Za operaciju “Una” uopće nije znao niti tadašnji načelnik Glavnog stožera general zbora Zvonimir Červenko Županijski državni odvjetnik Stipe Vrdoljak iz Siska u utorak 8. kolovoza 2006. zatražio je od Policijske uprave sisačko-moslavačke sve informacije o vojnoj operaciji Hrvatske vojske “Una” koja se odvijala 18. i 19. rujna 1995., na teritoriju Republike Srpske na potezu Bosanska Dubica-Bosanska Kostajnica-Bosanski Novi uz granicu s Republikom Hrvatskom.

Razlog za prikupljanje informacija navodni su ratni zločini hrvatskih postrojbi nad 40 srpskih civila u Bosanskoj Dubici i Bosanskom Novom počinjeni tijekom operacije u kojoj je živote izgubilo i 49 pripadnika 1. i 2. gardijske brigade Hrvatske vojske, od čega su 44 vojnika HV-a identificirana, a petorica se vode kao nestali, pretpostavlja se da su se utopili pri pokušaju povratka preko Une u Republiku Hrvatsku. Srbijanski komitet za ratne zločine još je 1998. sastavio izvješće o navodno 40 ubijenih civila na području Bosanske Dubice i dijela Pounja prilikom prelaska hrvatskih postrojbi tijekom vojne akcije hrvatskih snaga. Tijekom istrage bit će presudno utvrditi jesu li civilne žrtve ubijene iz neposredne blizine vatrenim ili hladnim oružjem, odnosno postoji li dokumentacija na temelju provedene obdukcije nad tijelima. Također, neke nevladine međunarodne organizacije koncem 90-ih posjećivale su obitelji civilnih žrtava i prikupljale informacije o okolnostima pogibije članova njihovih obitelji. Ovih dana, doznaje Nacional, srpska strana namjerava otvoriti pitanje hrvatskih ratnih zločina za vrijeme akcije "Una". Traže se video zapisi, svjedoci, prikuplja se dodatna dokumentacija, da bi se pokušalo dokazati da su pripadnici 1. bojne 2. gardijske brigade činili ratni zločin nad srpskim civilima u Bosanskoj Dubici. To će biti dosta teško uzmu li se u obzir sve okolnosti bojišta na tom području uključujući i slabu vidljivost tijekom noći kad je pokrenuta operacija.

Pored toga, tada je u Republici Srpskoj vladao opći kaos, medicinske, pravosudne, policijske službe bile su angažirane u drugim kriznim područjima te se navodni zločini nisu dokumentirali. Nacional je doznao kako je nekolicina srpskih civila stradala tijekom topničke pripreme za napad hrvatskih postrojbi, jer je srpsko civilno stanovništvo naseljeno uz Unu bilo pomiješano s postrojbama Vojske Republike Srpske koja se nalazila odmah uz granicu s Republikom Hrvatskom. Vojsku Republike Srpske željelo se topničkim udarima odbaciti od Une dalje u dubinu, pa pri tom napadu bilo vatre po civilnim objektima. Nadalje, nije bilo klasične linije fronte s isturenim vojnim postrojbama već se borba odmah nakon prelaska Une vodila u gradskim četvrtima, bilo je vrlo teško procijeniti tko je vojnik, a tko civilna osoba, tim više, jer su u to vrijeme svi civili morali biti naoružani zbog sveopće mobilizacije koja je uslijedila radi odsudne obrane Republike Srpske kojoj je tih dana prijetio nestanak.

Operacija “Una”, sa stanovišta hrvatskih žrtava, jedna je od najtragičnijih vojnih akcija HV-a koju je osobno zapovijedio Franjo Tuđman, a na prijedlog ministra obrane Gojka Šuška povjerivši je samo nekolicini visoko rangiranih časnika i to generalu Vinku Vrbancu, admiralu Davoru Domazetu Loši i generalu Anti Gotovini. Najbliži Tuđmanov krug suradnika odlučio je pokrenuti akciju “Una” tijekom noći iznenada bez konzultacija s američkim saveznicima koji su samo tjedan dana prije zaustavili daljnji prodor HV-a prema Banjoj Luci. Hrvatski prodor u Banja Luku značio bi tada u političkom strateškom smislu destabilizaciju Slobodana Miloševića u Srbiji koji je tada na zapadu slovio kao ključna figura i pregovarač sklon konačnom završetku ratova na Balkanu što je međunarodnoj zajednici bila najvažnija stvar.

Zanimljivo, za operaciju “Una” uopće nije znao niti tadašnji načelnik Glavnog stožera general zbora Zvonimir Červenko koji je procijenio da akcija “Una” ne može početi bez kvalitetne pripreme i razrade, jer će u suprotnom doći do tragedije. Međutim, Tuđman i Šušak se nisu previše zabrinjavali tom činjenicom. Njima je bio cilj ostvariti ono što nisu mogli s jugozapada BiH, a to je da sa sjeverozapada krenu prema Banjoj Luci i spoje se sa snagama 5. korpusa koje su trebale nadirati iz pravca Bosanske Krupe, te da na taj način zauzmu što više područja kako bi kasnije mogli trgovati teritorijem, odnosno Domazet i Gotovina to su objasnili činjenicom kako se ne smije dopustiti 5. korpusu izlazak na Savu. Najveći dio vojnika 1. i 2. gardijske brigade HV-a bio je tada na godišnjim odmorima, pozvani su odmah da se jave 17. rujna 1995. u svoje postrojbe. Nisu znali zbog čega su pozvani ili kuda se ide.

Procjenjuje se kako je u operaciji “Una” sudjelovalo 1500 hrvatskih vojnika iz sastava gardijskih brigada i još toliko iz dviju domobranskih pukovnija. Prelazak hrvatskih postrojbi preko Une odvijao se u vrlo nepovoljnim uvjetima kad je riječ o prirodnoj prepreci kao što je rijeka. Mostobran preko Une hrvatske postrojbe su radile pri brzini rijeke od 4 m/s što je vrlo rizično, nekoliko čamaca se prevrnulo, no unatoč tomu i 1. i 2. gardijska brigada uspjele su ući u Bosansku Dubicu i Bosanski Novi osvajajući dijelove naselja. Za prijelaz preko Une bili su spremni i hrvatski tenkovi. Međutim, s one strane Une dočekala ih je dobro ukopana srpska vojska koja ih je počela tući iz sveg oružja. Mostobran nije bio kvalitetno uspostavljen u takvim uvjetima riječnog toka, nije bilo dovoljno snaga da se slomi takav srpski otpor. U međuvremenu, hrvatska obavještajna služba dobila je informacije kako su iz Srbije s aerodroma Batajnica na banjalučki vojni aerodrom Mahovljani sletjeli srbijanski MIG-ovi i nešto Super Galebova G-4 s ciljem da napadnu hrvatske snage koje su se već nalazile na teritoriju Republike Srpske.

U pronađenim transkriptima na Pantovčaku otkriveno je da je 18. rujna 1995. u 10.50 sati k Tuđmanu u ured došao vidno uzrujani načelnik Glavnog stožera Zvonimir Červenko. Na Tuđmanovo pitanje: “Generale, izvoli, što je razlog?” Červenko se nije mogao zaustaviti: “Gospodine predsjedniče, ja ne želim ništa objašnjavati, ja sam samo došao da vam ovo predam i da vam objasnim ovo što se mimo mene, odnosno bez mog znanja ide. Da upozorim što treba dolje učiniti, da ne dođe do nekih stvari koje su neželjene. Ja sam donio kartu. Ako treba, gospodine predsjedniče, ja ću zauzeti Kragujevac, ja ću tamo prvi ići, ali molim s koordinacijom, s pameću.” General Červenko, prije nego što je došao na posao to jutra, očito nije znao da kreće operacija “Una”. „Gospodine predsjedniče hoću znati što je cilj operacije, što treba zauzeti i kako. Ja ću to izvršiti gospodine predsjedniče”, nastavio je Červenko. Bio je posve uvjeren kako Tuđman u njega nema povjerenja i da zbog toga nije upoznat ne samo s odlukom da se prijeđe Una nego niti s pravom svrhom operacije. “Ja ću to izvršiti, ali trebam o tome nešto znati. O tome se radi… Ako sam ja odgovaram za to na Uni, ako ću ja sutra odgovarati, godspodine predsjedniče, za poginule… Ja nisam čovjek kalibra našeg visokog časnika, koji kaže da mu se, da oprostite, jebe koliko će vojnika poginuti, jer su oni i tako za jednokratnu upotrebu.”

Donesena je zapovijed 19. rujna za prekidom akcije i to ne zbog američkih prijetnji već promašenih odluka i krivih obavještajnih procjena o stanju u srpskoj vojsci. Poznato je da su najveću cijenu platili pripadnici hrvatskih gardijskih brigada, a osim njih cijenu je platio i general Vinko Vrbanac pod optužbom da je svojevoljno poduzeo vojni pothvat što je bilo točno samo utoliko što je prije Červenka doznao za operaciju, protiv njega je pokrenut stegovni postupak i kasnije je umirovljen. Generali koji su na terenu vodili postrojbe nisu mogli utjecati na političke i vojne odluke tadašnjeg hrvatskog državnog vrha, prije svega Marijan Mareković, zapovjednik IZM-a (izmještenog zapovjednog mjesta) za Unu, potom general Damir Goršeta, te Jozo Miličević i Zvonko Peternel kao zapovjednici gardijskih brigada.>email to:Eduard Sostaric