Denis LatinAktualno haaško svjedočenje bivšeg američkog veleposlanika u Hrvatskoj Petera Galbraitha u hrvatskoj javnosti nije naišlo na adekvatan tretman, kakav po svojoj težini i sadržaju ima. Svjedočeći na procesu Slobodanu Miloševiću Galbraith je, u čemu se mnogi slažu, dao dosad najvjerniju i najobjektivniju analizu oslobodilačke akcije “Oluja”, umnogome potvrđujući navode što ih je prije nekoliko tjedana u Nacionalu dao general Ante Gotovina. On ju je ocijenio briljantnom vojnom operacijom koja bi, da nije bilo tamnih mrlja po njenom svršetku, za povijesne udžbenike ostala najvećom bitkom u Europi nakon II. svjetskog rata. Najdragocjenije su u njegovu otkrivanju istine iznesene činjenice prema kojima su srpski čelnici, među kojima je najodgovorniji svakako Milošević, neposredni krivci i uzročnici događanja “Oluje”. Bivši veleposlanik u Hrvatskoj naveo je niz zločina koji su izazvali akciju kojom će biti okončan rat u Hrvatskoj, a među kojima su najznačajniji srpsko odbijanje plana Z-4, pokolj Muslimana u Srebrenici, upad hrvatskih Srba u Bihaćki džep, Mladićeva kriza s unproforskim taocima te Miloševićevo odbijanje da u razgovoru s SAD-om odgodi početak hrvatske oslobodilačke akcije. On je priznao kako su njegovoj vladi bile poznate pripreme za finalnu operaciju u Domovinskom ratu, ali je u svom svjedočenju nekoliko puta izrijekom istaknuo kako Hrvatska nije odgovorna za etničko čišćenje Srba u Krajini jer su odatle pobjegli prije ulaska hrvatskih snaga. “Oluja” je, da se zaključiti iz njegova iskaza, najbolji primjer briljantne vojne akcije koja se dovodi pod upitnik dopuštanjem zločina nad civilima nakon što je završila. Nakon toga snažno su zahladili američko-hrvatski odnosi, uslijedile su sankcije i međunarodna izolacija zbog evidentnog kršenja ljudskih prava i besmislenog uništavanja imovine srpskog stanovništva pa je u svom iskazu Galbraith Tuđmana ocijenio kao nesumnjivog rasista, “čovjeka s vizijom iz 19. stoljeća koji nije imao razumijevanja za ljudska prava”.

Takav istinoljubiv i iskren iskaz bivšeg američkog veleposlanika može se smatrati korisnijim za konačno dokučivanje istine o posljednjem ratu nego sva sila dosadašnjih deklaracija, šupljih saborskih rasprava i manipulacija crne, radikalno desne fronte.

Zbroj svih činjenica koje je Galbraith iznio baca sasvim novo svjetlo i na položaj generala Gotovine, kao i na opseg i težinu optužnice koju je protiv njega podiglo tužiteljstvo Haaškog suda. Na pleća generala Gotovine nesumnjivo se svalila sva krivnja što je snose i prijašnja i sadašnja vlast.

O Tuđmanovu odnosu prema zločinu i paleži suvišno je trošiti riječi. U njegovoj politici koja je bila i izolacionalistička i rasistička, kako tvrdi Galbraith, nije bilo mjesta za politiku sankcioniranja ratnih zločina ni za poštovanje elementarnih ljudskih prava srpske manjine, štoviše, stupovi ondašnje vlasti stimulirali su i poštovali sve koji su takvom nacionalističkom divljanju davali svoj najprimitivniji obol. Stoga se Gotovina može smatrati žrtvom Tuđmanova režima koji ne samo da nije pristajao na individualizaciju krivnje za ratne zločine nego je takve pokušaje smatrao činom najgrublje nelojalnosti državi i vladajućoj stranci, što je bilo ravno nacionalnoj izdaji.

Gotovina je nesumnjivo i žrtva radikalne desnice koja ga je sve do intervjua Nacionalu prisvajala kao svoju ikonu. Njome su branili svoje pozicije s kojih su svu odgovornost za palež i ubojstva vrlo lako prebacili na pleća pakoštanskog generala i bivšeg legionara konfrontirajući se preko njegove sudbine koja ih nikada nije pretjerano zanimala, sa sadašnjom vlašću i cjelokupnom međunarodnom zajednicom. Svaljujući sav teret prljavosti jedne dozlaboga nepoštene, necivilizirane i lažljive vlasti na leđa jednog čovjeka radikalna je desnica zapravo prikrivala vlastitu krivnju i čuvala svoje privilegije. Konfrontirajući generala s Haaškim sudom desni radikali zapravo su štitili sebe svakodnevno otežavajući njegov položaj, poziciju aktualne vlasti i Hrvatske u međunarodnom okruženju.

Tako se programirajući radikalna je desnica još više otežala poziciju bivšeg legionara: ne samo da mu nisu dopuštali da se koristi dokumentima i tako dokaže svoju nevinost pred Sudom i tako Hrvatskoj osigura uzmak od pojednostavljenog, ali neistinitog stereotipa o izjednačavanju krivnje, optužujući sadašnju vlast za izdaju i sluganski odnos prema međunarodnim institucijama nego je i manipulirala svjetinom prijeteći da će uličnim barikadama srušiti demokratski izabranu vlast i zbog vlastite krivnje demontirati državu za koju su navodno bili spremni položiti i svoje živote.

Tako je, dahćući za vrat ionako krhkoj i nestabilnoj koalicijskoj vlasti, stalno sprječavala da se zločini i paljevine nazovu pravim imenom i prezimenom i dobiju pravosudni epilog koji bi Hrvatskoj konačno dao epitet zrele i civilizirane države koja je spremna suočiti se sa svim mrljama svoje prošlosti. Radikalni desničari napravili su najveću moguću štetu i hrvatskim građanima i generalu čija se pozicija danas čini bitno drukčijom. Kako za pravu istinu o ratu nikada, s razlogom, nisu bili zainteresirani, rupe na bačvi s tempiranom bombom zvanom nesuradnja s Haaškim sudom morale su kad-tad probiti iznoseći na površinu svu prljavštinu vlasti koja se htjela sačuvati sa svim svojim zločinima, i jedne druge koja se nije usudila do kraja ih personalizirati, stalno gubeći petlju za odluku između dviju ponuđenih varijanata od kojih svaka nosi opasnost gubitka vlasti: individualizaciju i procesuiranje ili privođenje generala s teškom desnom karizmom pred haaško sudište.

Vrhunac bijega od suočenja s istinom koja neće biti najgora za generala Gotovinu mogao se iščitati u jednom tjedniku bliskom kancelaru Račanu. Tamo je iznesena jedna od dosad najoriginalnijih ideja o tome kako riješiti i preskočiti i posljednju haašku stepenicu, istodobno razbijajući mit o ikoni s kojom se do jučer identificirala cijela politička skupina. Iznesen je, naime, podatak prema kojem je bivši legionar u jednoj od svojih akcija bio ranjen u glavu, pa mu se prema tome nizašto ne može suditi jer navodno kao takav nije ni mogao biti odgovoran za svoje postupke. Manipulirajući jeftinim podacima iz generalova privatnog života pokušavaju se ishoditi zaključci koji bi od njega trebali napraviti maloumnog invalida ne bi li se spriječilo njegovo svjedočenje i tako nastavak traganja za istinom zabašurio u navodno posljednjoj velikoj haaškoj optužnici.

Nastavak priče o Gotovini mogao bi biti iznimno zanimljiv. Kako se vidi iz ovih dana priloženog, mnogi su i slijeva i zdesna zainteresirani da svi fakti o tamnim stranama rata ostanu na generalu kojeg unaprijed pokušavaju diskvalificirati, učiniti ludim i nerelevantnim sudionikom rata. Ne treba biti posebno pronicljiv kako bi se zaključilo da se iza Gotovine kriju i druge odgovornosti. Zato njegov pristanak na suradnju s Haagom nije naišao na topao doček.