Vedrana Rudan Ponekad mi se čini da me jede nostalgija kad se sjetim svoje mladosti. Od kuće sam otišla u dvadeset i trećoj i ušla u podstanarsku sobu. Toliko je bila ledena da sam spavala sa stopalima u papučama, ruke su mi bile u debeloj vuni. Primorci griju samo kuhinje. Gazdarica mi je rekla, primila sam vas zato jer ste učiteljica i zato jer k vama neće dolaziti muškarci. Govorila mi je, povraćala sam uvijek kad bih mužu legla, u seksu nema ničega, kad malo bolje razmisliš. Danas sam u njenim nekadašnjim godinama, slažem se sa starom gospođom, još je živa, tada sam mislila drugačije pa sam se odselila. Moj prvi stan bio je budući dnevni boravak u radničkoj kući u nizu koja nije bila potpuno dovršena. U naš se zahod išlo kroz kuhinju vlasnika kuće.

Zbog toga je moj dečko pišao iza kuće, ja u sudoper. Kupaonica je bila zajednička. Na kupanje smo smjeli samo subotom poslijepodne. Njihovu kuhinju i našu "kuhinju", bila je komad prostorije veličine dvadesetak kvadrata u kojoj smo i spavali i boravili, dijelila su tanka vrata. Sve njihove svađe bile su naše, ali i ljubavne noći. Između njih i nas bio je tanak strop. U pravilu se naša potreba za seksom nije poklapala s njihovom. Gazda je imao problema sa svršavanjem, lučki radnik, umoran, a možda je negdje čuo da pravi seks traje devedeset minuta, tko zna, uglavnom, stenjanje, dahtanje, hoćeš ga, želiš ga, tvoj je, reci nešto, govori, odgovori, zašto šutiš, priznaj, dobar je, najbolji... Gazdarica je iz sebe puštala zvukove muklog mljackanja. Muškarci su poput zubara. I oni od žrtve očekuju da odgovara na pitanja dok su joj usta puna. Zbog njihovog seksa mi smo odlazili prebijeni na posao. A onda su krenule stambene zadruge, dobili smo kredit. Osamdesete je to bilo toliko čudo da je primopredaju ključeva snimila televizija. Koja televizija?

Tada je postojala samo jedna, jugoslavenska. Moja plaća bila je mjesečna rata. Jedva smo spajali kraj s krajem, ali nekako nismo bili u stresu. Imali smo stalni posao, tada je to značilo posao zauvijek, bankovna kamata bila je tri posto, fiksna, bez devizne klauzule. Za nekoliko godina godišnja je rata bila niža nego cijena marke kojom nas je Riječka banka obavijestila da nam otpisuje kredit. Zaboravila sam svoju mladost, sjećam se samo da sam se u dvadeset i devetoj uselila u svoj novi stan. Zgrada je imala dvanaest stanova, nitko od stanara nije imao više od trideset godina i nitko, zbog kupnje stana, nije bio baš na prosjačkom štapu. Imali smo aute, vikendom bismo odlazili starcima na kupanje, ručak ili pokazati bebe, neki su putovali, djeca su nam odlazila u vrtić, poslijepodne su se pred kućom igrala u pijesku. Tenisi, strani jezici, nogometi, baleti, muzičke škole, plivanja nisu bila u modi.

Nakon posla ja sam bila sa svojom djecom, da mi je netko i ponudio da ih svakoga dana nekamo odvozi i dovozi, odbila bih. Činilo mi se, danas znam da sam bila u pravu, uz malu djecu moraju biti roditelji, netko tko ih voli, ne treneri. Sjećam se da su moja djeca meni bila zadovoljstvo, ne tlaka. Voljela sam ih i kad su vrištala, šmrcala, plakala, urlala, slinila, imala temperaturu, skakala sa stabla i lomila noge i prste, šarala po zidovima sobe, dobivala jedinice. U srednju školu upisana su preko veze, ocjene im nisu bile pet nula, inzistirala sam na fakultetima jer mi se činilo da obrazovani ljudi ne moraju strahovati za budućnost. A onda je došao rat. U mene je ušao jeziv strah. Što ako i ja, kao tisuće njih, ostanem bez svoje djece? Mir, mir, mir, hoću mir! Mir će mojoj djeci donijeti posao, stan, djecu, sigurnost. I ja ću se, ako dođe mir, konačno moći opustiti i prestati biti mama. I bi mir! Evo mira, a ja sam svojoj djeci veća mama nego kad su bili bebe.

Ne pomažu im ni fakulteti ni činjenica da jedno i drugo rade. Oni su, poput mnogih visokoobrazovanih, mladih građana Hrvatske, ljudi od petsto eura. Što s petsto eura može učiniti čovjek koji mora za najam garsonijere dati dvije stotine eura? Sjesti u kola i otići na izlet? Čija kola? Oženiti se, udati se, imati djecu? Stati nasred ceste, gledati oko sebe, vidjeti stotine tisuća sebi sličnih i tješiti se, svi smo jednaki? To možda jest najveći problem današnje Hrvatske. Ni blizu nismo svi jednaki. Gledam neke vršnjake svoje djece, gledam i neke svoje vršnjake. Znam gospodina koji je prije rata, bila sam s njim u automobilu, vozio jugo u raspadanju. I njega je namjeravao prodati jer nije imao love za benzin. Danas živi u raskošnoj vili pokraj Opatije, čitam da mu je kći, vršnjakinja moga sina, vlasnica tankera. A ja ovih dana, kao u bolja stara vremena, obilazim nepoznate adrese i tražim podstanarski stan za svoje dijete. Odvratan osjećaj. Ne zato što imam trideset i pet godina više nego zato što znam da mojoj djeci rupčaga nije ono što je meni bila, start. Njima je vlažno, gnjilo gnijezdo i start i cilj. Osjećam se krivom.

Neki nisu imali izbor, ja sam ga imala. Žao mi je što nisam iskoristila tuđu patnju, bol i smrt. Progledala sam u miru. Prekasno. Davno sam čitala "Kuma", zašto nisam zapamtila prvu rečenicu, iza svakog velikog bogatstva stoji veliki zločin. Mogla sam učiniti mali zločin, biti umjereno bogata... Ali, pustimo to. Znate li za kakvu garsonijeru, sto pedeset eura, ako može namještenu?>email to:Vedrana Rudan