S HITLEROM nad planovima za nacističku paradu i snimanje 'Trijumfa volje' 1934.“Vrlo sam bolesna. Moja je kralješnica uništena i užasno patim. Moram uzimati snažna morfijska sredstva protiv bolova, zbog kojih mi je glava kaputt…” Izjavila je to u srpnju, mjesec dana uoči svog 100. rođendana 22. kolovoza 2002., Leni Riefenstahl, Hitlerova omiljena redateljica. Leni Riefenstahl autorica je dvaju čuvenih nacističkih propagandnih filmova, “Trijumf volje” (1935.) i “Olympia” (1937.), nekadašnja balerina, glumica i ljepotica koja se doimala još fragilnijom dok bi okružena brutalno uniformiranim esesovcima promatrala nacističke pompe i parade; “đavolja redateljica” koja je drugu polovicu 20. stoljeća i svog života provela u svojevrsnoj kazni i medijskoj izolaciji snimajući u Africi i roneći južnim morima – a sve to vrijeme ne prestajući izazivati radoznalost i fascinaciju. Mediji su vijest o bolesti, iznenađujuću zbog toga što je cijeloga života kultom svakovrsne snage, a najviše lijepim, moćnim i savitljivim ljudskim tijelom obuzeta Leni Riefenstahl priznala da su je godine usporile, “upili”, kao i svaku njenu riječ.
Samo što sada, za razliku od cijele druge polovice 20. stoljeća, Nijemci i ostali mogu provjeriti što je tu smežuranu staricu učinilo legendom.
Kad sam, naime, u prosincu 1998. otišla u Filmski muzej u Potsdamu da za Nacional napišem priču o retrospektivnoj izložbi Leni Riefenstahl, u čuvenom muzeju u snijegom zametenom depresivnom gradiću kraj Berlina guralo se mnoštvo posjetilaca. Iako sam jednom u životu, na jednoj jedinoj projekciji na koju je došlo pet puta više ljudi no što stane u zagrebačku Kinoteku, vidjela njezin film “Trijumf volje”, znala sam da ga “običan Nijemac” nije mogao vidjeti. Izložba je bila prilika da Nijemci, prvi put nakon 2. svjetskog rata, vide briljantne filmove o najtraumatičnijem mjestu svoje povijesti, fenomenalne dokumentarne filmove Leni Riefenstahl.
Ovoga proljeća, međutim, “Trijumf volje” reklamirao je njemački Amazon kao jedan od svojih 5 najprodavanijih DVD-a. “Trijumf volje” i “Olympia” mogu se, naime, kupiti u nekoliko izdanja na DVD-u i VHS-u na Amazonu različitih zemalja i zatim gledati i u kućnim papučama, možda uz pivo kroz koje se počeo afirmirati njihov “naručitelj i producent”, a zatim i obožavatelj, Adolf Hitler.
Ovih dana, u povodu 100. rođendana, bit će sve to dopunjeno premijerom filma “Impressionen unter Wasser”, 45-minutnog dokumentarca koji je snimila prošlih desetljeća i za koji je, kako kaže, zaronila više od 2000 puta. On će uskoro također biti prenesen na DVD, praćen Leninim komentarom. Premijera će biti 15. kolovoza na kanalu Arte. Najavljen je bio i intervju, ali, kako smo obaviješteni iz ureda Leni Riefenstahl, intervjua “vjerojatno neće biti, gđa Riefenstahl rođendan će proslaviti privatno, uz nekoliko bliskih prijatelja, a o drugim proslavama ne znamo ništa”.
Koliko smo mi uspjeli doznati, nekolicini superluksuzno opremljenih knjiga koje je napisala sama Leni Riefenstahl ili su ih drugi napisali o njoj, bit će 15. rujna dodana još jedna, “Afrika”, kod njenog kolnskog izdavača Taschen. Autorica je Leni Riefenstahl, a u njoj su sabrane fotografije koje je desetljećima radila u Africi. Isti izdavač je prije 2 godine izdao knjigu “5 života Leni Riefenstahl” – o njoj kao plesačici, glumici, redateljici, fotografkinji i roniteljici.
Stotoj godini života prilog su dali i fan-siteovi na Internetu koji su uz najavu rođendana emitirali i sliku jako našminkane Leni Riefenstahl u kičastom okruženju njezina doma gdje se povremeno daje fotografirati. Tome se, nažalost, ne može dodati i najava o snimanju igranog filma o njezinu životu o čemu već dvije godine, nakon što je odbila Spielberga, pregovara s Jodie Foster; čini se da su pregovori na mrtvoj točki.
Dakle, prije nekoliko godina Leni Riefenstahl je bila misterij, danas je ima posvuda. Ipak, sve to teško da će moći promijeniti sliku koja o njoj već desetljećima postoji, a u koju su se do prije nekoliko godina mogli uvjeriti samo rijetki: Leni Riefenstahl je bila genijalna redateljica, beznadno kompromitirana vezama s nacistima.
Superiornost njene režije priznali su mnogi znalci toga umijeća. Na primjer: za vrijeme 2. svjetskog rata meksički pisac Carlos Fuentes dobio je, vjerojatno od tajne službe SAD-a, zadatak da premontira “Trijumf volje” i od nacističke napravi antinacističku propagandu. Radeći, otkrio je da je da je snimljen tako savršeno da ga je nemoguće “premontirati”, ispričao je u intervjuu Luisu Bunuelu 1973. Kad je svoj “film” pokazao Charlieju Chaplinu, ovaj se valjao od smijeha. Rene Claire mu je rekao da su slike Leni Riefenstahl tako “prokleto dobre” da ih možete montirati ovako ili onako, ali nikada dobiti suprotan efekt. Predsjednik Wilson vidio je “film” i on je nestao u američkim arhivima.
Što se njene političke krivnje tiče, nakon 2. svjetskog rata nekoliko je puta bila pod istragom, zatvarana i napokon 1954. oslobođena optužbi, s kvalifikacijom “Mitlaufer” (simpatizer). Sve do danas živo je zainteresirana da se ta slika ne pomuti. Primjerice, prije nekoliko godina uskratila je Stevenu Spielbergu pravo na snimanje njezine biografije jer, kako kaže, on nije želio da se ona “miješa u njegovu verziju priče”. Otpremila ga je riječima da joj je dosta neistina o njoj.
Desetljećima je govorila, a pri tome ostaje i danas, da ju je Hitler prisilio snimati “Trijumf volje”, dokumentarni film o nacističkim mitinzima u Nurnbergu. No, kako je u to vrijeme, već i sama vrlo slavna glumica i redateljica, bila prijateljica nacista i njihovih supruga – Gobbelsova joj je supruga ispovijedala najprivatnije tajne, a s Hitlerom, odjevenim u kućni haljetak sjedila je u vrtu, “odjevena u bijelu haljinu i diskretno našminkana”, razgovarajući o “umjetnosti i njemačkom narodu, ali nikada o židovskom pitanju” – malo joj tko vjeruje. Zna li se kakve je spektakularne uvjete za snimanje “Trijumfa volje” dobila, još manje.
Uvjerenje o “prisili” danas podržavaju samo njeni fanovi, primjerice site dasblauelicht.de koji citira Hitlerovu naredbu, ili “naredbu”, da nacistički miting “mora snimiti ona, a ne partijski filmaši.” Prisili su, prema priči Leni Riefenstahl, pridonijeli i zamršeni odnosi u koje je dospjela trpeći Goebbelsove ljubavne nasrtaje, od kojih ju je “spašavao Goring”. Od optužbi za seksualno zlostavljanje pošteđen je samo Hitler, jer na tvrdnje da mu je bila ljubavnica uvijek je odgovarala: “Nisam mu bila ljubavnica, samo sam snimala filmove za njega.”
Velika mrlja na biografiji, i neprestana mora Leni Riefenstahl je snimanje filma “Tiefland” (1940.), u kojem je imala mnogo statista Cigana. Uvijek je tvrdila da nije znala otkud Cigani dolaze i priču nikada nije promijenila, iako se zna da je sudski ishodila zabranu prikazivanja dokumentarnog filma o snimanju “Tieflanda” iz kojeg se vidi da je znala da Cigani dolaze iz koncentracijskog logora i u nj se vraćaju, da bi uskoro bili ubijeni.
Leni Riefenstahl rođena je 1902. u Berlinu kao Bertha Amalie Riefenstahl u dobrostojećoj obitelji. Studirala je slikarstvo; karijeru oduševljene i uspješne plesačice prekinula je ozljeda. No, prema njenoj priči, upravo tada ugledala je plakat koji je reklamirao jedan “planinski” film Arnolda Fancka. Našla je Fancka, i dok se oporavljala od ozljede on je napisao scenarij za film “Sveta planina”. Uživajući u zahtjevima koje su pred njeno superiorno tijelo postavljali snijeg, gojzerice i klinovi, glumila je u pet “planinskih” filmova. Bila je to neka vrst kičastog žanra koji je donosio gotovo nepromjenjivu priču o grupi ljudi izgubljenih u snježnoj pustoši i njihovu spašavanju uz dašak ljubavne avanture; “olakšavajući” kontrast mračnom ekspresionističkom filmu koji je nastajao u isto vrijeme, reflektirajući turobnu stvarnost prednacističke Njemačke.
No glupost tih filmova nije mogla zaglupiti Leni Riefenstahl. O filmu je naučila mnogo, poželjela režirati, a znala je upoznati i prave ljude koji bi ih financirali. 1932. snimila je film Das Blaue Licht, u kojem je njezino sve osim scenarija i kamere: snimatelj je bio Hans Schneeberger koji je Sternbergu snimio slavnog “Plavog anđela”. Po tom su je filmu uočili Hitler i Goebbels.
Nakon dolaska na vlast nacisti su je angažirali da snima nacistički miting u Nurnbergu. Taj trodijelni film završila je 1935. Sljedeće godine napravila je dvodijelni dokumentarni film o olimpijadi u Berlinu 1936., “Olympia”. On počinje čuvenim pretapanjem (Mironova) Bacača diska u živog čovjeka. O tome koliko je pomno tražila muškarca koji će najbolje utjeloviti savršenost grčkog kipa rado priča. Uz neznatne proteste, film je imao svečane premijere, uz nazočnost kraljeva i predsjednika, u cijeloj Europi. Leni Riefenstahl bila je na naslovnim je stranicama Newsweeka i Timea.
I nisu sasvim u krivu oni koji smatraju da bi ta dva filma bila, što se tiče Leni Riefenstahl, “sve”.
Snimila je samo još jedan film, “Tiefland” (1940.), u za nju samu pomalo tragikomičnim okolnostima. Naime, proteklih godina nestalo je koketnosti iz njenog plesačkog i “planinskog” razdoblja; i šarma iz ranonacističkog. Okružena fanatizmom, i sama je bila fanatično predana poslu. U 18 mjeseci rada sama je montirala 400.000 metara filmske vrpce snimljene za “Olympiju.” Govorilo se da je nekadašnja ljepotica u dobi od 38 godina izgledala 10 godina starije. Nije bilo u skladu s njenom inteligencijom što si je dodijelila ulogu mlade ciganske plesačice, oko koje se otimaju dvojica udvarača, u filmu “Tiefland”. Smijali su joj se. Film nije završen sve dok ga sama, odavno demodiran, nije montirala 1954.
Kad je riječ o utjecaju Leni Riefenstahl na filmsku umjetnost, čini se da još nema prave analize. I dok Susan Sontag u eseju “Fascinating fascism”, potpuno odbijajući ideju da je Leni Riefenstahl bila velika redateljica, tvrdi “da se nitko na filmu na nju ne referira”, fanovski Dasblauelicht donosi niz kadrova iz svjetskog filma koji pokazuju “citiranje”, ugledanje, inspiraciju. Recimo, u Lucasovu filmu “Ratovi zvijezda” iz 1977. ceremonija u Velikoj dvorani je “najšire viđen i primijećen utjecaj, odnosno počast Riefenstahlovoj”. Naime, film prikazuje pobunjenike u crnim čizmama, u dugim redovima, koji se na petama okreću da bi pozdravili tri heroja. Kompozicija i atmosfera izravno su preuzeti iz “Trijumfa volje”, tvrdi se, dok su “stupovi svjetlosti” u filmu preuzeti iz “Olympije”, a kao arhitektonsko sredstvo visoko ih je cijenio i Hitlerov arhitekt Albert Speer.
Navodi se, zatim, da je Spielberg, koji je “poslije zažalio što je upotrijebio nacističku ikonografiju za puku zabavu”, ipak to učinio i u prvom dijelu “Indiane Jonesa”, “Otimačima izgubljenog kovčega”, i trećem, “The Last Crusade”, gdje koristi raspored na sceni i kadrove koji pokazuju “utjecaj i kritički odgovor” na “Trijumf volje.” Na taj film aludira i “The Wall”, film Alana Parkera o grupi Pink Floyd; spominju se i “Flash Gordon” Mikea Hodgesa iz 1980., Verhoevenova satira na fašizam “Starship Troopers” i, naposljetku, prizori Rima iz filma “Gladijator” Ridleyja Scotta iz 2000. Smatra se i da je “Olympijom” utjecala na način filmskog snimanja sporta sve do kraja 20. stoljeća: spominju se inovativni kutovi kamere, slow motion, fokusiranje na atletičare, fotografija iz zraka, snimanje s tračnica, a posebice utjecaj na sportsku reklamu, gdje je snaga, ljepota i ravnoteža u kojoj tijela stoje poznata kao nazi chic.
Sama Leni Riefenstahl, nakon 1954., kad je oslobođena optužbi, nije imala narudžbi za filmove, osim što je napravila nekoliko snimki za olimpijadu u Munchenu. Mnogo vremena provodila je u Africi snimajući lokalna plemena. Njeno tijelo kao da je začudno potvrđivalo nakaradne nacističke teorije o nadčovjeku. Sa 72 godine počela je sa scuba ronjenjem, ronila godinama i snimila mnoštvo podvodnog materijala u Indijskom oceanu. Prije 2 godine preživjela je pad helikoptera u Sudanu, kamo je prvi put došla 1965. Nekoliko mjeseci kasnije ronila je na Maldivima.
Danas je, zahvaljujući padu zabrana i suvremenoj tehnologiji, VHS-u i DVD-u, Leni Riefenstahl možda poznatija i priznatija nego ikad. Eventualno snimanje filma učinit će je planetarnom zvijezdom. Ipak, njeno razmišljanje o njezinih “pet života”, izrečeno prije dvije godine, zvuči malodušno; priznaje da su njeni “životi” ostali nerealizirani: “Bila sam plesačica sa srcem i dušom. Kao glumici, želje su mi ostale neispunjene. Fotograf sam postala samo zato što sam poslije rata bila zabranjena i nisam mogla snimati filmove.”
Danas Leni Riefenstahl živi u Munchenu. Prošloga je mjeseca ipak priznala da više nije mlada.
“U dobrim danima misli da može sve”, kaže njena asistentica Ulrike Thomann-Japes, “a zatim dođu loši i ona shvati svoju dob.” Ponekad izjavljuje: “Proživjela sam događaja za tri života, želim umrijeti,” a zatim opet tvrdi da je “puna planova”. No možda je na temu života i smrti najsvjesnije progovorila u intervjuu Rayu Maulleru koji je 1990. snimio dokumentarac “Divni i strašni život Leni Riefenstahl”. Na pitanje: “Ne boli li vas uvijek iznova slušati kako ste osoba kojoj se ne može oprostiti?”, odgovorila je: “Naravno da boli, čini me vrlo, vrlo tužnom. Ali kako to ne prestaje, i ljudi će to nastaviti govoriti, moram s tim živjeti. To je neprestana sjena nad mojim životom i smrt će biti blagoslovljeno olakšanje”.

Donedavno zabranjeni nacistički filmovi Leni Riefenstahl 'Trijumf volje' i 'Olimpija', nakon objavljivanja u DVD formatu, u Njemačkoj su rasprodani Svjetski mediji rehabilitirali su Hitlerovu miljenicu: 100. godišnjica njezina rođenja popraćena je brojnim tekstovima koji pokazuju da je danas poznatija nego ikad Leni Riefenstahl prije dvije godine preživjela je pad helikoptera, a nakon toga je čak ponovno ronila: 15. kolovoza bit će svjetska premijera njezina filma 'Impression unter Wasser' zbog kojeg je zaronila više od 2000 puta 'Gđa Riefenstahl će 100. rođendan proslaviti privatno, uz nekoliko bliskih prijatelja, a o drugim proslavama ne znamo ništa', odgovoreno je Nacionalu iz ureda Leni Riefenstahl “Trijumf volje”, dokumentarac snimljen po Htlerovu nalogu

“Trijumf volje”, film Leni Riefenstahl o nacističkom mitingu u Nurnbergu 1934., najpoznatiji je film snimljen za vrijeme nacističke Njemačke i jedan od najpoznatijih svjetskih dokumentarnih filmova, iako je od 1945. prikazivan u vrlo rijetkim prilikama. Njegove kratke sekvence poznate su iz dokumentarnih televizijskih serija o nacizmu.
Film je premijerno prikazan 28. ožujka 1935. u berlinskom najvećem kinu, Ufinoj palači, u prisutnosti Hitlera, cijele nacističke vrhuške i diplomatskog kora, a fasadu zgrade dekorirao je Albert Speer, Hitlerov arhitekt koji je osvjetljavao i dizajnirao i same mitinge u Nurnbergu. Nakon toga UFA ga je prikazivala u sedamdeset premijernih kinodvorana. No mnogi nacistički vođe smatrali su ga “preartističkim”, a neki su zamjerali što sami nisu u njemu. Stoga nije imao onaj propagandni zamah koji mu je bio namijenjen.
Ovog proljeća DVD “Trijumf volje” bio je jedan od pet najprodavanijih DVD-a njemačkog Amazona, možda i zato što je film još zabranjen za javno prikazivanje u Njemačkoj. DVD koji smo naručili od njemačkog Amazona objavio je “D.D. video”, uvezen je iz Engleske, ima titlove na nekoliko jezika. Prateća knjižica počinje sadržajem filma u 12 scena: od dolaska Hitlera u Nurnberg gdje ga dočekuju oduševljeni građani, preko sekvenci iz vojničkog kampa, priprema za miting (pranje, čišćenje obuće, kuhanje), mitinga mladeži, mitinga radnika, jurišnih odreda, konjice itd., do sekvenci iz govora nacističkih vođa SA trupama i pompozne završnice. Premda je film dokumentarni, zahvaljujući Leni Riefenstahl pretvoren je u prvorazredni propagandni rad. O tome koje je sve tehnike i znanja koristila da bi film o mitinzima, ionako zamišljenima da fasciniraju Njemačku i ostale zemlje snagom nacističkog pokreta, pretvorila u propagandu sama govori u knjižici “Iza scene partijskog mitinga” (1935.), koja se citira u pratećoj knjižici DVD-a. DVD prati i tekst Kay Gladstone o povijesnom kontekstu nastanka filma, produkciji i recepciji filma, a taj nefanovski tekst završava konstatacijom da Leni Riefenstahl nikad nije priznala svoju moralnu odgovornost i da je cijelog života tvrdila da joj je bilo stalo samo do umjetnosti.
Na VHS-u i DVD-u može se kupiti i drugi film koji je Leni Riefenstahl snimila za vrijeme nacizma, dvodijelni film “Olympia” o Olimpijskim igrama u Berlinu.