Stipe Mesić i Ivica Račan, šef države i šef oporbe, udružili su snage zbog spašavanja režima Ive Sanadera. “Odluka Europske unije da pregovori ne počnu sedamnaestog ožujka očekivana je i ne treba je dramatizirati”, izjavio je Mesić u neposrednoj reakciji na briselske fenomene. Za Mesića su, kao što je građanima poznato, stvari uvijek “očekivane”, posebno ako su za Hrvatsku nepovoljne. To je njegov patentirani način tješenja nacije. “Odluka Europske unije ne znači Sanaderov poraz”, nadovezao se na Mesića staloženi Račan. A što onda znači? Pobjedu? Sanader se tjednima motao po Bruxellesu i funkcionare u tamošnjim koridorima – od portira do predsjednika parlamenta – uvjeravao od zore do mraka kako se Hrvatska ubija surađujući s Haagom, da bi na kraju trijumfalno dobio odgodu pregovora. Kad je progutao europsku čašu žuči lišenu čaše meda, počeo je domaćoj publici – uz zapaženu asistenciju svojih birokratskih saveznika – prodavati priču da vrag nipošto nije crn kao što izgleda.

Balkanski kavez

Crnji je, dakako. U Bruxellesu su odbili i naknadni prijedlog četiriju država da se hrvatski slučaj još jednom uzme u razmatranje. Sanaderu i drugovima u patnji preostao je jedino pobjedonosni zaključak da se “za Hrvatsku zadržava pregovarački okvir”, što god to značilo, a nesumnjivo znači odluku da Hrvatska do daljnjega ostaje u regionalno-balkanskome kavezu koji se europski pristojno naziva okvirom. Autoru ove kolumne ne pada na pamet da sebe i publiku opterećuje enigmom hrvatskoga ulaska u Europsku uniju. Što se njega tiče, Hrvatska u Uniju može ući sutra ili za dvadeset godina. Nitko ionako nije podanicima pokušao objasniti što time dobivaju, a što gube.

Nepravda kao alibi

Unijom se, međutim, opterećuju premijer i njegova svita, i to do mjere koja prelazi razinu dobroga političkoga ukusa. Sanaderovo fanatično koliko i neuspješno lobiranje u Bruxellesu ugrozilo je njegov kredibilitet. Kad je vidio da datum pregovora otpada, mogao se u miru povući i dostojanstveno pustiti da stvari idu svojim tokom na koji Hrvatska nema utjecaja. Umjesto toga eksponirao se u unaprijed izgubljenoj bitci, kumio je i molio do zadnjega trenutka, i usput uvjeravao hrvatsku javnost kako će pregovori sigurno početi, iako nitko od njega nije zahtijevao takvo kategoričko izjašnjavanje. Premda se biološki ne može nazvati mladim, Sanader se na briselskome slučaju pokazao u psihološkome smislu kao ponešto premlad za dužnost koju obavlja. Nedostaje mu strpljenja. Ni nakon neuspjeha, on nije u stanju izaći iz vlastite kože. Razvio je prigodnu alibi-tezu kako “Hrvatska zaslužuje pregovore”, pokušavajući politički preživjeti na izazivanju dojma da je njemu i Hrvatskoj učinjena strašna nepravda.

Nacionalni larpurlartizam

Nepravda je, međutim, vrlo nepolitički pojam i nakon zadnje serije balkanskih ratova, lokalnih diktatura i međunarodnih hipokrizija ona nikoga više ne može emotivno fascinirati. Ključno pitanje ne glasi zaslužuje li Hrvatska pregovore, nego dobiva li Hrvatska pregovore. Nitko se pretjerano ne zanima za njezine zasluge, nego samo za njezinu sposobnost prilagodbe, koja je u mnogim aspektima vrlo slaba. Na ovome se mjestu i Anto Đapić i njegov HSP – jedini Sanaderovi kritičari – gube u nacionalnome larpurlartizmu. “Hrvatska ne može prihvatiti zaključke Europske unije”, galami Đapić, demagoški prešućujući činjenicu kako Hrvatska uopće nije u položaju da s Europskom unijom polemizira o njezinim zaključcima. Prihvatila ili ne, isto joj se piše. Ali to je standardna hrvatska scena: prizemna, demagoška, antiracionalna i protkana jeftinim nacionalno-populističkim efektima.

HSP danas traži prijevremene izbore jer procjenjuje da mu status opipljivo raste usporedo s porastom “euroskepticizma”. Na njegovu žalost, nikome drugome ti izbori ne idu u prilog. Sanader i HDZ na najnižoj su razini u zadnjih petnaest godina i izbori bi za njih bili prava drama. Drugima je dobro i ovako kako jest: uživaju u sinekurama i – lišeni odgovornosti – mirno promatraju premijera koji se guši u europskome sosu, i Hrvatsku koja nepokolebljivo kroči njegovim putem.

STUPAC TJEDNA: RASPAD POLICIJSKOGA SUSTAVA; DRUGA LIGA ZAPAD

Kriza je preblaga riječ za stanje u kojem se nalazi hrvatska policija, što se zadnjih dana zorno potvrdilo na primjerima toleriranja “navijačkoga” terorizma i djevojke navodno zatvorene u automobilski prtljažnik koja je mobitelom uzalud zvala u pomoć. Spomenute dvije situacije – društvena i individualna drama koje su se odigrale jedna za drugom uz pasivnu ulogu snaga reda – razotkrile su hrvatsku policiju kao instituciju inertnih ljudi, vrlo sposobnih za vrebanje vozača koji su u pola dana po gradskoj vrevi zaboravili privezati pojas, ali nezainteresiranih za zaštitu građana kojima je život doveden u opasnost.

Brutalni napadi na srpske novinare i delegaciju ministarstva pravosuđa bili su organizirane terorističke akcije koje je policija mogla preduhitriti, to više što su u pripremi prve izravno sudjelovali i ljudi iz rukometnog kluba Zagreb. Zatim, situacija u kojoj žena četiri puta zove u pomoć govoreći kako je zatvorena u prtljažnik, i pri tom još daje registraciju automobila, u svakoj državi bila bi povod za opću policijsku mobilizaciju i blokadu cijeloga grada. Ovdje se radilo o nestabilnoj i vrlo dubioznoj osobi, ali policija to nije znala i morala je pretpostaviti da se ona nalazi u rukama sadista koji se nad njom iživljavaju s predvidivim teškim posljedicama. Vrlo ozbiljne stvari, međutim, hrvatska policija suviše često tretira kao bezazlenu šalu.

U Hrvatskoj se gotovo svakodnevno događaju ubojstva za koja se unaprijed znalo da bi se mogla dogoditi i koja su se mogla spriječiti da policija dojavama i indikacijama ne pristupa indolentno. Primjer je i razmjerno nedavno ubojstvo u Osijeku, u kojem je kao “kolateralna žrtva” policiji dobro poznatoga naoružanoga luđaka na ulici poginuo i dvanaestogodišnji dječak. Nakon spomenutih incidenata, u zagrebačkoj policijskoj upravi smijenjeno je desetak ljudi, ali sumnjamo da će to uljepšati ukupnu sliku stanja. Odgovornost snosi i ministar Marijan Mlinarić, čovjek koji sa svojih šezdeset i kusur godina u bulevarskim novinama glumi Brucea Leeja, i pokazuje se u isto vrijeme – jednako kao i njegov prethodnik, koji je liberalizam dokazivao borbom za pederska prava – manje-više nesposobnim za povlačenje poteza koji će policiju od kroničnoga sindikalnoga problema pretvoriti u ozbiljnu društvenu ustanovu.

• * *

Dinamu, popularno rečeno, prijeti “druga liga zapad”, i to je oblik šok-terapije koji će možda donijeti i nekakve koristi, prije svega u smislu katarze, odnosno javne spoznaje da je mistifikacijama došao kraj. Nema tu nogometa: klub već godinama funkcionira u prvome redu kao specifična praonica novca i tvornica za preprodaju igrača. Je li izlaz u smjeni Zdravka Mamića i Mirka Barišića? Možda, no tko će doći umjesto njih? Svi ljudi koji su vodili Dinamo – od Miroslava Blaževića preko Mirka Novosela i Zlatka Canjuge nadalje – u pravilu su klub iskoristili kao sredstvo za brzo i nekontrolirano osobno bogaćenje. Blažević vreba svoju novu priliku, ali imao ih je već i previše. Sve što je Mamić nedavno o njemu izjavio – zajam za Srbiju, rano podilaženje Miloševiću radi ubacivanja u Zvezdu, astronomski profiti u Dinamu itd. – točno je. Tko bi mogao doći? Velimir Zajec, blijedi ugovorni kompromiser bez minimuma ideje i karizme? Dražen Ladić, Tuđmanov zaslužni majstor sporta, kao Mamićev alter ego? Netko iz državno-partijske birokracije, željan da se poput prethodnika na brzinu dočepa svoga prvog ili drugog milijuna eura? U etičkome i sportskome smislu Dinamu spasa gotovo da i nema, i danas ga na površini održavaju samo privatni interesi i društveni dogovor.