IlustracijaNedavno sam pročitao autobiografiju Daniela Ellsberga [1] „Tajne" i pogledao film „Najopasniji čovjek u Americi". Osobita je zanimljivost knjige to što je Ellsbergov najveći problem u puštanju Pentagonovih dokumenata u javnost bio logistička poteškoća izrade dvadesetak kopija 7000 stranica debele hrpe dokumenata. Ako se dobro sjećam, njemu i nekolicini pomagača trebalo je nekoliko mjeseci.

Sada je, naravno, takav zadatak lak, kao što je pokazao Ellsbergov nasljednik (navodno Bradley Manning) koji je dostavio goleme količine povjerljivih dokumenata Wikileaksu. S druge strane, da je Ellsberg to pokušao 20 ili više godina ranije, ne bi bio u stanju napraviti ni jednu jedinu kopiju. [2]

Zamračenje u četvrtak u znak prosvjeda protiv SOPA-e i PIPA-e odražava jednostavnu činjenicu o internetu - on je u biti način stvaranja i raspačavanja golemog broja kopija dokumenata svih vrsta.

To nije istina samo u očitom smislu da korisnici mogu nabavljati kopije članaka, glazbe, videozapisa i tako dalje s mrežnih stranica diljem planeta, već i po tome što te podatke prenosi velik broj posrednika, skladište ih davatelji usluga, u pričuvi drže lokalni računalni sustavi i tako dalje.

Za nekoga tko želi nadzirati kopiranje to je vrlo neugodno. Budući da tehnologija neizmjerno olakšava kopiranje, praktički je nemoguće spriječiti ga. Jedini način zaustavljanja kopiranja je putem nametanja drakonskih kazni nakon njegova počinjenja. Štoviše, budući da internetska tehnologija na svakom svom stupnju ovisi o kopiranju, gotovo svaki plan osmišljen kako bi kriminalizirao kopiranje mora na ovaj ili onaj način osujetiti internetske operacije.

Dosad smo vidjeli utrku u naoružanju u kojoj su posjednicima „intelektualnog vlasništva" bila dodjeljivana sve veća zakonska prava, dok je tehnološki napredak ta prava činio sve manje i manje učinkovitima. Prijepor oko SOPA-e i PIPA-e, čini se, označava promjenu te dinamike. Lobi za intelektualno vlasništvo nastavio je u tradicionalnom stilu, s prijedlogom zakona koji odgovara njihovim ciljevima u očekivanju da će, u najboljem slučaju, morati napraviti kompromise oko par točaka kako bi umirili zabrinutost korisnika interneta.

Ali, suočen s Wikipedijom, Gogleom i ostalima koji su tvrdili da će zakoni uništiti internet, lobi je bio bespomoćan. Dok su stigli izostaviti najproblematičnije dijelove poput filtra za DNS poslužitelje, prijedlozi zakona već su postali politički otrov.

Bez sumnje će pokušati ponovo. Ali dinamika se sada promijenila. Morat će smisliti mjere za koje se ne može pouzdano ustanoviti da štete internetu, ograničavaju rad računala i tako dalje. A s obzirom na njihovo prethodno djelovanje, neće baš zadobiti povjerenje ako njihove zahtjeve ospori Wikipedia i njoj slični.

Po svoj prilici, dakle, neće imati prevelikog uspjeha. Mogli bi postaviti neke zapreke masovnom kopiranju piratskog komercijalnog materijala poput glazbe i videa, ali jako će teško poduprijeti zahtjeve za strogim režimom intelektualnog vlasništva, po kojem je sve podložno zaštiti autorskih prava, a vlasnik ima gotovo potpunu kontrolu nad njegovom upotrebom. [3]

Sve je to dobro, mislim. Barem među srednjostrujaškim/ortodoksnim ekonomistima [4] vlada gotovo jednoglasno slaganje da su postojeće zaštite intelektualnog vlasništva prejake i da u slabljenju trajanja i opsega tih zaštita leže značajni potencijalni dobici. Marksistička analiza došla je do istog zaključka, s načinom razmišljanja prilično sličnim svemu što sam gore napisao.

Kako god bilo, čini se da su SOPA i PIPA zasad mrtve, nadajmo se zauvijek.

___________________________________________________________________________

[1] Čitatelji upoznati s teorijom odluke prepoznat će Ellsberga kao izumitelja Ellsbergovog problema, koji je opovrgnuo ideju da donositelji odluka imaju precizno određene subjektivne vjerojatnosti događaja. Kako ću objasniti u daljnjem tekstu, međutim, Ellsberg je također odigrao značajnu povijesnu ulogu u SAD-u.

[2] Razvoj fotokopirnih strojeva je navodno bio jedan od čimbenika koji su doprinijeli raspadu Sovjetskog Saveza - usvajanje te tehnologije olakšalo je objavljivanje samizdata, a pokušaji njihova obuzdavanja ubili su rast produktivnosti.

[3] Korisna napomena: ne spominjite rootkitove.

[4] Ortodoksno je stajalište da su autorska prava kompromis između ex ante potrebe za poticanjem stvaranja sadržaja i ex post koristi od slobodnog pristupa informacijama. Libertarijanci/"Austrijanci" podijeljeni su između krajnosti - ili tvorci imaju apsolutna prava ili ih nemaju uopće. Na brzinu sam potražio institucionalno gledište, ali ga nisam mogao pronaći.

Napisao: John Quiggin

Preneseno s portala johnquiggin.com

John Quiggin je profesor ekonomije na australskom Sveučilištu Queensland

Prevela Diana Robaš