Skupa nafta, pak, omogućava proizvođačima da razvijaju nove tehnologije crpljenja nafte kako bi neko nalazište mogli još učinkovitije iskorištavati. Unatoč tome, u posljednjih sedam-osam godina nije otkriveno veće naftno polje. 'Jedino su Chevron i Texaco našli velika nalazišta u kaspijskom bazenu', kaže Umičević. Pritom napominje da iako je današnja cijena nafte nominalno visoke, najviša je zapravo bila 1980. godineZbog velikog poskupljenja sirove nafte i ostalih energenata, stručnjaci jednoglasno tvrde – završeno je vrijeme jeftine nafte. Kako su Amerikanci doživjeli šok zbog cijena od 67 USD za barel sirove nafte, tako su i Hrvati, kojima je na ionako loš standard udarila i cijena benzina veća od osam kuna za litru. Bez obzira na to hoće li i kada cijena nafte premašiti 100 dolara za barel i potvrditi predviđanja investicijske banke Goldman Sachs, a benzin u Hrvatskoj deset kuna za litru, jedno je jasno: cijena će se samo povećavati.

Koliko su se današnje cijene donedavno činile nevjerojatnima dokazuju i neispunjena obećanja hrvatske vlade. Još prije pola godine najavljivala je smanjivanje trošarina ako benzin probije granicu od osam kuna za litru, ali kada se to dogodilo, nije poduzela ništa. Kao i američki kolegi, i u hrvatskoj su vladi svjesni da to poskupljenje neće biti privremeno i da ga se ne može riješiti takvim privremenim mjerama koje bi dodatno zadužile državu.

Ograničena svjetska proizvodnja nafte, oko 84 milijuna barela na dan, sve teže može zadovoljiti rastuće potrebe gospodarskih sila u nastajanju. No prema ekonomskoj logici, sve više cijene nafte nisu rezultirale smanjivanjem potražnje. Predvođene Kinom, Indijom i Brazilom, nekad siromašne zemlje na putu do gospodarskog blagostanja trebaju energiju i pritom ne pitaju za cijenu. Povećanje njihove potrošnje dovelo je cijeli sustav svjetske opskrbe naftom na rub mogućnosti. Osjetljivost tržišta potvrđuje i poskupljenje nakon vijesti da su u Ekvadoru pobunjenici uništili nekoliko naftovoda. Iako je Ekvador u globalnim razmjerima trećerazredni igrač – proizvodi samo 220.000 barela nafte na dan – smanjenje proizvodnje na 50.000 barela na dan poremetilo je svjetsko tržište naftom. Gubitak jednostavno nitko nije mogao nadomjestiti. U povijesti komercijalnog iskorištavanja tog energenta, koje traje od 1859. godine, nije se dogodilo da u slučaju nestašice neki proizvođač ne bi mogao još malo povećati proizvodnju i tako sniziti cijene.

Da je jeftina nafta stvar prošlosti, znalo se još prošle godine. Zbog potražnje Kine, Indije i Brazila za sirovom naftom, svjetska je potrošnja porasla za 2,7 milijuna barela na dan ili 3,5 posto, što je nezapamćeno u posljednjih 25 godina. Prethodnih godina zbog poskupljenja industrijalizirane zemlje nisu htjele popunjavati svoje rezerve skupom naftom, ali su se na kraju i one morale uključiti u nadmetanje za raspoložive količine. Razvitak tih zemalja, pogotovo Kine, odražavao se na prosječnu cijena barela nafte. Ona je skočila sa 26 dolara u 2002. na 31 dolar u 2003. te na 44 dolara u 2004. godini. Od početka 1999. do kraja 2004. nafta je poskupjela fantastičnih 350 posto. Trend se nastavlja pa je u prvih osam mjeseci ove godine prosječna cijena nafte bila – 53 USD!

Bez obzira na divljanje cijena, u tom se petogodišnjem razdoblju povećala i potražnja čak 10 posto. Zbog velike potražnje i ograničene proizvodnje nafte, često iz banalnih razloga, dolazi do poremećaja i poskupljenja pa tu situaciju koriste spekulanti. Tako je opravdanje za premašivanje granice od 50 USD za barel pronađeno u napadu šačice pobunjenika u Nigeriji na Shellov terminal. Stručnjaci procjenjuju da je stvarna cijena nafte danas, uključujući proizvodnju i istraživanje, između 30 i 40 USD. "Sve iznad te cijene smatram čistom spekulacijom. Pritom ne mislim na onu vrstu spekulacije u kojoj se brokeri na burzi dogovore pa 'pumpaju' cijene, nego spekulacija u kojoj sudjeluju najveće tvrtke, od Shella, British Petroleuma i ostalih 'velikana'. Zbog toga su prošle godine najveći profit imale prve dvije tvrtke na Forbesovoj listi 500 tvrtki, naftne tvrtke Exxon Mobil i Royal Dutch/Shell Group. Najveći profit na svijetu oni smatraju 'premijom na strah' jer bilo kakav teroristički napad može ugroziti opskrbu", kaže Jasminko Umičević, bivši Inin potpredsjednik i savjetnik u tvrtki OG Consulting, koji posluje na najvećoj svjetskoj tržnici nafte – u Londonu.
"Saudijska Arabija danas proizvodi gotovo devet milijuna barela nafte na dan. Čak osamdeset posto proizvodnje prolazi preko terminala Ras Tanure, koji je bolje čuvan od Pentagona. Terorističkim napadom na Ras Tanuru svjetska proizvodnja nafte odmah bi pala deset posto. To stvara dugoročne probleme jer ne radi se o samo jednom naftnom tankeru, a druge zemlje ne mogu brzo kompenzirati taj manjak na tržištu. Cijene bi jednostavno eksplodirale".
Skupa nafta, pak, omogućava proizvođačima da razvijaju nove tehnologije crpljenja nafte kako bi neko nalazište mogli još učinkovitije iskorištavati. Unatoč tome, u posljednjih sedam-osam godina nije otkriveno veće naftno polje. "Jedino su Chevron i Texaco našli velika nalazišta u kaspijskom bazenu", kaže Umičević. Pritom napominje da iako je današnja cijena nafte nominalno visoke, najviša je zapravo bila 1980. godine. "Ako uračunamo faktor inflacije, tada je barel nafte koštao 82 dolara".

Glavni je uzrok trenutačnog poskupljenja nafte sve veća potražnja Kine i Indije. "Kina ima stopu gospodarskog rasta od devet posto na godinu, koja se bazira na povećanoj potrošnji nafte. Do sredine devedesetih Kina je trošila 2,8 milijuna barela na dan a proizvodila 3,5 milijuna, bila je neto izvoznik. Prije tri godine, na početku 2002., trošili su 4,6 milijuna barela na dan, a u prvom tromjesečju ove godine – 6,8 milijuna barela na dan!" ističe Umičević te dodaje: "Burze testiraju tržište dizanjem cijena, ali budući da uvijek postoji netko tko je spreman platiti više, teško je reći da sadašnja cijena nije realna. Čak i kada nakon nekog vremena cijene padnu, odmah počnu rasti jer je ponuda ograničena. Spekulanti to koriste. S jedne strane imate velike zahtjeve zemalja koje ulažu u razvitak i ne pitaju za cijenu, a s druge limitiranu ponudu koju je teško povećati. To će se nastaviti jer je za iduću godinu Američka energetska agencija predvidjela da će se svjetska potražnja povećati za još dva milijuna barela na dan, od čega će samo za Kinu otići četvrtina".

Jedan od glavnih uzroka najnovijih poskupljenja nafte male su državne rezerve nafte u SAD-u, a još više strah od moguće američke intervencije nakon krize pregovora o Iranskom nuklearnom programu. Eventualne sankcije prema Iranu nepovratno bi poremetile tržište.

U cijelom poslu najbolje prolaze naftne tvrtke. Kakva je zapravo struktura zarade na jednom galonu sirove nafte? U prvoj fazi važno je gdje se vadi nafta. U Saudijskoj je Arabiji cijena vađenja manja od dva američka dolara, a Ina u Hrvatskoj vadi naftu uz trošak od 12 i pol do 13 USD. Prosječna je svjetska cijena vađenja nafte desetak američkih dolara. Na cijenu se još obračunaju troškovi istraživanja, a ostalo je zarada. Cijenu od primjerice 65 USD po barelu kupac treba zatim uvećati za troškove prijevoza koji iznose dolar-dva po barelu. Ako je rafinerija smještena daleko na kontinentu, cijena se penje na preko 70 USD, a ni rafinerijski troškovi nisu zanemarivi.

Sve velike naftne tvrtke, primjerice BP, Chevron ili Exxon, vertikalno su integrirane. To znači da imaju downstream segment – proizvodnju i bušenje, i upstream – rafinerije i prodaju na benzinskim crpkama. Najveća se zarada zapravo ostvaruje na "pištolju", u prodaji na benzinskoj crpki. Ovisno o derivatu, svaka naftna tvrtka zna kolika će biti godišnja potrošnja, a složeni računalni programi projiciraju potrebe tržišta. Nafta se mora kupovati unaprijed.

"Sve cijene koje vidite na televiziji nisu one današnje. Od trenutka kada je dogovor sklopljen, prođe mjesec dana dok se isporuči. Dok sirova nafta prođe rafiniranje i derivati dođu u prodaju, prođe i do 60 dana", kaže Jasminko Umičević. U Hrvatskoj, kao i u ostalim europskim zemljama, od cijene koju plaća potrošač 65-70 posto ide državi. U tu su cijenu uključeni porez na dodanu vrijednost, trošarina i naknada za ceste koja iznosi 1,2 kune po litri.

Vertikalno integrirane tvrtke dvaput ostvaruju profit: prvi put jer ne plaćaju tuđu naftu, a drugi na tzv. spreadu između cijene nafte i derivata. Kada prerade 100 kg nafte, dobije se određeni postotak benzina, plina i dizela te loživog ulja. Odnos između cijene nafte i derivata može biti različit pa se na nekim derivatima može i gubiti novac. No unatoč visokim cijenama, spread je danas jako pozitivan za sve derivate, što inače nije bio slučaj.

U svijetu je na stotine vrsta nafte. Na zapadnom se tržištu najčešće govori o dvjema - WTA iz New Yorka i Brant nafta koja se prodaje u Londonu na International Petroleum Exchange burzi. Obje su svrstane u kvalitetnije, "slatke" nafte. Uz to što imaju manje sumpora, sadržavaju više benzina i dizela a manje loživa ulja i bitumena.
Hrvatska velik dio nafte nabavlja iz Rusije. To je nafta pod nazivom Ural. Ona je jeftinija jer je kiselija od WTA-ove i Brant nafte: sadržava više od 1,5 posto sumpora te manje bijelih derivata. Ini je isplativa jer su rafinerije u Rijeci i Sisku prilagođene iskorištavanju te vrste visokosumporne nafte. Nafta koju Ina crpi u Moslavini i u Slavoniji pripada slatkim naftama iznimne kakvoće i niskog udjela sumpora. Godišnje Ina izvadi više od milijun tona te nafte, čime pokriva oko četvrtine potreba tržišta. Hrvatski potrošači u konačnici dobivaju Ininu smjesu koja sadrži oko 80 posto ruskog Urala i 20 posto slatkih nafti s manje od jedan posto sumpora.

Takva nafta donijela je Ini prošle godine zaradu od 200 milijuna dolara. Domaća potrošnja naftnih prerađevina u Hrvatskoj iznosi oko 3,4 milijuna tona, ali se prerađuje oko 5,2 milijuna tona derivata. Ostatak se izvozi u susjedne zemlje. Ako cijene ostanu visoke, mogla bi se reaktivirati neka naftna polja u Hrvatskoj koja se Ini zbog iscrpljenosti više nije isplatilo komercijalno iskorištavati. No povećanjem cijena i ona postaju isplativa. Ina crpi naftu i iz Angole i Egipta te istražuje polja u Libiji, Egiptu i Siriji.

Upravo su ta nalazišta, bilo da su poluiscrpljena, dokazana, netaknuta ili tek potencijalna, predmet trgovačkog rata među proizvođačima. Nedavno je Unocal, veličinom šesta naftna tvrtka u Americi, pregovarala sa Chevronom o prodaji. Chevron je nudio 9,7 milijardi USD za tvrtku, a onda je kineska nacionalna naftna tvrtka ponudila nevjerojatnih 17 milijardi. Zainteresirale su ih Unocalove velike nedokazane naftne rezerve. Chevron je izjednačio ponudu i uz politički pritisak američke vlade ipak preuzeo Unical. British Petroleum je svojedobno kupio polovicu treće najveće ruske naftne tvrtke TNK, a zatim je ruski predsjednik Vladimir Putin spriječio daljnju prodaju ruskih zaliha strancima.
Poznati tajkun Hodorkovski nije u zatvoru završio samo zato što je financirao Putinovu oporbu. On je pregovarao i o prodaji naftnog diva Jukosa američkim tvrtkama. George Bush stariji došao je u posjet Mihailu Hodorkovskom u Rusiju lobirati da proda Jukos Chevronu za 25 milijardi USD. Dva tjedna poslije Hodorkovski je utamničen, a Putin je odmah vratio tvrtku i njezine naftne rezerve pod državno okrilje. Koliko su za vrijednost naftne tvrtke važne rezerve, potvrđuje i nedavni skandal u jednom od najvećih proizvođača nafte, Royal Duch Shellu. Smijenjen je cijeli tvrtkin menadžment jer se dokazalo da su precjenjivali svoje naftne rezerve za čak 20 posto.

Pokušaja osiguravanja nafte u inozemstvu bilo je i u Hrvatskoj. Pogrešnom se pokazala Inina odluka da proda Bijele noći, naftno polje koje je posjedovala u Rusiji i koje je davalo 800.000 tona nafte na godinu, i to za cijenu nižu od jednog tankera nafte. Kombinirano s postojećom proizvodnjom od oko milijun tona, mogla je imati dovoljno za pola potreba Hrvatske.
Da je vrijeme jeftine, pa i umjereno skupe nafte, dosta završeno, smatra i prof. dr. Igor Dekanić. Prema njegovu mišljenju, cijena od 100 USD za barel neće doći naglo. "Sjedinjene Države imaju dugoročan plan napuštanja nafte kao glavnog energenta i u sljedećih 45 godina žele potpuno prestati biti ovisni o nafti. To bi trebalo rasteretiti tržište. Smatram da je najava Goldman Sachsa samo upozorenje američkoj javnosti da je program započeo". Ipak, u svojoj knjizi "Stoljeće nafte" predviđa da su na pomolu novi američki ratovi zbog naftnih nalazišta.

"Nažalost, rat je realan, čak i vrlo vjerojatan, a potencijalna nova žarišta nakon Iraka su Iran i Venezuela, jedini veliki izvoznici nafte koji nisu pod političkim nadzorom SAD-a i njezinih saveznika", ističe Dekanić. Smatra da bi premašivanje cijene od 100 USD za barel nafte odmah rezultiralo globalnom gospodarskom krizom i inflacijom, ali i zaustavljanjem razvitka država trećeg svijeta. "Razvijene zemlje ne bi mnogo trpjele. Njima bi stopa rasta pala nekoliko posto, a inflacija bi blago narasla. Europa, Amerika i Rusija koja ima vlastitu naftu brzo bi našle odgovor na skupu naftu", tvrdi Igor Dekanić.
Bude li nafta doista tako drastično poskupjela, smatra Dekanić, Hrvatska neće zapastu u krizu kao zemlje trećeg svijeta, ali joj neće biti ni lako: „Hrvatska bi se našla u procijepu. Naime, domaće gospodarstvo jako ovisi o uvozu nafte i energije jer je Hrvatska jako siromašna energentima. Ipak, dobar dio izvoza baziran je na nerobnom dobru – turizmu. Turizam bi se održao unatoč energetskoj krizi, što bi donekle kompenziralo štetu zbog skupe nafte".

Dekanić smatra da će se zbog dugoročno visoke cijene nafte razviti nove tehnologije proizvodnje energije koje nisu bazirane na nafti i plinu. "Svi već sada puno pričaju o energiji iz gorivih ćelija i sličnih novih izvora budućnosti, ali unatoč najavama i skupoj nafti, oni još nisu u uporabi. I danas sve ovisi o nafti. Nafta i plin ne samo da podmiruju dvije trećine energetskih potreba suvremenog svijeta nego su i ključne sirovine petrokemije, o kojoj ovisi cijeli niz ostalih industrija.
"Suvremena civilizacija sudbonosno ovisi o nafti. Promet, industrija, ratovanje, proizvodnja sirovina, elektroindustrija, kozmetika... baš sve i dalje ovisi o njoj!" zaključuje Dekanić.