Franklin D. Roosevelt (lijevo)Nadamo se da će uskoro, kako sve više bezlično identičnih natjecatelja ispada iz republikanske utrke, manji broj kandidata sposobnih za opće izbore početi davati barem naizgled smislene izjave o ekonomskoj politici. Rezultati u Iowi nisu bili od koristi. Mitt Romney, koji bi u protivnom mogao pokušati pridobiti Obami sklone glasače američkog centra, morat će nastaviti ugađati štedljivoj rulji na desnici otkako je jedva nadmašio Ricka Santoruma i još tješnje pobijedio libertarijanca Rona Paula.

Zašto bi, sa silnim govorom o američkoj potrebi da obuzda potrošnju, radikalna štednja bila problem? Odgovor se može sročiti na mnogo načina, ali danas ćemo održati lekciju iz povijesti, negdje oko 1937. Te je godine - pete godine predsjedničkog mandata Franklina Delanoa Roosevelta - američka ekonomija konačno dosegla svoju razinu iz 1929., godine kada je burzovni mjehur puknuo i svijet se sunovratio u Veliku depresiju. (Pred današnjom je američkom ekonomijom još dug put do nadoknađivanja gubitaka koje trpi od 2007., no to je druga priča.)

Stravične pogreške

1937. godine proces smanjenja dugovanja bio je još duži i u svakom pogledu teži nego danas. Do 1937. godine ponovo je započeo umjereni rast i, iako se nezaposlenost tvrdoglavo držala na visokoj stopi od nešto ispod 10%, to je ipak bilo poboljšanje u odnosu na vrhunac od 25% iz 1932. i 1933. godine.

U tom su trenutku i Federalne rezerve (FED) i Rooseveltova administracija - pod utjecajem dogmi koje još uvijek proganjaju američku ekonomsku misao - počinili, neovisno jedno o drugom, stravične pogreške. Roosevelt je popustio pred savjetnicima američke državne riznice koji su oporavak proglasili samoodrživim i progurali rezove u potrošnji. Roosevelt, koji je dosad stekao potpun nadzor nad kongresnim programom nakon nadmoćne pobjede na izborima 1936., poslušno je skresao vladinu potrošnju za 10% u pokušaju da uravnoteži federalni proračun. Administracija radnog napretka (WPA), koja je 1936. godine zaposlila tri milijuna ljudi, značajno je okljaštrena, kao i drugi „programi hitne pomoći".

Pogreška se ponavlja?

U međuvremenu, Federalne rezerve su uzdrmali nedavni prevrati cijena robe, osobito kukuruza i pšenice - usjeva koje su opustošile oluje prašine na srednjem zapadu. Djelujući s ciljem obuzdavanja onoga što je smatrao prijetnjom od hiperinflacije, FED je naglo podigao kamatne stope. Različite škole ekonomskog mišljenja pripisuju različitu težinu ovim dvjema odlukama, ali ukupan rezultat zastrašujuće je jasan. Do 1938. godine, nezaposlenost je skočila na 15%, industrijska je proizvodnja pala za 37% i započeo je najgori dvostruki spust u američkoj povijesti.

Je li moguće da se pogreška iz 1937. upravo sada događa iznova? Ben Bernanke, koji kao predsjednik banke Federalnih rezervi ima relativno odriješene ruke u upravljanju politikom kamatnih stopa, proveo je cijelu karijeru obećavajući da se to neće dogoditi. „Što se tiče Velike depresije - u pravu ste, učinili smo to. Vrlo nam je žao. Ali zahvaljujući vama, to se neće ponoviti", rekao je Bernanke 2002. godine na konferenciji u povodu 90. rođendana ekonomista Miltona Friedmana, kuma škole monetarizma i čovjeka čiji akademski rad zastupa tezu da je FED, a ne Roosevelt, krivac za pogrešku koja je bacila zemlju natrag u depresiju.

Tiskanje novca

A ipak bi Bernanke, koji je također dao tržištu obećanje bez presedana da će FED održavati kamatne stope na manje od 1% bar do 2013., još mogao ponoviti pogrešku - ili bi mu to prije mogli nametnuti pravovjerniji članovi odbora FED-a koji se sastoji od guvernera regionalnih rezervnih banaka. Primjerice, predsjednik FED-a u St. Louisu James Bullard zagovara promjene u načinu izračuna inflacije kojima bi se u obzir uzeli skokovi u cijenama energije i hrane. On se također slaže s predsjednikom FED-a u Dallasu Richardom Fisherom, fanatikom inflacije, koji se usprotivio Bernankeovoj politici „tiskanja novca" kako bi se potaknula ekonomija - tehnika poznata pod imenom kvantitativne olakšice. Budu li njihovi stavovi dominantni u odboru guvernera FED-a, Bernanke bi mogao biti prisiljen progutati svoje obećanje Friedmanu.

Vjerojatnije je, međutim, da će biti ponovljena Rooseveltova pogreška. U tom slučaju, Kongres bi - nakon što ga podbode fundamentalistički republikanski ogranak Tea Party ili republikanski predsjednik bez razumijevanja za povijest financijskih kriza - silom uveo drastične rezove u vladinoj potrošnji koji bi slabašni oporavak pretvorili u novi strmi pad.

Najgori politički nagoni

U jeku sezone predsjedničkih predizbora prevladat će najgori politički nagoni. Ako se to dogodi, mogućnost neisplate duga uvelike se povećava, prijeteći ironijom sudbine da postigne upravo obrnuto od onoga na što republikanci ciljaju: proširenje federalne vlade. Simon Johnson, bivši glavni ekonomist MMF-a a sada profesor na Poslovnoj školi Sloan u sklopu MIT-a, objašnjava da bi neplaćeni američki dug mogao uzrokovati propast javnog sektora i rast nezaposlenosti na više od 20%. Iako bi se vlada suzila, ostala bi poslodavac u krajnjoj nuždi i stoga postala veća, a ne manja. „Republikanci su u jednome u pravu: zaostali dug uzrokovao bi smanjenje vladine realne potrošnje", kaže Johnson. „Ali što bi doživjelo veći pad, vladina potrošnja ili veličina privatnog sektora? Odgovor gotovo sigurno glasi: privatni sektor, s obzirom na njegovu ovisnost o kreditima za kupnju proizvodnih sredstava. Uzmite smanjenje koje je uslijedilo nakon skoro-pa-kolapsa financijskog sustava 2008. godine i pomnožite ga s deset. Vlada, s druge strane, ima pristup FED-u i stoga bi se mogla dokopati gotovine za isplatu plaća."

Zaslužujemo sretniju novu godinu

Razuman način izlaska na kraj s američkim dugom je zaštititi rast kombinacijom stimulacija i razboritih rezova u vladinoj potrošnji, a ne otpustiti još milijun ili više vladinih zaposlenika. Ta bi se kresanja trebala odvijati postupnim reduciranjem u tijeku jednog desetljeća, a žarište bi im trebali biti rezovi na stvarima bez kojih vlada može - a takvih je obilje.

Ali sudeći po dosadašnjim kretanjima republikanske kampanje, vjerojatnije će iz nje proizaći paket mjera štednje u britanskom stilu poput onoga koji je uveo torijevski premijer David Cameron. Rezultati su predvidljivi: strmi silazak britanske ekonomije i gotovo siguran skok natrag u recesiju početkom iduće godine.

Zaslužujemo sretniju novu godinu od toga.

Napisao: Michael Moran

Tekst prenesen s portala magazina Slate

Prevela Diana Robaš