George SorosMoja nova knjiga "Financijska previranja u Europi i SAD-u" nastoji objasniti i, koliko je to moguće, predvidjeti ishod krize eura. Ona slijedi istu shemu kao i moje ostale knjige: sadrži osuvremenjenu verziju mog konceptualnog pristupa i njegovu primjenu na određenu situaciju te predstavlja pokus u stvarnom vremenu kojim se testira ispravnost mog tumačenja. Prikaz nije potpun jer kriza još traje.

Još smo u akutnom stadiju krize; izgledi za kataklizmu globalnog financijskog sustava još nisu uklonjeni. U svojoj sam knjizi predložio plan koji bi donio hitno olakšanje globalnim financijskim tržištima, ali on nije usvojen.

Moj je prijedlog upotrijebiti Europski fond za financijsku stabilnost (EFSF) i njegova nasljednika Europski mehanizam za stabilnost (ESM) kako bi se Europska središnja banka (ESB) osigurala protiv rizika solventnosti vezanog uz sve novoizdane talijanske ili španjolske kratkoročne državne obveznice koje bi mogle biti kupljene od komercijalnih banaka. Banke bi tada mogle te obveznice koristiti kao ekivalent gotovine, omogućujući Italiji i Španjolskoj refinanciranje duga po cijeni od blizu 1%. Italija bi, primjerice, mogla doživjeti pad svoje prosječne cijene zajma umjesto porasta dosadašnje stope od 4,3%. To bi njihov dug učinilo održivim i zaštitilo ih od nemogućnosti otplate koja trenutno prijeti Grčkoj. Zovem to planom Padoia-Schioppa u spomen na svog prijatelja koji je 1990-ih godina pomogao stabilizirati talijanske financije i koji je nadahnuo moj prijedlog. Plan je prilično kompliciran, ali zakonski i tehnički utemeljen. Detaljno ga opisujem u svojoj knjizi.

Rok od tri godine

Europske financijske vlasti odbile su ovaj plan u korist Operacije dugoročnog refinanciranja (LTRO) Europske središnje banke koja omogućuje neograničenu likvidnost europskim bankama - ne samim državama - na rok od najviše tri godine. To omogućuje talijanskim i španjolskim bankama kupnju obveznica vlastitih zemalja i upuštanje u vrlo profitabilnu "carry trade" - u kojoj se posuđuje po niskim kamatama kako bi se kupilo nešto što će donijeti više kamate - s tim obveznicama praktički bez ikakvog rizika jer bi, ako bi zemlja izgubila mogućnost otplate duga, banke ionako postale insolventne.

Razlika između dvaju planova jest u tome što bi moj omogućio vladama trenutačno smanjenje kamatnih troškova, dok onaj koji je prihvaćen drži zemlje i njihove banke na rubu potencijalne insolventnosti. Nisam siguran jesu li vlasti namjerno produljile ozračje krize kako bi i dalje vršile pritisak na zemlje teško opterećene dugovima ili su ih na taj potez natjerala razilaženja u stavovima koje nije bilo moguće drugačije pomiriti. Kao učenik Karla Poppera trebao bih se opredijeliti za drugu mogućnost. Nije nevažno koje je tumačenje točno jer je plan Padoia-Schioppa još uvijek dostupan i mogao bi biti proveden u bilo koje vrijeme dok god preostala sredstva EFSF-a nisu prenamijenjena drugamo.

Diktat Njemačke

U svakom slučaju, europsku politiku diktira Njemačka jer u doba krize zajmodavci preuzimaju upravljanje. Problem je što će rezovi u potrošnjama vlada koje Njemačka želi nametnuti drugim zemljama gurnuti Europu u zamku deflacije duga. Smanjenje proračunskih deficita pritisnut će nadolje i plaće i dobiti, ekonomije će se stegnuti, a porezni prihodi pasti. Tako će breme duga, što je omjer nagomilanog duga u odnosu na BDP, zapravo porasti, što će prouzročiti daljnje proračunske rezove i pokrenuti začarani krug.

Dakako, ne optužujem Njemačku za zlonamjerno djelovanje. Ona istinski vjeruje u politiku koju zagovara. Njemačka je najuspješnije gospodarstvo u Europi. Zašto ostatak Europe ne bi bio poput nje? Ali to je nemoguć zahtjev. U zatvorenom sustavu kao što je obračunski sustav eura ne mogu svi istodobno biti zajmodavci. Činjenica da Njemačka nameće kontraproduktivnu politiku stvara vrlo opasnu političku dinamiku. Umjesto da zbližava zemlje članice, uvest će ih u međusobno optuživanje. Postoji stvarna opasnost da će euro potkopati političku koheziju Europske unije.

Evolucija Europske unije prati tijek koji uvelike nalikuje slijedu napuhnuća i puknuća financijskog balona. To nije slučajno. Oba su procesa "refleksivna", što znači, kao što sam ustanovio drugdje, da ih uglavnom pokreću pogreške i zablude.

'Fantastični objekt'

U fazi procvata Europska je unija bila ono što britanski psiholog David Tuckett naziva "fantastičnim objektom" - nestvarni, ali privlačni predmet žudnje. U mom je umu on predstavljao utjelovljenje otvorenog društva - još jednog fantastičnog objekta. To je bilo udruženje nacija zasnovano na načelima demokracije, ljudskih prava i vladavine zakona kojim ne dominira ni jedna nacija ni nacionalnost. Njegovo je stvaranje bilo podvig postupnog društvenog inženjeringa pod vodstvom skupine dalekovidnih državnika koji su shvatili da im sam fantastični objekt nije na dohvat ruke. Postavili su ograničene ciljeve i čvrste vremenske okvire i zatim mobilizirali političku volju za malen korak naprijed, dobro znajući da će, kada ga postignu, njegova nedostatnost postati očita i zahtijevati daljnji korak.

Tako se Europska zajednica za ugljen i čelik postupno transformirala u Europsku uniju, korak po korak. U razdoblju procvata Njemačka je bila glavna pokretačka sila. Kada se sovjetsko carstvo počelo raspadati, njemački su vođe shvatili da je ponovno ujedinjenje njihove zemlje moguće samo u čvršće ujedinjenoj Europi. Trebala im je politička potpora europskih sila i bili su voljni podnijeti značajne žrtve kako bi je stekli. U pregovorima su bili voljni doprinijeti malo više i uzeti malo manje od ostalih, olakšavajući tako postizanje sporazuma. U to su vrijeme njemački državnici običavali tvrditi da Njemačka nema nezavisnu vanjsku politiku, samo europsku politiku. Proces - procvat, ako želite - kulminirao je Ugovorom iz Maastrichta 1992. i uvođenjem eura 2002. godine. Uslijedilo je razdoblje stagnacije koje se pretvorilo u proces dezintegracije nakon sloma 2008.

Nesavršena valuta

IlustracijaEuro je bio nesavršena valuta i njegovi tvorci to znaju. Ugovor iz Maastrichta uspostavio je monetarnu uniju bez političke unije. Euro se mogao pohvaliti zajedničkom središnjom bankom koja je osiguravala likvidnost, ali mu je nedostajala zajednička riznica koja bi mogla izaći na kraj s rizikom solventnosti u vremenima krize. Tvorci eura, međutim, imali su razloga vjerovati da će, kada za to dođe vrijeme, biti poduzeti daljnji koraci prema političkoj uniji. Ali euro je također imao neke druge nedostatke kojih njegovi tvorci nisu bili svjesni i koje ni danas ne shvaćamo u potpunosti. Ti su nedostaci doprinijeli pokretanju procesa dezintegracije.

Očevi eura oslonili su se na tumačenje financijskih tržišta koje je svoju nedostatnost pokazalo u slomu 2008. Posebice su vjerovali da je samo javni sektor u stanju proizvesti neprihvatljivu ekonomsku neravnotežu; nevidljiva ruka tržišta ispravila bi neuravnoteženosti koje stvaraju tržišta. K tome, vjerovali su da su mjere zaštite koje su uveli protiv neravnoteže u javnom sektoru učinkovite. Posljedično, vladine su obveznice tretirali kao bezrizičnu imovinu koju banke mogu kupovati i čuvati bez stvaranja kapitalnih rezervi.

Točka prevrata

Kada je uveden euro, ESB je vladine obveznice svih država članica tretirala jednako. To je dalo bankama poticaj da proždiru obveznice slabijih zemalja kako bi zaradile koji bazni poen više budući da su prinosi na te obveznice bili neznatno viši. To je također prouzročilo konvergenciju kamatnih stopa. To je pak prouzročilo divergenciju ekonomskih rezultata. Njemačka je u borbi s tegobama ponovnog ujedinjenja poduzela strukturne reforme, osobito na svojim tržištima rada, i postala konkurentnija. Druge su zemlje, okoristivši se nižim kamatnim stopama, uživale u nekretninskom procvatu koji ih je učinio manje konkurentnima. Tako je uvođenje eura uzrokovalo divergenciju konkurentnosti koju je sada toliko teško ispraviti. Banke su opterećene vladinim obveznicama manje konkurentnih zemalja koje su se od bezrizičnih pretvorile u najrizičnije.

Točka prevrata dosegnuta je kada je novoizabrana grčka vlada otkrila da je prethodna vlada lagala i da je nacionalni deficit mnogo veći od objavljenog. Grčka kriza razotkrila je najmračniji nedostatak Ugovora iz Maastrichta: u njemu nema odredbi za ispravljanje pogrešaka u konstrukciji eura. Nema ni mehanizma za izvlačenje isplata europskog duga od država članica ni izlaznog mehanizma iz eura; a zemlje članice ne mogu pribjeći tiskanju novca. Statuti ESB-a izričito joj zabranjuju da posuđuje državama članicama, iako posuđuje bankama. Stoga je spašavanje Grčke prepušteno drugim državama članicama.

Duboki džep

Na nesreću, europske vlasti nisu shvatile kako financijska tržišta zapravo funkcioniraju. Daleko od kombinacije svih dostupnih znanja o tržišnim kretanjima, kako tvrdi ekonomska teorija, financijskim tržištima upravljaju dojmovi i emocije te se ona groze nesigurnosti. Stjecanje kontrole nad financijskom krizom zahtijeva čvrsto vodstvo i obilne financijske izvore. Ali Njemačka nije htjela postati duboki džep za loše dužnike. Posljedično, Europa je uvijek postupala po načelu "premalo i prekasno" i grčka se kriza pretvorila u lavinu. Obveznice drugih teško zaduženih zemalja poput Italije i Španjolske pogođene su zarazom - tj. zbog krize u Grčkoj morale su platiti više prinose. Europske su banke pretrpjele gubitke koji nisu zabilježeni na njihovim bilancama.

Njemačka je pogoršala situaciju nametanjem drakonskih uvjeta i inzistiranja na tome da bi Grčka trebala platiti kaznene kamate na zajmove u sklopu paketa za spas koji su joj osigurale Njemačka i druge države. Grčka je ekonomija kolabirala, kapital je napustio zemlju i Grčka je u više navrata propustila ispuniti uvjete paketa za spas. Konačno je Grčka postala očito insolventna. Njemačka je tada dodatno destabilizirala situaciju inzistiranjem na sudjelovanju privatnog sektora u spašavanju. To je znatno povećalo rizične premije na talijanske i španjolske obveznice i ugrozilo solventnost bankovnog sustava. Vlasti su tada naredile rekapitalizaciju europskog bankovnog sustava. To je bio smrtni udarac. Stvorio je snažan poticaj bankama da smanje svoje bilance zahtijevajući otplatu dugova i rješavajući se rizičnih vladinih obveznica umjesto da prodaju dionice po sniženim cijenama.

Ekonomsko propadanje

Tu smo danas. Učinak kreditne krize počeo se osjećati na realnoj ekonomiji u posljednjem tromjesečju 2011. godine. ESB je tada počela smanjivati kamatne stope i agresivno proširivati bilancu kupnjom vladinih obveznica na otvorenom tržištu. ESB-ovo sredstvo LTRO donijelo je olakšanje bankovnom sustavu, ali je talijanske i španjolske obveznice ostavilo na nesigurnom rubu između održivosti i neodrživosti.

Što nas čeka? Ekonomsko propadanje te političko i socijalno raspadanje uzajamno će se pojačavati. Tijekom faze procvata političko je vodstvo bilo na čelu daljnje integracije; sada europski vođe pokušavaju zaštititi status quo koji je očito neodrživ. Ugovori i zakoni koji su trebali biti kamenje preko rijeke pretvorili su se u nepokretne stijene. Mislim na članak 123 Lisabonskog sporazuma koji zabranjuje ESB-u posuđivanje novca izravno državama članicama. Njemačke vlasti, ponajprije Ustavni sud i Bundesbank, silom provode pravila koja su se pokazala neučinkovitima. Na primjer, usko tumačenje članka 123 od strane Bundesbanka spriječilo je Njemačku da upotrijebi svoja posebna prava vučenja u spasilačkom naporu skupine G20. To je put u dezintegraciju. Oni kojima je status quo nepodnošljiv i aktivno traže promjenu završavaju u antieuropskom i ksenofobičnom ekstremizmu. Ono što se danas događa u Mađarskoj, gdje radikalno desničarska stranka zahtijeva da Mađarska napusti EU, prethodnica je onoga što nas čeka.

Načela otvorenog društva

Izgledi su stvarno tmurni, ali mora postojati način da se to izbjegne. Naposljetku, povijest nije predodređena. Vidim drugačije rješenje: ponovno otkrivanje Europske unije kao "fantastičnog objekta" koji je bio toliko primamljiv dok je bio samo ideja. Taj je fantastični objekt bio gotovo na dohvat ruke dok se nismo izgubili. Vlasti su zaboravile da su pogrešive i počele se držati statusa quo kao da je on svetinja. Europska unija kao stvarnost nema previše sličnosti s fantastičnim ciljem koji je nekoć bio toliko primamljiv. Ona je nedemokratska do mjere da joj je izborno tijelo otuđeno i njome je nemoguće upravljati do te mjere da se ne može nositi s krizom koju je stvorila.

To su nedostaci koje treba popraviti. To ne bi trebalo biti nemoguće. Samo trebamo ponovo uspostaviti načela otvorenog društva i shvatiti da sadašnji dominantni poredak nije uklesan u kamenu i da pravila treba poboljšati. Trebamo iznaći europsko rješenje za krizu eura jer bi nacionalna rješenja dovela do raspada Europske unije, a to bi bila katastrofa; ali također moramo promijeniti status quo. Takav program mogao bi nadahnuti tihu većinu koja je nezadovoljna i dezorijentirana, ali u srcu još proeuropska.

Kada pogledam po svijetu, vidim ljude koji teže ka otvorenom društvu. Vidim ih u Arapskom proljeću, u raznim afričkim zemljama; vidim komešanja u Rusiji i u udaljenim krajevima poput Burme i Malezije. Zašto ne u Europi?

Bez jasnog plana, Europa će...

Da budem precizniji, dopustite mi da predložim nacrt europskog rješenja krize eura. Ono uključuje osjetljivi manevar u dvije faze sličan onome koji nas je spasio iz sloma 2008. Kada automobil klizi, prvo morate okrenuti volan u smjeru klizanja i tek kada ponovo steknete kontrolu možete ispraviti smjer. U ovom slučaju prvo trebate nametnuti strogu fiskalnu disciplinu zemljama pogođenima deficitom i ohrabriti strukturne reforme; ali tada trebate pronaći neku stimulaciju da vas izvuče iz začaranog kruga deflacije jer same strukturne reforme nisu dovoljne. Stimulacije moraju doći iz Europske unije i moraju biti zajamčene zajednički i pojedinačno. Vjerojatno će uključivati euroobveznice u jednom ili drugom obliku. Važno je, međutim, unaprijed sročiti rješenje. Bez jasnog plana Europa će ostati zaglavljena u većem začaranom krugu u kojem se ekonomski pad i politička dezintegracija uzajamno pojačavaju.

Preneseno s portala The New York Review of Books

Prevela Diana Robaš