IlustracijaEuropska kriza, koju pratimo od novinskog naslova do novinskog naslova kao problem valutnih kretanja i otkupa dugova, u stvari je test sveobuhvatnog demokratskog kapitalizma. Rasap eurozone bio bi podjednako katastrofalan za SAD kao i za Europu; rezultat bi gotovo sigurno bio globalna financijska kataklizma u usporedbi s kojom će događaji iz 2008. godine izgledati kao čajanka. Ali ono što bi moglo imati posljedice po SAD nije samo stvar udaljenih ekonomskih događaja. Dublje je pitanje mogu li institucije demokracije koja obuhvaća cijeli kontinent, europski ili američki, držati korak s dvostrukom prijetnjom globalne financijske nestabilnosti i nacionalnog populizma.

Neki od temeljnih problema EU vrlo su slični našima: grčka kriza započinje s bogatim ljudima koji ne plaćaju poreze, što i nije nepoznata situacija. Baš kao što su Amerikanci skloni vidjeti federalnu vladu kao agenta stranih interesa, tako i Europljani počinju gledati na Bruxelles kao na trojanskog konja korozivne globalizacije. Što se tiče pristupa vlade SAD-a neuspješnim bankama i ekonomiji u krizi, pokušaji europskih vođa da razriješe krizu eura povlače neka bitna politička pitanja: Tko raspodjeljuje bogatstvo u vremenima ekonomskih poteškoća? Tko bi trebao biti otkupljen i zašto? Je li refleks štedljivosti zdravo ekonomsko rasuđivanje ili inertna politika? I kako takve odluke, koje utječu na stotine milijuna ljudi, mogu biti donesene demokratski?

Simptom dublje bolesti

Dvojica iznimnih europskih mislilaca pokušavaju se uhvatiti u koštac s takvim pitanjima. Bugarski politički znanstvenik Ivan Krastev u proteklih se dvadesetak godina uglavnom bavio unutarnjim napetostima unutar i između liberalizma i demokracije. Na suprotnom kraju Europe, produktivni britanski povjesničar Brendan Simms ušao je u politiku kao promatrač neuspjeha EU u intervenciji na Balkanu. Krastev je oštri, iako uvijek suosjećajni kritičar, dok je Simms konzervativni idealist. Njegovo polazište nije postkomunističko iskustvo demokracije kao kod Krasteva već prije dugotrajno britansko-američko iskustvo ujedinjenosti i ustavnosti.

U članku koji će uskoro biti objavljen u Američkom interesu, Krastev iznosi tvrdnju da je europska financijska kriza tek simptom dublje bolesti europske političke kulture. Europu muče, kaže on, nesigurne većine, nacionalne populacije država članica EU koje vjeruju da ih ugrožava i globalizacija na ulicama (imigracija) i globalizacija u zakonima (Bruxelles). Kako je to sročio Krastev, nacionalne vlade imaju politička načela, ali ne i konkretne mjere budući da važne odluke donosi EU; EU ima konkretne političke mjere, ali ne i opća načela budući da odluke ne donose odabrani predstavnici. Suverenost postaje simbol: upravo stoga što su nacionalni političari prepustili vlast EU, drže se identiteta i udobnosti koje im pružaju tradicionalne nacionalne države. To ne vrijedi samo za male i slabe države, već i za većinu europskih sila kao što je Njemačka.

Bučna rijeka

Europska integracija uvijek je ovisila o izvjesnoj vrsti povijesnog avanturizma. Svaki veliki korak naprijed sadržavao je sjeme budućeg problema koji se može riješiti samo novim korakom u budućnosti. Krastev uspoređuje taj stupnjeviti pristup s prelaskom divlje rijeke skakanjem s kamena na kamen pri čemu sljedeći kamen postaje vidljiv tek nakon novog skoka. Ali što, pita se on, ako kamenje prestaje na polovici rijeke? Neuspjeh zajedničke valute nije bio samo predvidljiv već i predviđen. Svi su znali da će se nešto poput situacije s kojom se sada suočava Grčka u nekom trenutku dogoditi. Svi su znali da ujedinjena monetarna politika (kamatne stope koje je odredila Europska središnja banka) bez ujedinjene fiskalne politike (sposobnost nekog priznatog središnjeg autoriteta da potroši više novca na oživljavanje ekonomije) ne može opstati. Postojala je nada da će dužnička kriza, kada naiđe, nužno uroditi ujedinjenom fiskalnom politikom. Ali čini se da taj kamen ne postoji. Sve što sada vidimo pred sobom je bučna rijeka.

To je zato što fiskalna politika leži u samoj jezgri demokratskog sustava, a EU još nije demokratična. Ljudi žele znati da plaćaju poreze vladi koji su izglasali, zajedno s institucijama i ovlastima koje idu s time (riznica, izabrani izvršitelji, odgovorno zakonodavstvo), i da se ti prihodi troše na njih i na ljude s kojima se poistovjećuju i dijele političku zajednicu. Ali, unatoč nedavnom porastu autoriteta Europskog parlamenta, EU nema izabranog izvršitelja koji može donositi fiskalne odluke, ni riznicu koja te mjere može provoditi.

Iskoristiti krizu

U ovom trenutku EU oklijeva između dvaju mogućih odgovora na krizu, a svaki od njih tjera fiskalnu politiku podalje od stanovnika njezinih država članica. Ili će europski vođe naći neko privremeno rješenje kako bi dodatno centralizirali prihode i troškove bez savjetovanja sa svojim građanima. To bi moglo kratkoročno ublažiti krizu, ali će s vremenom navesti stanovništvo bogatijih članica na pobunu, kao što je to već sada slučaj s Nijemcima i Fincima. Ili će, vjerojatnije, EU nastaviti naginjati ka sustavu u kojem fiskalno zdrava njemačko-poljsko-baltičko-skandinavska jezgra diktira uvjete nestabilnijoj periferiji, što će tamo vjerojatno dovesti do narodnih pobuna. Trenutno grčki glasači mogu promijeniti stranke koje vladaju nad njima, ali ne mogu promijeniti fiskalne mjere. O njima se odlučuje u Berlinu. Stoga svjedočimo usponu lažnih republika.

Ono što bi države EU trebale činiti umjesto toga, kako dokazuje Simms u svom eseju za Chatham House, jest iskoristiti krizu kako bi poduzele odvažan korak stvaranja europske demokracije koja bi funkcionirala kao velesila. U povijesnom smislu, smatra Simms, uspješne političke saveze među državama uspostavljaju ne u dobrim, već u lošim vremenima ljudi svjesni ranijih propalih pokušaja njihove izgradnje i odlučni da idući put bude bolje. On navodi staro Sveto Rimsko Carstvo i Poljsko-litvanski savez kao primjere nefunkcionalnih entiteta sa slabim središnjim institucijama i čudnim glasačkim zakonima od kojih su američki očevi osnivači učili kada su stvarali svoj ustav. Europa sada proživljava - kada bi Europljani to samo shvatili! - istu vrstu ljekovitog šoka s kojom su se očevi osnivači suočili krajem 18. stoljeća: neregulirani odnos između dijelova i cjeline dok se neprijatelj primiče (Simms misli na Rusiju u ponovnom usponu, globalnu Kinu i nuklearni Iran).

'Stranka demokratskog jedinstva'

Tako Simms zaključuje da rješenje mora biti nova ustavna konvencija, čiji su članovi uključeni u vlast kako bi ponovo krenuli od temelja i proizveli jezgrovitu izjavu o temeljnim institucijama i pravima - radije nego glomazne EU traktate protiv kojih Europljani rado glasuju kada za to dobiju prigodu na nacionalnim referendumima. Simms je vjerojatno u pravu kada kaže da se gradualizam istrošio; novi početak možda je jedini put naprijed. Ali nejasno je kako stići od grupe demokracija do jedne demokracije, osobito kada građani tih demokracija ne znaju što ih čeka. Simms zamišlja novu "Stranku demokratskog jedinstva" koja će pobijediti na budućim izborima, nadzirati Europski parlament i tako pokrenuti djelovanje odozdo. Ali zbog svih razloga koje navodi Krastev izgledi za to su mali.

Uvjerljivija alternativa jest ohrabriti europske elite da same predlože novi ustav. Ako i nije vjerojatan, takav je pristup barem moguć. Kreativnost će morati započeti u Berlinu jer je u ovom trenutku Njemačka dovoljno važna unutar EU da njezine vlastite elite preuzmu ulogu europskih elita. To nije uloga koju su prihvatili europski čelnici. U trenutnoj krizi premijerka Angela Merkel odigrala je briljantnu taktičku igru, dopuštajući da tuđi problemi nabubre do točke u kojoj samo Njemačka može odlučiti o rješenju. Takav uski pristup uvlači njemačke glasače u opasnu fantaziju da će europska imitacija njemačke štedljivosti riješiti problem.

Njemačka

Nijemci se sada u sklopu europske politike ponašaju slično konzervativcima u sklopu američke: izvlače korist iz šire unije za koju vjeruju da je žele potkopati. Njemački procvat u posljednjem desetljeću ovisi upravo o euru i tržištu koje on stvara za njemački izvoz u zemlje poput Grčke te o činjenici da je euro na međunarodnim tržištima vjerojatno jeftiniji od bilo kakve njemačke valute. Merkeličin uporni pristup naglasit će simbolički karakter nenjemačke suverenosti proizvodnjom još lažnih republika. S vremenom će unutarnja politika u Njemačkoj i na europskoj periferiji rastaviti europski sustav koji je dao Njemačkoj takvu političku i ekonomsku moć.

Kako je primijetio poljski ministar vanjskih poslova Radek Sikorski u svom impresivnom govoru u studenome, Europa ne može opstati bez njemačkog vodstva. To ne znači ništa dramatičnije od spoznaje da će se bez značajne političke reforme EU Njemačka naći lišena velikog dijela svoje svjetske moći i pristupa europskim i globalnim izvoznim tržištima. Kako bi takav ustav mogao izgledati? Simbolički suverenitet i lažne republike zamijenila bi dvojna demokracija s izvršnom i parlamentarnom vlašću te poreznim upravama smještenim na dvjema odvojenim točkama, u europskom glavnom gradu i glavnim gradovima nacija. Konvencija europske elite morala bi odlučiti i sročiti u kratkom ustavu kakva bi vlast i kolika moć oporezivanja bila smještena u svakoj od njih. Novi bi sporazum morao promicati jasan mehanizam davanja i oduzimanja kako bi glasači znali da ne mogu biti oporezivani za istu politiku na objema razinama vlasti.

Nemogućnost okretanja

O tome gdje bi točno trebalo povući te crte trebali bi odlučiti Europljani (iako se slažem sa Simmsom da će europska solidarnost bez europske vojske biti otežana). Sporazum bi trebao biti poduprt u svakoj zemlji zaredom putem referenduma. Međutim, budući da bi to bio novi početak a ne samo još jedan sporazum, trebalo bi započeti s Berlinom. Njemačko vodstvo trebale bi slijediti ostale zemlje koje su fiskalno zdrave i u porastu, što u ovom trenutku znači novu jezgru oko Baltičkog mora. Zemlje koje glasuju protiv jednostavno bi bile izostavljene s mogućnošću ponovnog glasovanja umjesto da im se dopusti potapanje cijelog projekta (kao što se desilo pri ranijem pokušaju sklapanja ugovora o europskom ustavu 2004.-2005.). Vlade bi trebale informirati glasače da se ne odriču suvereniteta, već unapređuju suverenitet na dvjema razinama, potvrđujući nacionalnu vlast kod kuće i ostvarujući demokraciju na višoj razini.

Europa se ne može naprosto okrenuti, kao što Amerikanci ponekad zamišljaju, i odskakutati unatrag kamen po kamen na drugu obalu rijeke, ponovo postajući zbirka nacija-država. Tamo je ovo putovanje započelo, sjetimo se, s Velikom depresijom, Drugim svjetskim ratom i holokaustom. Cijela svrha europske integracije bila je onemogućiti takva zbivanja, cilj koji je posljednjih desetljeća naglasila rastuća demilitarizacija same Europe i komemoracija tragedije europskih Židova širom kontinenta. Nema povratka, samo put naprijed: sa ili bez ustava.

Ali nije vjerojatno da će održivi ustav proizaći bilo iz demokratskog procesa ili iz nacrta analitičara, koliko god oni bili genijalni, s europskih periferija kao što su Bugarska i Britanija. Nijemac je taj koji će trebati probrati njihove ideje i ideje mnogih drugih i pokrenuti njemačke elite ka europskom rješenju. Za Amerikance to nije tek sport u kojem su oni pasivni promatrači: posljedice europskog neuspjeha uskoro će nas dostići. Ako Europljani ne mogu uspostaviti ravnotežu između globalnih financija i unutarnje politike, to su loše vijesti za demokratski kapitalizam širom svijeta.

Napisao Timothy Snyder za The New York Review of Books

Prevela Diana Robaš