Srećko JurdanaPripremljenost Stipe Mesića za međudržavne posjete na najvišoj razini promatrača ponekad doista može fascinirati. Uoči odlaska u Beograd kategorički je izjavio za medije da od susreta s predsjednikom SiCG-a “ne očekuje ništa spektakularno”. Neposredno nakon toga doživio je mali spektakl – ispriku Svetozara Marovića za ratne zločine, navodno neočekivanu, kojoj je na licu mjesta, u impromptu formi, parirao vlastitom isprikom zbog koje ga danas hrvatsko desničarsko društvo napada. U nastojanju da se prilagodi ambivalentnoj situaciji: na jednoj strani, obavezi da Maroviću uzvrati na adekvatan način, na drugoj, potrebi da izbjegne poistovjećenje s agresorom, pronašao je formulaciju kojom se ispričao za sve zločine i nepravde koje su hrvatski građani učinili bilo kome i bilo kada, u svim vremenima, razdobljima i ratovima.

U sjeni činjenica da nije izričito osudio Miloševića i njegov poredak, i da se ispričao u Beogradu a ne u Zagrebu, Svetozar Marović nedvosmisleno se ispričao u ime države i u tom smislu bio je razmjerno egzaktan. Mesić je u svojoj dosjetljivosti ispao razmjerno apstraktan a i ponešto konfuzan. Utrpati Prvi i Drugi svjetski rat u aktualnu političku komunikaciju koja se prije svega realizirala zbog događaja u zadnjih deset-petnaest godina, to nije specijalno impresivna evazivna taktika. Mogao se u takvom hipertrofiranom kontekstu ispričati i zbog sudjelovanja hrvatskih bojovnika u maršu na Heidelberg u Tridesetogodišnjem ratu.

Mesićeva pozicija je, međutim, složena. Bio je prinuđen na kontraispriku zbog demokratskoga svijeta koji je to od njega očekivao, a nije se mogao ispričati zbog agresije jer je Hrvatska – na čijem se teritoriju vodio rat – bila u položaju žrtve. Ipak, i on je imao vrlo konkretnih razloga za ispriku. U svome obrambenome ratu hrvatska strana također je činila nedopuštene, mjestimično i stravične stvari. Mesić je naknadno spomenuo Paulin Dvor; mogao je navesti i Gospić, Loru, Pakračku Poljanu, Sisak. . .Veliko je pitanje, dakako, da li je u tom kontekstu Beograd pravo mjesto za ispričavanje. No, ovdje već zalazimo u sferu psihopolitičke ezoterije. Do isprika – pa makar i paušalnih, spontanih, preopćenitih ili nepreciznih – moralo je doći jer one nisu samo formalni preduvjet regionalne stabilizacije, tj. uključenja Srbije i Hrvatske u demokratski svijet, nego i početak svojevrsne moralne terapije koja je na ovim prostorima apsolutno nužna.

Ivo Sanader u pravu je, nesumnjivo, kad kaže da se isprikama ne mogu izbrisati posljedice Miloševićeve strategije genocida, deseci tisuća pobijenih i osakaćenih. To je činjenica. Ako smo ga već spomenuli, ni Sanaderova nedavna isprika svima kojima je HDZ nanio štetu dok je bio na vlasti, ne može izbrisati pogubne posljedice tuđmanizma. Ali smisao službenoga ispričavanja niti nije u proizvodnji zaborava. Ispričavanje na državnoj razini obznanjuje i formalizira spoznaju da se u jednom historijskom razdoblju činilo zlo u ime nacije. Takva vrsta formalizacije važna je iz civilizacijskoga aspekta. Srbija je generirala pokolje, a Hrvatska je obranu zasnovala na metodama koje nisu uvijek bile časne, i Mesić je – shvaćajući da razlozi za ispriku, premda nejednaki, postoje na obje strane – povukao značajan potez, koji se u razvijenome svijetu cijeni.
Sad, ako lokalna desnica nije u stanju shvatiti taj kontekst, to je njezin specifičan problem. Od osoba koje su šutile o Gospiću i drugim stvarima, koje su organizirale hrvatsko-muslimanski rat u Bosni i koje permanentno tvrde da s hrvatske strane nikakvih ubojstava civila nije bilo, drugo se ni ne može očekivati. Njihove napade Mesić je s pravom marginalizirao, pretpostavljajući da hrvatska građanska većina razumije njegove motive. Može mu se prigovoriti na formulaciji isprike koja je pomalo besmislena, ali ne i na intencijama, odnosno na činjenici da je ispriku izrekao. Njegovi zadrti neprijatelji ulaze, međutim, u bjesomučnu predizbornu kampanju, prišivaju mu jugoslavenske etikete i pokušavaju po stoti put profitirati na hrvatstvu, vjerujući da je narod zaboravio koliku su lovu na tom hrvatstvu dignuli.

“Fukare me neće uplašiti i zaustaviti”, galami na primjer Ivić Pašalić u povodu prijave zbog nelegalnoga trošenja kamata na uloženi tuđi novac, boreći se poput aligatora da zadrži svojih dva posto glasova. Na njegovom slučaju režim voli manifestirati kunktatorstvo, zbunjenost i perfidnost. Raspolažu s gomilom objavljenih informacija i dokaza o Pašalićevim aktivnostima za vrijeme Tuđmana, u rasponu od dizanja astronomskih kredita za propalu firmu njegovoga brata, preko naplaćivanja poslovno-političkih ucjena, ilegalne kupnje Večernjeg lista, do sklapanja tajnih ortačkih ugovora o preuzimanju banaka i medija, koje su provincijskoga liječnika pretvorile u jednog od najbogatijih ljudi u državi. Imali su četiri godine vremena da temeljito istraže pozadinu njegovog financijskog trijumfa. Tek dva mjeseca prije novih izbora dosjetili su se da protiv njega i još dvojice tuđmanoida podnesu prijavu. Zbog čega? Zbog tristotinjak tisuća kuna utrošenih na Zakladu hrvatskog državnog zavjeta, koje predstavljaju kap u oceanu u odnosu na cjelokupnu magnitudu Pašalićevih financijskih operacija.

Ako je riječ o nekakvome predizbornome pokušaju Pašalićeve kompromitacije koji se realizira u aranžmanu s HDZ-om – a vjerojatno jest o tome riječ – on je skučen, transparentan i sa stajališta zaštite pravnoga poretka gotovo uvredljiv u svojoj trivijalnosti.

STUPAC TJEDNA: RAČAN I RAIĆ; TREĆI PROGRAM HTV-a
Ivica Račan kao predsjednik Vlade primio je nedavno Luku Rajića, vlasnika mliječne industrije Dukat, danas konglomerata Lura (nazvanog po početnim slovima njegovoga imena). Premijer je s Rajićem mogao razgovarati o nekim potencijalno vrlo zanimljivim temama: na primjer, o enigmi odakle bivšem profesionalnom vozaču Dukatovog kamioneta novac za kupnju tvornice vrijedne stotine milijuna eura. Gdje je izvor tog inicijalnog kapitala, kojim je mliječni mastodont Dukat postao vlasništvo jednog čovjeka bez bilo kakve kapitalističke prošlosti? U Hrvatskoj lutriji? Talijanskome lotu? Bankovnim kreditima? Kod ujaka u Americi? Zatim, da li je na taj misteriozno stečeni kapital plaćen porez, ako su propisi slučajno zahtijevali da se porez na tu vrstu prihoda plati? I tako dalje.
To, dakako, nisu motivi koji se neposredno tiču premijera, ali premijer bi s njima morao biti upoznat preko svojih službi, prije nego što poznatoga tajkuna ceremonijalno ne proglasi uzorom za hrvatsko gospodarstvo, kao što je već u nekoliko navrata učinio u slučaju gospodina Rajića. Pozadina Rajićeva bogatstva Račana, međutim, ne zanima, a savršeno ga ne zanima ni cjelokupna pretvorba izvedena za vrijeme Tuđmana. Rajiću je odao priznanje na kupnji tvornice čokolade u Švicarskoj, podržao njegovu zdravu orijentaciju, zadivio se nad podatkom da “hrvatske firme ulaze na europsko tržište”, i evidentno stekao još jednog moćnog predizbornog simpatizera. I to je u redu: ako Stipe Mesić ima Jamba, može i Račan imati Rajića. Zašto bi premijer zaostajao za predsjednikom?

• * *
  Kod natječaja za prodaju Trećeg programa HTV-a, koji se upravo približava finalizaciji, postoji nekoliko problema. Nejasno je hoće li se koncesija dodijeliti po starom ili novom zakonu o televiziji. Lista pretendenata na koncesiju – u većini moćnih inozemnih televizijskih kuća, od kojih neke nastupaju u aranžmanu s lokalnim novinskim izdavačima – sugerira da bi se u Hrvatskoj mogao uspostaviti još jedan medijski monopol, koji bi u pitanje doveo funkciju, a možda i opstojnost nacionalne televizije (HTV). Pored toga, na natječaju sudjeluju i jake industrijske konglomeracije (hrana, duhan) koje s medijima nemaju nikakve veze, i čija je evidentna namjera da se osvajanjem koncesije izbore za povoljan reklamni prostor.
  Toliko, za sada. Na nadležnima je da odluče isplati li se u takvim okolnostima žuriti s prodajom.