Objavljeno u Nacionalu br. 577, 2006-12-04

Autor: Robert Bajruši

MEMOARSKI OBRAČUN ANKICE TUĐMAN

Udovica skriva Tuđmanove bilješke

Memoare Ankice Tuđman 'Moj život s Francekom' komentiraju sudionici Tuđmanove ere, bivši ministar vanjskih poslova Mate Granić, predstojnica Tuđmanova Ureda za tisak Vesna Škare-Ožbolt i povjesničar Ivo Banac

PROMOCIJA U KD 'VATROSLAV LISINSKI': Ankica Tuđman potpisuje primjerke biografije prvog hrvatskog predsjednika pred Nevenkom Tuđman i Zlatkom Vitezom PROMOCIJA U KD 'VATROSLAV LISINSKI': Ankica Tuđman potpisuje primjerke biografije prvog hrvatskog predsjednika pred Nevenkom Tuđman i Zlatkom Vitezom Ankica Tuđman objavila je prošlog tjedna knjigu “Moj život s Francekom” u kojoj na više od šest stotina stranica opisuje prvog hrvatskog predsjednika, međutim i dalje ostaje skriven materijal koji može poslužiti za pisanje prave i relevantne političke biografije Franje Tuđmana. Riječ je o bilješkama - čije su postojanje Nacionalu potvrdili nekadašnji najbliži suradnici i prijatelji predsjednika Republike - koje je Tuđman radio poslije svakog sastanka koje je imao na Pantovčaku. U stotinama bilješki, ispisanih na malenim papirima, opisivao je vlastito viđenje tih susreta i pisao komentare, a kasnije ih je nosio kući u Nazorovu. Sasvim sigurno, to je prvorazredan povijesni materijal čije bi objavljivanje doista bilo osnova za pisanje Tuđmanove političke biografije. Informaciju o privatnim transkriptima Nacionalu je otkrila Vesna Škare-Ožbolt, dugogodišnja Tuđmanova bliska savjetnica u predsjedničkom uredu, a kasnije su potvrdili Suad Rizvanbegović, Mate Granić i nekoliko političara koji su zatražili anonimnost. Prema njima, jedina osoba koja je raspolagala tom dokumentacijom je Ankica Tuđman, a to im je rekao njezin suprug. Navodno je ona jedina osoba koja je znala čitati rukopis Franje Tuđmana, što je dokazala prepisujući njegove bilješke prije nego je 1990. postao predsjednik Republike Hrvatske.

Međutim, u “Mojem životu s Francekom” nema niti jedne rečenice za koju se može pretpostaviti da pripada Tuđmanovim predsjedničkim bilješkama sa susreta s brojnim poznatim osobama. Umjesto toga, Ankica Tuđman iskoristila je priliku kako bi prepričala obiteljsku povijest, ali i zbog obračuna s političkim protivnicima. Njih je popriličan broj i nije ih nimalo štedjela, od Stipe Mesića i Ive Sanadera do Mate Granića, Zlatka Canjuge ili Ankice Lepej.

Tuđmanova udovica iskoristila je knjigu za obračun s tim osobama koje je prikazala kao izdajnike vrijedne svakog prijezira, dok je na drugoj strani glorificirala Gojka Šuška i prijateljstvo s tom obitelji hercegovačkih emigranata. Stvar je u tome, što su potvrdili bliski Tuđmanovi suradnici, da on i Šušak nikada nisu bili prijatelji nego isključivo suradnici, a povremeno bi i ta razina odnosa bila ugrožena. Kada je riječ o ličnostima s kojima je Franjo Tuđman surađivao, posebno je zanimljivo kako se u knjizi gotovo uopće ne spominje Ivić Pašalić. Iako je bio neformalno najvažniji čovjek u državi, spominje se doslovno u jednoj jedinoj situaciji, kada su on i Šušak natjerali Ivu Sanadera na odlazak iz predsjedničkog ureda. Budući da je Pašalić jedan od rijetkih bivših HDZ-ovaca koji se redovito opisuju tuđmanovcima, reklo bi se da je Ankica Tuđman zaključila kako bi pohvale Pašaliću dodatno kompromitirale knjigu. Ionako je na brojnim mjestima teško napala upravo Pašalićeve političke suparnike.

Najgore je prošao Stipe Mesić koji je predmet napada na petnaestak mjesta u knjizi. “Činjenica je da laže i da se u svojoj prevelikoj mržnji prema predsjedniku Tuđmanu i njegovoj obitelji nije u stanju suzdržati od neosnovanih optužaba”, odgovara Ankica Tuđman na Mesićevu najavu da Vlada istražuje imovinsko stanje njezine obitelji. “Njegova taština i mržnja zbog toga što je moj suprug sa svojim narodom stvorio Hrvatsku nije prestala ni kad je preuzeo časnu funkciju Predsjednika države koju je potpuno ponizio”, a Mesića se optužuje da je u Australiji od iseljenika primio kuvertu s novcem, uz aluziju da se ne zna gdje su ta sredstva završila. Naposljetku ga je optužila da nije želio stajati uz Tuđmanov odar i zatražila odstup: “Zar ne bi bilo vrijeme da on podnese ostavku? I koliko će javnost biti suzdržana da postavi pitanje može li Mesić i dalje obavljati dužnost Predsjednika Republike?”

Tek malo bolje prošao je Ivo Sanader, koji je optužen zbog taštine, a iza svega su stajali Pašalić i Šušak. Sanader ih je pred Tuđmanom optužio da protiv njega vode medijsku hajku. Za kaznu je premješten u Ministarstvo vanjskih poslova, a Franjo Tuđman ga je u razgovoru sa suprugom opisao kao “narcisoidnu ličnost”. U svojim memoarima objavljenim prije godinu dana, Mate Granić je potvrdio kako je Sanader bio u pravu. Šušak i Pašalić su medijima slali dokumente koji su ga kompromitirali, a Tuđman ga ionako nije volio jer je smatrao da je lijen. Ali glavni razlog odlaska s Pantovčaka bio je poraz u sukobu s dvojcem Sanader - Pašalić.

Ankica Tuđman na dva mjesta napada i Matu Granića. Najprije spominje anonimna pisma protiv šefa diplomacije koja su stizala do Tuđmana. Kada je o tome pričala sa suprugom, ovaj je objasnio da je Granić koristan, a smjena bi inicirala reakcije u inozemstvu. Druga optužba glasi kako je Granić diplomatima tvrdio da Tuđman 99 posto umire, i tražio potporu za položaj njegova nasljednika.

Ipak, najgore je prošao Zlatko Canjuga koji je prozvan Judom koji se Tuđmana odrekao i prije njegove smrti. “Dao je u javnost lažne izjave o predsjedniku Tuđmanu, bez kojeg bi ostao mali nepoznati Z.C., učitelj u Zagorju”, napisala je Ankica Tuđman, demantirajući Canjuginu tvrdnju da mu je bolesni Tuđman kazao da “Vrati sveto ime Dinamo”.

“Moj život s Francekom” pati i od selektivnog pamćenja. Može se pretpostaviti kako je stjecanje generalskog čina u JNA za Franju Tuđmana bilo realizaciju ambicija, međutim o tome nema niti riječi. Isto tako, potpuno se prešućuje da je Tuđman bio vatreni partizanovac, a čak i predsjednik Sportskog društva Partizan. To je šteta jer upravo je on, poslije gostovanja u Italiji, donio odluku da Partizanov službeni dres bude crno-bijele boje, prema uzoru na torinski Juventus. Premda je prvi dio memoara Ankice Tuđman bolji dio ove knjige jer sadrži bitno manje političkih ocjena nego poslije 1990., očito je kako se i ovdje radi o uljepšavanju porodične povijesti. Generala jugoslavenske armije koji je 16 godina proveo u Beogradu predstavlja se kao žestokog hrvatskog domoljuba koji se družio gotovo isključivo s Hrvatima, a unatoč visokoj funkciji, neprestano ga se šikaniralo.

Kudikamo lošiji je dio koji se odnosi na razdoblje nakon prvih višestranačkih izbora. Ankica Tuđman nije propustila priliku obračunati se sa svima koji nisu podržali njenog supruga od Savke Dabčević-Kučar i Mike Tripala do Vlade Gotovca i Dobroslava Parage. I u tom dijelu se selektiraju ili izostavljaju važni dijelovi kao što je Tuđmanova bolest. Poslije dobrog opisa iz “Waltera Reeda” u Washingtonu, gdje su liječnici Tuđmanu prognozirali još samo pola godine života, naglo se prešućuje odlazak u Pariz i ljudi koji su zaslužni što je poživio još tri godine. Zato što je riječ o Hrvoju Šariniću koji je preporučio francuske stručnjake, no i on je 1998. napustio Tuđmana. Ankica Tuđman mu to nikada nije oprostila i izbrisala je njegovu ulogu u toj epizodi.

Potpuno su ignorirani važni događaji poput Tuđmanove zabrane izbora zagrebačkoga gradonačelnika iz redova opozicije ili pokušaj preuzimanja Radija 101, kada je izričito zahtijevao upotrebu policije protiv demonstranata. Nema tu niti sindikalnih prosvjeda, odnosa prema oporbi ili diplomatske izolacije u kojoj je bila Hrvatska. Ali nema niti nekih osoba koje su bile najbliži Tuđmanovi prijatelji, a u knjizi se spominju u samo jednoj rečenici. Među njima se ističe Suad Rizvanbegović.

“Mislim da je ovo dobra knjiga ako se uzme u obzir da ju je pisala supruga predsjednika Tuđmana. Riječ je o relevantnom djelu jer su Ankica i Franjo Tuđman u braku proveli pune 54 godine, i ona ga je nesumnjivo odlično poznavala. Zato ga u svojim sjećanjima manje opisuje kao političara, a više kao supruga, oca, djeda i prijatelja i kada čitate iz tog kuta, onda se radi o kredibilnom ostvarenju”, smatra Suad Rizvanbegović, godinama jedan od najbližih Tuđmanovih prijatelja.

Upravo na Tuđmanov poziv Rizvanbegović se vratio iz Amerike i preuzeo položaj direktora Croatia osiguranja. Zajedno s Velimirom Šimunićem i Brunom Orešarom bio je redoviti teniski sparing-partner bivšem predsjedniku Republike. Dva puta tjedno su se rekreirali, zatim večerali i kartali preferans, a s Tuđmanom su ljetovali na Brijunima i povremeno odlazili na putovanja u inozemstvo. Sve u svemu, bili su najbolji prijatelji i zato su u vrhu HDZ-a stekli brojne neprijatelje, među kojima se posebno isticao Gojko Šušak. Unatoč tome, Ankica Tuđman spominje Rizvanbegovića u jednoj rečenici, i to kao osobu koja je dodijelila prostorije njezinoj Zakladi “Spasimo djecu Hrvatske”. On kaže da ga to nije pogodilo.

“Da je to napravio predsjednik Tuđman, tada bih bio žalostan, ali ovako nisam. Ankica Tuđman je pisala iz svoje perspektive i vjerojatno za nju ta druženja nisu bila važna. Ipak, i s Ankicom Tuđman sam ostao prijatelj i ponovit ću svoj stav da je to knjiga koja opisuje intimnu stranu predsjednika Tuđmana”, rekao je Suad Rizvanbegović.
U pravu je Ivo Banac kada kaže da “Moj život s Francekom” nije obiteljska biografija nego knjiga napisana za dnevnopolitičku upotrebu. Cilj je restauriranje Tuđmanova političkog djela, ali ponajprije zbog budućnosti. To je razlog napada na Mesića, Granića, Sanadera, Račana koji su u većoj ili manjoj mjeri provodili detuđmanizaciju. Faktografski gledano riječ je o dramatično manjkavoj knjizi u kojoj su mnogi događaji izokrenuti ili potpuno prešućeni. Ponajprije zbog toga, “Moj život s Francekom” nije povijesni dokument nego selektivno sjećanje supruge koja nije mogla utjecati na politička zbivanja. Čini se da je toga bio svjestan i Franjo Tuđman, koji joj je dopuštao samo prepisivanje privatnih bilješki. Upravo zbog toga, za rasvjetljavanje motiva koji su ga vodili, iznimno je važno objaviti privatne bilješke koje je pisao Franjo Tuđman, a Ankica Tuđman ih skriva od javnosti.

--

'Ovo je samo jedan kut viđenja politike'

MATE GRANIĆ, ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske od 1993. do 2000.

MATE GRANIĆ smatra da nije korektno što je Ankica Tuđman napisala da je stranim diplomatima govorio da će Franjo Tuđman uskoro umrijetiMATE GRANIĆ smatra da nije korektno što je Ankica Tuđman napisala da je stranim diplomatima govorio da će Franjo Tuđman uskoro umrijetiMoj svijet i svijet Ankice Tuđman, srećom, nisu isti. Moj svijet nisu anonimna pisma i prljave obavještajne podvale i teorija da svijet ne razumije što se događa u Hrvatskoj. Svijet je jako dobro znao što se događalo tih godina i taj dio povijesti nije moguće promijeniti. U tom pogledu, odnos između mene i predsjednika Tuđmana imao je svoje uspone i padove, o čemu sam pisao i u memoarima “Vanjski poslovi - iza kulisa politike”. Kao što je s pravom zaključio Andrija Hebrang, Tuđman prije i poslije bolesti bio je različit čovjek i u toj drugoj fazi i naši su odnosi bili u silaznoj fazi. Kako se razvijala njegova bolest, tako je radikalna struja preuzimala potpunu dominaciju unutar HDZ-a, policije i vojske. U tom vremenu je bilo jako teško nešto izboriti za Hrvatsku. Tko je mogao braniti neizbor zagrebačkoga gradonačelnika ili sukob s NATO-ovim snagama? Ali i tada sam uspijevao naći zajednički jezik s predsjednikom Tuđmanom. Naravno da sam znao da tajne službe prisluškuju mene, mog tadašnjeg zamjenika Ivu Sanadera i mnoge novinare i nezavisne intelektualce. U knjizi se napada i Sanader i opravdava njegov odlazak iz Ureda predsjednika, premda je činjenica da su ga diskreditirali Gojko Šušak i Ivić Pašalić. Ankica Tuđman ne piše niti o smiješnim situacijama, poput jedne kada smo u Intercontinentalu ručali Franjo Gregurić, Nikica Valentić i ja, a tajne službe su istoga dana o tome obavijestile Tuđmana, koji je tražio izvještaj o čemu smo razgovarali. Smiješna je i teorija kako sam diplomatima pričao da će Tuđman uskoro umrijeti jer sam im ja govorio da se oporavlja, a Madeleine Albright je imala crnje prognoze. Osnovni problem bio je taj što se informacija o njegovoj bolesti skrivala čak i od članova Vlade i Predsjedništva HDZ-a, a da ne govorim o hrvatskoj javnosti. Način na koji se to radilo podsjećao je na situacije u Sovjetskom Savezu, gdje se moralo šutjeti o bolestima partijskih funkcionera. Ni meni nije govorio o bolesti, osim što je dva ili tri puta pokazao liječničke nalaze iz kojih se vidjelo da se oporavlja. Ankica Tuđman poziva se na obavještajne laži kojima su me diskreditirali kod Tuđmana. Na poticaj HDZ-ovih radikala plasirane su informacije kako želim biti predsjednik, da su ankete u kojima sam bio najpopularniji političar namještene i da plasiram teze o skoroj smrti Franje Tuđmana. “Moj život s Francekom” samo je jedan kut viđenja politike, ali to srećom nije moj svijet.

'Knjiga za trenutačnu političku borbu'

IVO BANAC, povjesničar i saborski zastupnik

U književnom prvijencu Ankice Tuđman prošao sam bolje nego se moglo očekivati. Na str. 213, ispod slike u boji stojiIVO BANAC smatra da je indikativno što je knjigu izdao Pašaliću sklon Večernji listIVO BANAC smatra da je indikativno što je knjigu izdao Pašaliću sklon Večernji list sljedeći natpis: “1970-ih godina - Franjo Tuđman u svojoj fotelji u dnevnoj sobi uz obvezne knjige.” Na stolu, na vrhu hrpice knjiga, moja je knjiga "Nacionalno pitanje u Jugoslaviji", koja je u Zagrebu objavljena 1988. Tako smo doznali dvije stvari: (1) koje su knjige bile na Francekovu stolu prije Aralice, i (2) da datumima i činjenicama u knjizi Ankice Tuđman ne treba pretjerano vjerovati. Među bezbroj pogrešnih navoda doznajemo da je Bogdan Radica predavao na Sveučilištu Columbia, a predavao na Sveučilištu Fairleigh Dickinson; da mu je žena “Talijanka podrijetlom iz poznate obitelji Ferrari”, a rođena je Ferrero, kći Guglielma Ferrera; da je Tuđmanova knjiga “Nacionalno pitanje u suvremenoj Europi” “tiskana na engleskom jeziku u Colombia University Pressu”, a nije nego kod East European Quarterlyja. Doznajemo također da se Banac “brzo razišao s Tuđmanom jer se neke njegove ambicije nisu ispunile”. To je posve slučajno točno. Ja sam se nadao da će nova Hrvatska biti uzorna demokracija, da se neće uplesti u komadanje susjedne Bosne, da se njezino vrhovništvo neće poigravati ustaštvom, da će Tuđman biti reprezentant stvarnih hrvatskih vrlina u svijetu, a ne komična imitacija druga Tita, još u bijeloj uniformi, da povrat u tržišno gospodarstvo i privatnu imovinu neće biti povod za bezobzirnu pljačku i zatiranje socijalnih probitaka siromašnijih slojeva. Te se moje ambicije nisu ispunile. No, nadodaje Ankica Tuđman, prof. Mirjan Damaška ostao je uvijek u kontaktu (s njom?) “kad je trebala pravna pomoć Hrvatskoj”. Možda je riječ o umetku Jadranke Jureško-Kero, inače Damaškinoj novinskoj glasnogovornici, čija se uloga u ovom tekstu navodi pod “priredila”, što god to značilo. Možda bi gospođa Jureško-Kero uskoro mogla “prirediti” apologiju prof. Damaške na temu njegove uloge u pravnim savjetima dražbenoj kući Sotheby’s u slučaju obrane posjeda nad Seusovim blagom, u parnici koju je izgubila - Hrvatska. Pitajte Milana Ramljaka!

U ovoj je knjizi riječ o priređenoj apologiji. Možda drugo i nije trebalo očekivati. Zahvaljujući gospođi Jureško-Kero mogli bismo zaključiti da Ankica Tuđman, osim uobičajenih sumnjivaca: Cviića i Slavka Goldsteina “financiraju /ih/ američke i europske ustanove”; Čička “I tako se Radićeva ideja formalno svodi na čičkovinu”; Mike i Savke u čijem je krugu “svaki neparni nečiji pouzdanik”; Gotovca “Zašto se Vlado ponaša kak da nas ne pozna?”; Marune “Ovaj Maruna niš mi se ne dopada”; Mesića “njegova mržnja prema Tuđmanu i obitelji do dana današnjega nije prestala”; Parage “u medijima nas je napadao”, te posebnih meta - dr. Miroslav Kovačević i Ankica Lepej, koji su nešto znali o karakternim crtama Ankice Tuđman, ona, zapravo, najviše mrzi upravo Ivu Sanadera. Kad je Tuđman, očito po nalogu Šuška i Pašalića, odstranio Sanadera iz predsjedničkog ureda, navodno mu je rekao kako “očito nema povjerenje u moje /Tuđmanove/ najbliže suradnike, što znači da ne može biti tu, s nama u Uredu. Rekao je da će on /Sanader/ štititi moje /Tuđmanove/ interese u Ministarstvu vanjskih poslova od te desne struje. Bože, koja narcisoidna ličnost! - odgovorio je Francek, a ja sam po njegovim riječima shvatila da je Sanader za njega završena priča” (str. 522).

Ta je knjiga “priređena” radi navedene rečenice. Ona je u službi pašalićevske restauracije i povratka na nepovratno. To nije povijesna knjiga, to nije ni obiteljska autobiografija. To je knjiga za uporabu u trenutačnoj političkoj borbi, na strani onih koji žele povratak na autokraciju i nered.

'Bez političkih ocjena i dubokih analiza'

VESNA ŠKARE-OŽBOLT, predstojnica Ureda za tisak Franje Tuđmana

“Moj život s Francekom” kombinacija je događaja i osobnog pristupa Ankice Tuđman. U tom smislu treba gledati i ocjene ljudi koje ona iznosi. Nema tu političkih ocjena ili dubokih analiza nego su dotaknuti pojedini događaji i ljudi. Kao Tuđmanova tajnica za tisak, mnogo sam puta vidjela kako radi bilješke o događajima i razgovorima s ljudima. Predsjednik je to stenografirao na poseban način, koji nitko živ nije mogao čitati, osim njega i supruge. Kada smo negdje 1993. išli na intervju na Radiju 101, pitala sam ga tko može pročitati njegov rukopis, i tada mi je potvrdio kako je to u stanju samo Ankica Tuđman. Kada sam čula kako se priprema knjiga “Moj život s Francekom”, očekivala sam da će upravo te bilješke biti prenesene u pisani tekst. Mislim da bi to imalo posebnu vrijednost jer je riječ o Tuđmanovim razmišljanjima ili zapisima poslije svakodnevnih sastanaka sa suradnicima i političarima.

Ipak, ova knjiga predstavlja svojevrsni dokument, posebno u dijelu koji opisuje Franju Tuđmana prije 1990., a ne treba zanemariti niti osobni pristup u ocjeni likova i događaja koji se opisuju. Ali izostale su analize i sve se svodi na površne opise pojedinih događaja. Uzela bih s oprezom neke opise, poput onoga o velikoj bliskosti s Gojkom Šuškom. Njih dvojica su igrali tenis i često razgovarali, ali ne bih rekla da je Šušak bio njegov najbliži suradnik. No trebate uzeti u obzir kako Ankica Tuđman nije imala veći utjecaj na kreiranje politike ili stajališta Franje Tuđmana o važnim pitanjima. Franju Tuđmana upoznala sam krajem 1990., kada me pozvao da uspostavim Ured za odnose s javnošću, i bila sam njegova savjetnica skoro cijelo desetljeće. Gledala sam ga kako vješto plovi interesnim zonama i opasnostima kroz koje je prolazila tadašnja Hrvatska. Bio je spretan politički taktičar i u tom dijelu imam dobro mišljenje o njemu. S druge strane, ekonomija ga nije nimalo zanimala i to je prepustio drugima, recimo, nikada nije znao kakve su cijene i u vezi s tim smo se često šalili.

email to: Robert Bajruši

Vezane vijesti

Domoljublje je in

Domoljublje je in

Na komemoraciji u povodu 12. obljetnice smrti prvoga hrvatskog predsjednika i utemeljitelja HDZ-a dr. Franje Tuđmana, predsjednica HDZ-a Jadranka… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika