Stjepan ČuićPoslije premijere 'Ordena' Zlatko Vitez predložio mi je da predsjednika Franju Tuđmana povedemo s nama u Karaku gdje su se skupljali dinamovci. Stavio ga je u neki stari fiat i doveo u taj lokal, a Tuđman je s nama na slavlju ostao sve do tri sata ujutro. Zašto to govorim? Zato što je novinarka Vjesnika, izvještavajući poslije s kongresa P.E.N.-a, u Pragu objavila kako je predsjednik Vaclav Havel divan i krasan čovjek jer se družio s njima u nekom klubu gotovo cijelu noć. Tuđman je to učinio puno prije", ispričao je književnik Stjepan Čuić (60), novi predsjednik Društva hrvatskih književnika, koji je imao zanimljiv životni put. U prošlom je režimu bio disident s hipotekom iz '71., zatim je 1981. objavio kontroverzni roman "Orden", čija je prva kazališna adaptacija u izvedbi Histriona odmah zabranjena po nalogu tadašnjeg Centralnog komiteta SKH, a potom je postao jedan od glavnih likova u famoznoj Bijeloj knjizi, organiziranom lovu na vještice u režiji Pere Kvesića i Gorana Babića. U Tuđmanovoj eri prilijepili su mu etiketu Šuškova štićenika, bio je glavni urednik Trećeg programa Hrvatskog radija, pomoćnik bivšeg direktora HRT-a Ivice Vrkića za Informativni program, a na kraju predsjednik jednog od strukovnih udruženja. U književnosti se pojavio već 1971. sa "Staljinovom slikom i drugim pričama", a poslije je objavio "Tridesetogodišnje priče", "Tajnoviti ponor", "Dnevnik po novom kalendaru", "Lule mira", zbirku njegovih političkih kolumni iz Slobodne Dalmacije, i druga djela.
  NACIONAL: Što namjeravate poduzeti kao novi predsjednik DHK?
  - Želio bih učvrstiti Društvo kao povijesno važnu ustanovu hrvatske kulture. Inzistirat ću na još većoj kolegijalnosti među članovima, afirmirat ću hrvatsku knjigu, osobito suvremenih pisaca, jer smatram da se kod nas premalo čita, i naposljetku, napravit ću uvid u knjižnice kako bih doznao koliko se čitaju pojedini autori. Odgojio sam troje djece u razmaku od 13 godina i tako sam doznao da mnoge knjižnice nemaju dovoljno primjeraka određenih knjiga, primjerice Paje Kanižaja te knjiga iz lektire, pa djeca moraju danima čekati da dođu na red. Želio bih podići kvalitetu prijevoda jer sam uočio da trećerazredni izdavači uvaljuju na tržište loše prijevode. Općenito gledano, hrvatsko izdavaštvo je u kaosu, nema kriterija, a profit je na prvom mjestu. Iako smo u poludivljem kapitalizmu, zarađivanje na Balzacu ili Hašeku nije dobro za književnost. Dakle, ima puno posla.
  NACIONAL: No zbog događanja tijekom posljednjih deset godina DHK ima desničarski predznak, a mnogi članovi, osobito mlađi, prešli su u Društvo hrvatskih pisaca?
  - Nikad se nisam opterećivao ni lijevim ni desnim. Ja sam normalan čovjek. Čitam i tzv. desnu i tzv. lijevu literaturu, koja nije utjecala na moja stajališta. Uvijek sam imao vlastito mišljenje. Načelno mislim da ne postoji ni desna ni lijeva književnost. To su ideološki motivirani pojmovi nastali u različitim razdobljima, a neki su se pisci služili tom ideološki obojenom pozicijom kako bi dijagonalno napravili karijere. To ne uzimam ozbiljno s književnog stajališta.   
  NACIONAL: Vaše su knjige u prošlom sistemu uglavnom dobivale pozitivne recenzije, no vi ste proglašeni disidentom, a bili ste i glavni lik u tzv. Bijeloj knjizi? Kako tumačite tu kontradikciju?
  - To mi laska jer to znači da sam pisao dobre knjige, no oni nisu imali jasan odnos prema tome. Ponekad su me nagradili, a drugi put pokudili. No uvjeren sam da su me u tom prošlom režimu stavljali na crne liste zbog mog građanskog neposluha. Naime, tada sam se družio sa svim komunističkim vođama srušenim u Karađorđevu – Savkom Dabčević – Kučar, pokojnim Mikom Tripalom, Srećkom Bijelićem, Đurom Despotom i Krešimirom Džebom. Nisam ih poznavao dok su bili na funkcijama, no nisam mogao ni moralno ni intelektualno podnijeti takvo grubo postupanje s njima, a i s ostalim ljudima u provinciji. Iz čistog građanskog revolta telefonirao sam Miki Tripalu, svom tadašnjem susjedu, i zapitao ga može li me primiti. Pristao je, a ja sam mu donio svoju knjigu "Staljinovu sliku". "Oni" su očito pratili njih, pa su tako pratili i ulovili mene. Usput rečeno, ja sam 1972., poslije Karađorđeva, za "Staljinovu sliku" dobio saveznu nagradu za najbolju knjigu mladog pisca u Jugoslaviji, koju je dodjeljivala Mladost, list Saveza socijalističke omladine Jugoslavije. To je doista bilo kontradiktorno. Pjesnikinja Sonja Manojlović javila mi je da me kandidirala za tu nagradu. No odmah ju je nazvao Goran Babić iz Beograda i zapitao je zašto je predložila baš mene iz Hrvatske. Naime, on je imao svog favorita iz neke druge jugoslavenske republike. Odgovorila mu je da je moja knjiga u protekloj godini bila najbolja. No nisu je pozvali na žiriranje u Beograd, misleći da će tako diskreditirati i moju kandidaturu. No kad su predstavnici ostalih republika doznali za tu neoboljševičku intervenciju, onda su za mene glasovali čak i oni koji su do tada bili za nekog drugog.
  NACIONAL: Zašto ste zapravo proglašeni disidentom 1971. godine?
  - Mi smo bili generacija koja je željela nešto promijeniti u doba kada je Savez komunista Hrvatske imao kompletnu vlast u rukama. Bili smo ambiciozni momci, vrlo pismeni i nadareni, a objavljivali smo priče i komentare u omladinskom tisku. U to su vrijeme izlazili Studentski list, Tjedni list omladine – TLO, u kojem sam bio glavni urednik, zatim Hrvatsko sveučilište i Vjesnik u srijedu – VUS, koji je uređivao Krešimir Džeba. Vjesnik je imao odličnu kulturnu rubriku, a organizirao je i natječaj za novelu. Kao potpuno anoniman student napisao sam priču i poslao je na natječaj. Oni su angažirali književnika Antuna Šoljana, već tada klasika, koji je svakom mladom piscu napisao desetak redova uvodnog teksta. Znači, u medijima je vladala snažna kulturna i intelektualna atmosfera. Tada je Matica hrvatska pokrenula list za kultura i društvena pitanja Hrvatski tjednik, koji je vodio Igor Zidić, a ja sam bio u njegovu vijeću zajedno s Petrom Šegedinom, Franjom Tuđmanom, Šimom Đodanom, Pavlom Pavličićem i Strahimirom Primorcem. List je u to vrijeme imao nevjerojatnu nakladu od 250 tisuća primjeraka. Narod je prepoznao duh tih novina. Naime, mi smo se inspirirali Praškim proljećem i iskreno smo vjerovali da sličan prevrat možemo učiniti i u Hrvatskoj. Ivan Rogić Nehajev napisao je tada krasnu pjesmu "Praški fragmenti", objavljenu u Pitanjima, o tome kako su Rusi okupirali Čehoslovačku. Kada se dogodio kontraudar, veći dio omladinskog tiska je zabranjen, pa tako i TLO, a svi hrvatski intelektualci koji su objavljivali u novinama, ostali su bez posla dobivši etiketu moralno-političke nepodobnosti. I ja također. No prema meni ipak nisu mogli krajnje radikalno postupiti jer sam već imao objavljenu knjigu.  
  NACIONAL: Kako se to manifestiralo na vaš privatni i profesionalni život?
  - Nisam dobio formalnu zabranu objavljivanja beletrističkih radova, ali mogao sam raditi samo tehničke poslove, znači kao lektor i korektor. To sam radio u tvorničkim novinama, a zatim sam bio 14 godina honorarni lektor u Večernjem listu. To me nije frustriralo jer mi je bilo jasno da drukčije ne može biti. Budući da je to bio klasični vojni udar, kao u Južnoj Americi, kao racionalna osoba shvatio sam da je to bio jedini mogući rasplet događaja. Prihvatio sam stvarnost i svoju sudbinu. Bilo bi glupo da sam otišao u inozemstvo, ovdje sam bio sigurniji. Živio sam s tadašnjom ženom Vlastom i djetetom, družio sam se s prijateljima, a budući da sam vječiti optimist, pretpostavljao sam da će i to razdoblje jednom proći.
  NACIONAL: Zašto ste se poslije u osamdesetima ponovno našli na crnoj listi kao jedan od glavnih optuženika u famoznoj Bijeloj knjizi, koju su osmislili Goran Babić i Pero Kvesić?
  - Zbog romana "Orden" u kojem sam, prema njihovu mišljenju, ideološki izjednačio likove ustaša i partizana. To je samo po sebi besmislica, no svaki iole inteligentan čovjek koji je suptilno pročitao roman mogao je odmah zaključiti da to nije istina. Ja sam u romanu samo relativizirao dvije sudbine u povijesnoj situaciji. Oni su shvatili da sam napisao ideološki projekt o pomirenju svih Hrvata. Može se i tako tumačiti. Djelo je valjda vrijedno i zato jer omogućuje različita tumačenja. No oni su roman protumačili isključivo ideološki, a u tome su veliku ulogu odigrali Goran Babić i Danko Plevnik, koji je napisao blesav tekst u Komunistu u kojem je iznio svoje bojazni u vezi s mojim romanom jer je navodno u Njemačkoj vidio neke ustaše.
  NACIONAL: Je li vam netko prije javio da ćete biti protagonist Bijele knjige?
  - Da, pokojni akademik Marijan Matković poručio mi je preko svog tajnika da se smirim i da će sutra i prekosutra o meni govoriti u CK SKH. Odgovorio sam mu da ću se potpuno smiriti, a ako treba neću izlaziti iz kuće, jer sam znao što je u to vrijeme značio Centralni komitet. Kad je prošlo to savjetovanje u CK i kad je objelodanjeno da sam u Bijeloj knjizi glavni optuženik s hrvatske strane, pokojni dr. Ivan Krtalić rekao mi je da će mi fotokopirati i dati tu stranicu. Kad sam poslije razmišljao o tome, mislim da sam bio samo pijun, jer je Partija zapravo htjela hvatati srpske pisce koji su javno demonstrirali teze za budući Memorandum. Moj načelni nesporazum s komunističkom partijom, osobito onom staljinističkog tipa, je taj što ne postoji druga partija. Neka komunisti prosuđuju umjetnička djela na svoj način, ali neka postoji i druga stranka koja to čini prema svojim kriterijima. Kako ćemo živjeti bez dijaloga?
  NACIONAL: Zašto je zabranjena prva verzija predstave "Orden", koju su izveli Histrioni 1983. na čelu sa Zlatkom Vitezom u Kulušiću?
  - Kad smo Želimir Mesarić i ja napravili adaptaciju, zatražio sam od Viteza da svakako provjeri žele li glumci doista igrati taj tekst, koji je bio predmet analize ideologa Bijele knjige. Svi su se složili, radili smo tri mjeseca i održana je premijera, zapravo generalna proba, na koju je došla cijela tadašnja elita. Na kraju predstave svi su pljeskali. Iako je nakon toga u Večernjem listu objavljen raspored igranja predstave, doduše bez mojeg imena, nikada nije doživjela drugu izvedbu, a meni nitko nije objasnio zašto je skinuta s repertoara. Nakon desetak godina kad je došla demokracija, Vitez je obnovio "Orden" i postavio ga u tadašnji RANS Moša Pijade. Predstava ni tada nije dugo igrala, ali ne znam zašto. Na toj drugoj premijeri bili su tadašnji predsjednik Franjo Tuđman, Savka Dabčević – Kučar, pokojni Vlado Gotovac, moj profesor Milivoj Solar i mnogi drugi. Vitezu i meni pala je na pamet odlična ideja da tom prigodom pomirimo Gotovca, Tuđmana i Savku. U tome nam je pomagao i Duško Ljuština, moj cimer iz studentskog doma, koji je donio šampanjac. No nismo ga stigli popiti jer ga je osiguranje sklonilo. Međutim, pomirenje nije uspjelo iz protokolarnih, hrvatskih razloga: Tuđman kao predsjednik nije htio prići k njima jer je smatrao da oni trebaju prići njemu, a oni to nisu htjeli. Mi smo to pretvorili u šalu, operetu i sve je proteklo bez skandala.
  NACIONAL: Kakav ste vi imali odnos s Franjom Tuđmanom?
  - Oslovljavao sam ga s "vi", povremeno sam ga zvao "doktore", a on je meni govorio "ti" jer smo njegov sin Miro i ja bili kolege s fakulteta. On je respektirao to što pišem. Kad je izišlo prvo izdanje "Ordena", Miro je baš magistrirao i pripremio je kod kuće slavlje. Donio sam mu primjerak knjige, a nakon mjesec dana Franjo Tuđman me nazvao u Večernji list i rekao mi: "Pročitao sam tvoj roman. Ti si još mlad i ne znaš što si napisao!"
  NACIONAL: Poznati ste i kao osoba koja je prva promovirala Franju Tuđmana potkraj osamdesetih na književnoj tribini Društva hrvatskih književnika koju ste vodili?
  - U to vrijeme vodile su se oštre polemike među piscima bivše zemlje, osobito smo se svađali sa srpskim piscima koji su bili isključivi. Jednom me Tuđman nazvao u Večernji list i pitao me bi li mogao doći na tribinu. Odgovorio sam mu da je član društva i da prema tome nema prepreka. Dogovorili smo sastanak, a ja sam mu rekao neka najavi temu, a mi ćemo poslati pozivnice. Šalili smo se, čak sam mu rekao da poštujem hrvatske partizane. Na toj tribini bio je ukočen; samo je pročitao svoj projekt, koji je tada predstavio kao kulturno-društveni, i onda je apelirao na svijest hrvatske inteligencije da počne širiti te ideje. Dvorana je bila puna, ali nakon tjedan dana došla je bivša UDBA i ispreturala nam sve u Društvu. Onda su novine, osobito srpske, počele kritizirati njegov nastup i govoriti o ustaštvu.
  NACIONAL: Prvo ste bili član Partije, a poslije HNS-a. Kako biste definirali svoja politička stajališta?
  - Bio sam u Partiji do Karađorđeva, gdje se dogodio frakcijski obračun, no uvijek sam se borio za pravnu i demokratsku državu. Drugog modela nema. Još kao maturant u Osijeku, zapravo od malih nogu, bavio sam se politikom jer se u mom kraju svi bave politikom. U mom selu Bukovici kraj Duvna živio je dobrostojeći čovjek Božo koji nije imao djece. Kad bih došao kući na praznike, majka bi me poslala tom Boži da mu izvedem blago na ispašu. Došao bih mu pred kuću vrlo rano ujutro, a on bi mi u pidžami servirao doručak i držao predavanje. Bunio sam se, no on mi je rekao da "ova njegova i moja mater gone stoku na pašu a da mene zamišlja ili s poglavnikom u Argentini ili kao zamjenika Koče Popovića u Beogradu". Znači njemu je to bilo isto, bilo je važno da položaj bude visok. Iz kraja sam gdje se ljudi rađaju s političkim fakultetom. Što se tiče HNS-a, u toj sam stranci bio samo zbog prijateljstva sa Savkom Dabčević i Džebom. Htio sam im pomoći jer je u tom trenutku prijetila opasnost da ponovno imamo samo partijsku, a ne i demokratsku državu. Kad sam osjetio da je to postignuto, izišao sam iz HNS-a jer načelno ne želim biti član ni jedne stranke.    
  NACIONAL: Kakav je trag na vaš odgoj ostavio vaš otac, predratni HSS-ovac?
  - Moj je otac bio mirna i mudra osoba i nikada nije "talambasao". Kad sam sa 16 godina odlazio u školu u Osijek, otpratio me na autobus i na kraju mi rekao: "Pazi, ti odlaziš tamo gdje žive i drugi! Mi smo Hrvati, ali moraš razumjeti da i oni imaju pravo." Jednom mi je kupio čitanku i dok sam je listao došla je moja majka i zapitala što čitam. Na slici je bio prikazan Slaviša Vajner Čiča, narodni heroj kojeg su četnici ubili na Romaniji. Kad sam joj objasnio što učim, ona me zapitala zašto njezin brat, domobran kojeg su također ubili četnici na Romaniji, nije bio u čitanci. I istrgnula mi je iz revolta taj list iz čitanke. Tada mi je otac kupio novu čitanku jer nije htio da učiteljica vidi kako nedostaje jedna stranica. Znači, procjenjivao je kontekst i vrijeme.
  NACIONAL: Kada je u vama sazrela spoznaja da je književnost vaš poziv?
  - Još sam se od djetinjstva dobro osjećao kad bih pročitao dobru knjigu. Kad razmišljam o tome mislim da me u književnost uvela moja prva, krasna učiteljica iz Duvna Ljiljana Ančić. Poslije u Osijeku profesorica Anđelka Breberina savjetovala mi je da čitam Krležu i Matoša, iako nisu bili u programu. Krleža se smatrao preteškim, a Matoš nacionalistom. Već me u drugom razredu gimnazije vodila maturantima da im tumačim Krležin "Povratak Filipa Latinovizca". U to vrijeme družio sam se u Osijeku s krasnim ljudima, održavali smo literarne večeri, a u Glasu Slavonije objavio sam kao dijete sastavak o dojmovima s izleta na Papuk.   
  NACIONAL: Koji su vaši književni uzori?
  - Ovo će zvučati prepotentno, ali je tako. U hrvatskoj književnosti to su Ivo Andrić kao beletrist i Miroslav Krleža kao širi pojam, a u svjetskoj Franz Kafka i Mihail Bulgakov. Možda pretenciozno, ali to su moji orijentiri.
  NACIONAL: Kojeg mlađeg pisca najviše cijenite?
  - Čitam gotovo sve, ima puno talentiranih, ali ipak bih iz sentimentalnih i regionalnih razloga izdvojio Edu Popovića i od dama Julijanu Matanović.  
  NACIONAL: Koliko su na vas kao pisca utjecale vaše žene?
  - Žene? Imam bivšu ženu i s njom kćer Tonju i sina Ivana, a s drugom ženom Kristinom imam drugu kćer Niku Dragu, koja je dobila ime po mojoj majci. Obje kćeri rođene su istog datuma. To sam predvidio i oko toga sam se svađao s liječnikom. Imam puno prijatelja, ali uvijek sam se više družio sa ženama nego s muškarcima. Moja najljepša sjećanja iz Osijeka vezana su za druženja s mojim školskim kolegicama, koje su bile divne osobe. U jednu sam čak bio platonski zaljubljen, ali nisam htio biti s njom. Čak sam joj napisao i priču koja je poslije objavljena.
  NACIONAL: U Osijeku ste upoznali Ivicu Vrkića, svog budućeg vjenčanog kuma, s kojim ste bili na fakultetu?
  - Vrkić je beskrajno inteligentan, imao je same petice, a uz to je odličan organizator. Kad je postao predsjednik SSOH, preuzeo je sve kulturne projekte – novine i knjige, i vjerujem da ne bih tiskao svoju prvu knjigu da nije bilo njega. Vjerojatno ni Pavličić, Horozović i mnogi drugi. On je formirao izdavački centar na Gornjem gradu, nabavio novac i za jednu godinu objavio 12 knjiga mladih pisaca. Imao je veliku energiju, nikada nije ni pušio ni pio, a zvali smo ga akcijaš. Bio je korektan prema ljudima.
  NACIONAL: Kako komentirate priče da vas je Vrkić kao direktor HTV-a postavio za svog pomoćnika samo zato što ste bili kumovi?
  - Te su priče dijelom procurile s televizije, a dijelom iz nekih stranaka, pa čak i iz HDZ-a. Kad je stranačkim koncenzusom odlučeno da ga postave za direktora televizije, pitao me za mišljenje, a ja sam mu odgovorio da je to uvod u političku eliminaciju. Stajao je sa svojom suprugom u mojoj sobi u Dežmanovoj ulici – tada sam bio urednik Trećeg programa radija – i zakolutao očima. Dodao sam da bi ga na televiziji sigurno prihvatili. Otišao sam na more, a on me nakon dva tjedna nazvao i ponudio mi mjesto urednika Informativnog programa. Iako bih radije bio urednik kulturnog programa, prihvatio sam ponudu. O tome se dogovorio čak i s Tuđmanom, no ubrzo su počele intrige i da bi obranio svoj izbor i čast, promovirao me u svog pomoćnika za Informativni program. Dakle, zbog vage. Na toj sam funkciji bio do pobjede Račanove koalicije kada je Vrkić dao svoj mandat na raspolaganje, a ja sam se vratio u Treći program.
  NACIONAL: Relativno ste malo objavili, ali ste cijelo vrijeme bili politički aktivni. Što je u vama jače izraženo – političar ili književnik?
  - Apsolutno književnik. Ja ne objavljujem iz drugih razloga. Šalim se pa kažem: "Prerano sam postao klasik pa zašto bih objavljivao kad ne mogu zaraditi novac?" Imam neobjavljeni roman "Totalni opis" s podnaslovom "U 2000 stranica", koji pišem 20 godina. Jednom ću ga objaviti. To je roman o svim relacijama koje sam uspio dešifrirati iz povijesti, politike, biologije, ratova, života, međuljudskih odnosa, geografije. Do jeseni ću objaviti zbirku priča "Zagrebačke priče" u izdanju Alfe.
  NACIONAL: Budući da ste posljednjih deset godina proveli na raznim funkcijama, koje mjesto smatrate najbližim sebi?
  - Kod kuće, s djecom na sigurnom, gdje bih mogao pisati. Ali kod nas za to nema uvjeta. Moram zaraditi plaću i podići djecu.

Biografija
- 1945. rođen u Bukovici kraj Duvna; osnovnu i srednju školu završio u Osijeku, a diplomirao u Zagrebu ruski jezik i komparativnu književnost
- od 1969. bio glavni urednik TLA, zatim član uredničkog vijeća Hrvatskog tjednika i časopisa Pitanja
- Djela: Staljinova slika i druge priče (1971.), Tridesetogodišnje priče (1979.), Tajnoviti ponor (1980.), Dnevnik po novom kalendaru (1980.), Orden (1981.), Abeceda licemjerja (1992.), Lule mira (1994.)
- 1983. prva zabranjena adaptacija Ordena, a 1989. predstava je rehabilitirana
- 1993/94. pisao kolumne u Slobodnoj Dalmaciji i Vjesniku