Branimir Glavaš indirektno optužuje Vladimira Šeksa "Poznato je tko je odgovoran za ubojstvo rezervista JNA u dvorištu policije, pokolj sedmorice srpskih civila i dva hrvatska policajca 1. kolovoza 1991. godine u Sarvašu. Linija odgovornosti za ta ubojstva ne vodi prema meni nego prema mom nadređenom, i zato je istraga tada bila zabranjena kao i sada”, izjavio je Branimir Glavaš u srijedu, 10. svibnja, u Hrvatskom saboru. Bila je to najozbiljnija optužba na račun Vladimira Šeksa, predsjednika Hrvatskog sabora i Glavaševog bivšeg prijatelja. A događaj za koji je, prema Glavaševu navodu, najodgovorniji upravo Šeks, je masakr srpskih civila u slavonskom selu Sarvaš 1. kolovoza 1991. godine, koji su počinili pripadnici slavonske kažnjeničke bojne, misteriozne vojne skupine sastavljene od kriminalaca koji su uoči rata dugotrajne zatvorske kazne zamijenili odlaskom u borbu. Od pokolja u Sarvašu proteklo je 15 godina, no nikad nije provedena ozbiljnija istraga kojom bi se utvrdili počinitelji zločina i odgovornost njihovih nadređenih.

Nacionalova novinarska ekipa prošlog se vikenda zaputila u Sarvaš kako bi saznala što se tamo događalo 1. kolovoza 1991. godine. Selo Sarvaš smješteno je desetak kilometara istočno od Osijeka, u pravcu Erduta. Mnogi su današnji mještani Sarvaša ondje proživjeli cijeli rat, a u selo su se vratili i izbjegli Srbi. Na upite o događajima u kolovozu 1991. mještani Sarvaša odmahuju rukom i ne žele pričati o tome. Neki od njih ipak su pristali na razgovor, ali samo pod uvjetom da ostanu anonimni. Do 1991. u Sarvašu je živjelo 1500 Hrvata, 1000 Srba i petstotinjak Mađara. Sredinom ljeta 1991. u Sarvašu su bili smješteni najistočniji hrvatski kontrolni punktovi, jer se na puškometu dva kilometra dalje nalazilo selo Bijelo Brdo koje su držali Srbi i pripadnici JNA. Sredinom srpnja 1991. u Osijeku je među građanima zavladala panika zbog opkoljenja Vukovara ali i približavanja pobunjenih Srba Osijeku. Pobunjenici su 31. kolovoza 1991. bili blizu zauzimanja Aljmaša i Dalja, stotine Hrvata bježale su prema Osijeku, a u samom Sarvašu zavladala je napetost. Kako navodi S.G., 64-godišnji Sarvašanin, te večeri u selo je u nekoliko kamiona i automobila s registarskim oznakama Slavonskog Broda pristiglo pedesetak naoružanih muškaraca u neoznačenim maskirnim uniformama. “Naoružani su šetali po selu, upadali ljudima u kuće pod izlikom da traže oružje, bili obijesni i bahati te su se ozbiljno sukobili s predsjednikom Mjesne zajednice i kriznog stožera Sarvaša Vladom Čerinom, koji je bio Hrvat. Kontrolu je nad njima imao samo mlađi muškarac strogog držanja koji se nikome nije predstavio”, ističe jedna postarija žena.

Drugog jutra u Osijek je stigla vijest o padu Aljmaša i Dalja. Kako ističu Nacionalovi sugovornici, neidentificirani muškarci u maskirnim uniformama, koji su večer prije stigli u selo, tada su krenuli u odmazdu nad dvadesetak staraca srpske nacionalnosti. Drugog su jutra sarvaška dvorišta bila natopljena krvlju, mještani su neke suseljane pronašli mrtve na kućnom pragu a neki od tadašnjih stanovnika Sarvaša i danas se vode kao nestali. Dan prije, načelnik Policijske uprave u Osijeku u jutarnjim satima poslao je dvojicu osječkih policajaca u rutinski obilazak terena, što je uključivalo i odlazak u Sarvaš. U Sarvaš su se zaputili 33-godišnji Zdravko Pokrajac i 34-godišnji Milorad Đekić. Iako srpske nacionalnosti, obojica su se na početku ratnih zbivanja izjasnili kao lojalni hrvatski građani, i u to su vrijeme bili poznati kao iznimno profesionalni i omiljeni među svojim kolegama Hrvatima. Tijekom dana netko je u policijskoj postaji u Osijeku primijetio da se njih dvojica ne vraćaju i da se nisu nikome javili.

Drugog jutra, osječki su policajci otišli u Sarvaš i tamo zatekli leševe nepoznatih osoba. Među leševima nisu pronašli svoje kolege, no jedan im je mještanin potvrdio da su oni posljednji put živi viđeni upravo u Sarvašu. Danima se u Osijeku i osječkoj policiji pričalo o nestanku dvojice policajaca. Sumnjalo se da su prebjegli na neprijateljsku stranu. Istina se saznala tek nekoliko mjeseci kasnije kada je u ožujku 1992. leš Milorada Đekića isplivao na površinu Dunava u blizini Novog Sada. U njegovom džepu pronađena je službena legitimacija po kojoj je identificiran, a obdukcija je pokazala da je ubijen vatrenim oružjem. Mjesec dana kasnije, Drava je kraj osječke četvrti Jug II izbacila tijelo Zdravka Pokrajca. Osim nekoliko metaka u predjelu potkoljenice, na njegovom je tijelu pronađeno više ubodnih rana nožem. Tada je mnogima postalo jasno da je dvojicu policajaca mogao ubiti samo netko s hrvatske strane, odnosno da je Pokrajac bio iz Sarvaša doveden u Osijek, umoren i bačen u rijeku. Osijekom se ubrzo proširila vijest o sudbini dvojice policajaca. Izvjesno je da su ih ubili pripadnici misteriozne vojne grupacije koja je krajem srpnja 1991. stigla u Sarvaš, no još uvijek nije utvrđen točan motiv ubojstva. Po nekima, Pokrajac i Đekić likvidirani su jer su bili svjedoci ubojstava srpskih civila, a po drugima su ih naoružani vojnici likvidirali zbog njihove srpske nacionalnosti.

Vijest o likvidaciji srpskih civila u Sarvašu Osijekom se proširila drugi dan, a navečer tog dana iz sela su nestali misteriozni vojnici. Prema nekim svjedocima, ta je skupina bila jedan vod rezervnog sastava iz Slavonskog Broda, na što su upućivale registarske pločice vozila u kojima su stigli u Sarvaš. Prema drugima, to je bila slavonska kažnjenička bojna - skupina kriminalaca koji su duge zatvorske kazne pristali zamijeniti odlaskom na ratište. Dosadašnje istrage utvrdile su da ta vojna grupacija nikad nije bila evidentirana, odnosno da u tadašnjem zapovjedništvu zbornog područja Osijek ne postoji pisani trag o dolasku vojne pomoći iz Slavonskog Broda. Isti dan kad se u Sarvašu pojavila skupina nepoznatih boraca iz Slavonskog Broda, tadašnji šef kriznog stožera za Slavoniju i Baranju Vladimir Šeks u intervjuu za Glas Slavonije najavio je skorašnju hrvatsku protuofenzivu prema Aljmašu i Dalju. “Iako sarvaški masakr do danas nije u potpunosti razriješen, nemoguće je da u kriznom stožeru nisu znali ništa o tim vojnicima. Mislite da je moguće da grupa od pedeset nepoznatih vojnika dođe u Osijek, pa potom u Sarvaš, a da se u kriznom štabu ne zna tko i odakle su oni, te kamo idu? Moguće je da je to bila nečija jedinica za posebne namjene, ali i tada je šef slavonskog kriznog stožera morao znati tko su oni, jer je on koordinirao i civilni i vojni sektor obrane Slavonije”, kazao je Nacionalovom novinaru Osječanin koji je 1991. bio pripadnik Zbora narodne garde.

Rođaci žrtava podigli su 1996. kaznenu prijavu u kojoj su ukazali na moguće počinitelje. Četiri godine nije bilo nikakvih informacija o tijeku istrage, a potom su Općinsko državno odvjetništvo i Županijski sud u Vukovaru 11. srpnja 2000. kompletni spis ustupili Županijskom državnom odvjetništvu u Osijeku, koje ga je nastavilo voditi pod oznakom DO-K-49/2000. Policijska istraga nije dala rezultata pa je Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku je 22. listopada 2001. odbacilo kaznenu prijavu vezanu uz masakr u Sarvašu. Kronološki gledano, za masakr sarvaških Srba i dvojice policajaca zapovjedno su mogla biti odgovorna trojica ljudi: zapovjednik obrane Osijeka Franjo Čebić, pomoćnik zapovjednika u kriznom stožeru za Slavoniju i Baranju pukovnik Franjo Pejić te sam zapovjednik kriznog stožera Vladimir Šeks. I danas je teško povjerovati da njih trojica nisu imali saznanja o dolasku i djelovanju misteriozne vojne skupine na njihovom teritoriju, a ako i nisu, trebali bi odgovoriti jesu li ikad naložili istragu zločina koje je ta skupina počinila. Budući da je Franjo Čebić još prije desetak godina poginuo u prometnoj nesreći kraj Požege a Franjo Pejić umro u prosincu prošle godine, odgovore na ta pitanja danas bi mogao dati samo - Vladimir Šeks.

SLABA I NEPOTPUNA ISTRAGA POKOLJA

Ne zna se ni točan broj žrtava Niti danas se pouzdano ne zna koliko je civila stradalo u pokolju koji je 1. kolovoza 1991. u Sarvašu počinila skupina nepoznatih hrvatskih vojnika. Prema službenim podacima, drugog jutra u Sarvašu je pronađeno devet leševa: Bojanić Melanija (1927), Bojanić Dušan (1950), Bojanić Branka (1952), Adamović Veselin (1944), Adamović Gospava (1949), Jerenić Lazar (1954), Petrović Zorka (1926), Sandić Svetislav (1939) i Milojević Dušan (1964). Veliki broj sarvaških žrtava isplivao je na površinu Drave i Dunava i nekoliko mjeseci nakon tragičnog događaja.>email to:Plamenko Cvitic