicom nego će matrica prešućivanja kolektivne hadezeovske pljačke postati obrascem po kojem će se u skladu s istim principom lančano udijeliti oprost i znanstvenim pokroviteljima, i političkim amenovateljima, i na brzinu proizvedenim tajkunima. U ono vrijeme građani su ideju o 200 bogatih obitelji platili svojim radnim mjestima i pauperizacijom koja neće prestati progresivno rasti sve do današnjih dana. Na Račanovu i Budišinu udicu nije im se bilo teško uloviti – najava da će pravda stići one koji su se ogriješili o vlastite zakone i narod u koji su se zaklinjali bila je nada na kojoj je izrastao trećesiječanjski pokret za pravedniju Hrvatsku. Tri godine poslije sve su iluzije srušene – ne samo da novac nije vraćen niti su revizijom pretvorbe stvari postavljene na svoje mjesto, nego daljnji opstanak neučinkovite vladajuće politike “novog smjera” dolazi na naplatu istim onima koji su je svojim glasovima inaugurirali.

Bivši predsjednici vlada postali su važni faktori državnih dobro budžetiranih sportskih foruma, profesori koji su im pisali zakone sjede u nadzornim odborima najbogatijih državnih tvrtki, a gospodarsku politiku u zemlji i svijetu vode oni protiv kojih su svojedobno podignute kaznene prijave za kriminal, ali su pospremljene u posljednje ladice. Oni koji su im asistirali danas su rado viđeni i utjecajni medijski moguli, imunitetom zaštićeni stranački prvaci s podebelim računima u inozemstvu i terenom dobro raščišćenim za ponovno preuzimanje vlasti.

Račanova i Budišina ideja pogodbene tranzicije, prema kojoj siromašni čak dvaput zaredom plaćaju kartu za ulazak u red demokratskih država, prilično je lako izvedena. Prvi će politiku sveopćeg zaborava i abolicije lako objasniti možebitnim katastrofalnim posljedicama radikalnijih poteza, a drugi svako nastojanje da se vladavinom prava stvari stave na svoje mjesto devalvirati osobnim nastojanjem da se zaštite optuženi za ratni zločin, pljačkaši i kriminalci zato što njegovo poimanje liberalne države podrazumijeva i svesrdnu brigu za one koji svojim djelima ugrožavaju i druge pojedince, devalviraju državne institute i ubijaju svaku nadu da se metastaze Tuđmanove lopovske države mogu riješiti pravedno, i to do te mjere da se od bilo kakva progona definitivno odustaje.

Politički diskurs te dvojice političara, neovisno o tome jesu li u poziciji ili opoziciji, bitno određuje uzroke hrvatske apatije. Račanova suzdržanost prema akterima zločina i Budišina relativizacija svake, pa i hrvatske države danas je čine slabom i krhkom. Svojom neučinkovitošću da riješi ključne probleme pljačke i osigura zadovoljštinu onima koji već drugi put kreditiraju i plaćaju nesposobnost i nemoralnost političke kaste, oni trivijaliziraju funkcije države. Prvi se boji radikalnih koraka, a drugi će uvijek stati na stranu onih koji su se ogriješili – zato je bilo kakav napredak nemoguć.

Tri godine bauljanja od jedne do druge haašake optužnice, od jednog do drugog čondićevskog derneka, od jednog do drugog Papina pohoda, to je prostor u koji nas je usidrila Račanova i Budišina politika novoga smjera. Nitko ozbiljniji nije priveden, nitko ozbiljniji kažnjen, ni jedna financijska transakcija nije raščišćena, a hrvatskim biračima još se jednom nudi politika demokratskog suživota dviju političkih elita: jedna krade i ubija, druga ne dopušta da pravna država profunkcionira i tako stvara sve veći jaz između kaste koja je dobro zaštitila svoje interese i birača koji su razočarani i u politiku i u društvo, kao mjesto gdje se ostvaruju pravda i pošteni odnosi.

U takvoj se raspodjeli snaga društvene silnice lako mogu okrenuti u drugom, već iskušanom smjeru. Ivo Banac najavljuje da se izlaz iz takve društvene konstelacije lako može izroditi u mržnju prema vlastitoj državi jer je građani doživljavaju nepravednom i vođenom tajnim mehanizmima, otkud put vodi prema novom-starom populizmu. “Ako su naši građani izgubili vjeru u državu, a još više u demokratski poredak i tržišno gospodarstvo, mi smo na pragu novog populističkog trenutka. Sustav se mora rasformirati, ali bez populističkog utjecaja, bez traženja novih utopija, tako da se razbije mreža korupcije i kriminala u političkoj eliti. Ovdje nije riječ o ideološkim razlikama. Korupcionaši ih ionako ne priznaju. Ovdje je riječ o građanskoj akciji. Svako neučinkovito tijelo građanske kontrole – u prvom redu policija, sigurnosne službe, tužilaštvo, sudstvo – mora biti očišćeno. U protivnom, ova će se tijela pretvoriti (neka od njih već jesu) u tijela kriminalne kontrole. Isto pravilo vrijedi i za političke stranke. Ako su postale utočište korupcije i kriminala, i one moraju biti očišćene. Bez obzira na to kakvim se ideološkim perjem kitile”, piše Banac.

To je za jedne radikalan, a za druge normalan i jedini put prema pravednom i učinkovitom društvu. No Račanova i Budišina sljedba kočničara nije jedino što se nudi na političkom tržištu koje okuplja one koji vlastito nerazumijevanje funkcija države lako zamjenjuju za ideologije. Nakon što su na Mirogoju prestala hadezeovska okapanja diktatorovih kostiju, najmnogoljudniji, zagrebački ogranak SDP-a pronašao je novu zabavu za obnevidjele birače. “Grad je odlučio financirati projekt tzv. ustaškog groblja na Mirogoju jer je Mirogoj metafora hrvatske pomirbe”, izjavio je Milan Bandić. Povijest nas uči da se time primakao ukop još jedne propale hrvatske epizode i da Bančeva dijagnoza na ukomiranom pacijentu manifestira svoje posljednje simptome.