Jadranka Kosor produljila je svoj nominalni autoritet u HDZ-u do početka srpnja - kad će sljedbenici o novom vođi odlučivati glasanjem na "izvanrednom saboru" (i pritom samostalno raspolagati svojim glasom, što se u kandidatskom zboru protumačilo kao radosna demokratska novost) - no kako stvari s njezinom časnom strankom generalno stoje, SDP i družina mogli bi Hrvatskom bez veće ugroze vladati sljedećih trideset godina. Iz današnjega rakursa, čini se da to ovisi uglavnom o njima, aktualnim vlastodršcima, jer HDZ evidentno ne zna što bi sa sobom. Što se tiče Zorana Milanovića, za njega ne bi bilo loše da posluša logičan savjet koji mu je nedavno - u kontekstu ispipavanja terena za svoj politički relaunch - preko novina uzgred uputio dr. Ivić Pašalić:

"Provodi politiku s kojom si dobio izbore". To bi se u širem smislu moglo interpretirati kao poruka da građani nisu izabrali lijevu vlast radi nastavka bilo kakvoga režimskog ulagivanja profesionalnim državotvorima koji već dvadeset godina naciji piju krv na slamku, ili radi pronalaženja novih vrlina u ideologiji liberalnoga kapitalizma koja je - uz izdašnu pomoć političke manipulacije - hrvatske građane od nekadašnjih gunđajućih
samoupravljača mahom pretvorila u hodočasnike po biroima za nezaposlene ili tajkunske robove hijerarhizirane prema numeričkoj vrijednosti doprinosa i specifičnome stupnju podobnosti.

Kapitalizam je kriza
Nikakva bjesomučna privatizacija u Hrvatskoj ne će više naići na simpatije, što god Europa mislila o tome. Parola "tvornice radnicima" kao da se vraća na historijsku scenu, u modificiranim, ali prepoznatljivim oblicima. U povodu svjetskoga Dana borbe protiv kapitalizma - u tijeku je, kako vidimo, stvaranje novoga planetarnog pokreta, bez novoga Lenjina, nadamo se - jedan hrvatski pobornik ideje inventivno je zaključio da "kapitalizam nije uzrok krize, nego je on kao takav kriza". S postavkom tog aktivista suglasit će se nesumnjivo mnogi, među inima radnice opljačkane i uništene tvornice Kamensko, koje uporno vode svoju malu uličnu revoluciju, uz pojačanu televizijsku naklonost i sa sve većim izgledima na nekakav pozitivan pravni rezultat (koji se već reflektirao u buturiranju pojedinih profila povezanih s uništavanjem njihovog izvora egzistencije). Kad je o suvremenim antikapitalističkim sentimentima riječ, uz njih su svakako i radnici Jadrankamena koji se energično protive (upravo objavljenome) stečaju i traže da se ta stara, kvalitetna tvrtka - koju je Tuđman svojedobno širokogrudno ustupio dvorskoj ulizici Orešaru (kao nagradu za puštanje poena tijekom teniskoga štundanja na Brijunima) - de facto vrati u njihov posjed.

Državotvorni tenisač koji se na planu biznisa razumije samo u koktel i akontaciju, i njegovo malo, odabrano društvo upravljača nad samoupravljačima, odavno su iz Jadrankamena izvukli svoj ćar ili ekstraprofit koji im je doletio s brijunskoga neba, a opljačkani radnici - prinudni serviseri Orešarova džepa - od njih sad logično traže da upropaštenoj firmi vrate barem milijunske limuzine s kojima im nadmeno paradiraju pred očima. Osim toga, i da se nova organizacija proizvodnje legendarnoga kamena (od kojeg je, usput rečeno, napravljena i Bijela kuća) prepusti izravnim proizvođačima, ljudima koji s tim vrijednim materijalom tradicionalno znaju raditi. Hrvatski kapitalizam egzistencijalno ih je sveo ispod razine južnoafričkog kopača dijamanata (koji će, ako izdrži četrdesetak godina bušenja najtvrđe stijene na Zemlji, od vlasnika rudnika za odlazak u penziju dobiti plemenitih dvjesto eura otpremnine). Domoljubni Orešar-sustav vadiocima i obrađivačima kamena prestao je jamčiti i plaću, i otpremninu, i penziju. Ne začuđuje, dakle, spoznaja da je pri takvoj raspodjeli nacionalnih dobara socijalizam duhovno ponovno postao in, iako država nepokolebljivo nastavlja s anihilacijom nekih njegovih relikvija.

Ukidanje Brozovog kultnog mjesta
Kraljevica, na primjer, pripada među najistaknutije. Unatoč silnim jamstvima koje je ponudila ultrapoduzetnička obitelj Končar - tvrtku s kapitalom od čak osamdeset tisuća kuna, organizacijski know-how briljantno potvrđen na suradnji s hadezeovskim sindikatom Cetinski i produktivno partnerstvo s bankrotiranom njemačkom tvornicom SIAG - nije se uspjela dočepati ni jednoga od traženih brodogradilišta, što je vjerojatno podnošljiva vijest za hrvatsku privredu, ali u konzekvenciji se definitivno pokazalo kao loša vijest za uspomenu na druga Tita. Pokojni Broz intenzivno se danas nastoji oživiti televizijskim serijama i raznim memoarskim tiskovinama - bio je originalan dramski lik, nema zbora, na kojem poduzetni umovi još uvijek mogu nešto privrijediti - no ukida se u isto vrijeme brodogradilište Kraljevica koje je među ostalim jedno od kultnih mjesta u Brozovoj biografiji, epik bi zaključio: nešto poput njegova radničkog Tjentišta, Vučeva ili Milinklada.

U svojoj proleterskoj fazi ondje je navodno dizao bune i štrajkove, pomno istraživao crvenu nit i radničku klasu u okružju usmjeravao prema sretnoj budućnosti, ali ni ta vrijedna memorabilija nije Kraljevicu danas - pod lijevom vlašću - uspjela spasiti od ukidanja, što je s ideološko-povijesnoga aspekta gotovo jednako dramatično kao i propadanje broda Galeb. Kako god bilo, ostvarila se Čačićeva teza iz rane faze borbe za vlast da bi Kraljevicu trebalo ukinuti bez milosti, jer od svih hrvatskih brodogradilišta upravo ona raspolaže najmanjim razvojnim mogućnostima. Rečeno - učinjeno. S obzirom na opće trendove, za premijera Milanovića ipak bi bilo preporučljivo da bjesomučne privatizacijsko-liberalističko-konjukturne inicijative dovede u nekakav radnički kontekst. HDZ ga ne može politički uništiti, kapitalizam da.