Predsjednik države Stipe Mesić, čovjek koji je dao ogroman politički doprinos procesu eliminacije desničarskoga ideološkoga naslijeđa Franje Tuđmana i borbi za civiliziranu, građansku i demokratsku Hrvatsku, našao se zadnjih dana u fokusu javne pažnje zbog nekih nepoznatih izjava s početka devedesetih, koje su u kontradikciji s njegovim poznatim svjetonazornim profilom. Na skandalističkom internetskom portalu objavljeni su dijelovi njegovoga davnoga govora skupini iseljenika, u kojima je - kako je na tom portalu i televiziji prikazano - rekao da je stvaranje NDH bilo pobjednički nacionalni čin, da se Hrvati ne trebaju ispričavati zbog Jasenovca itd.

Potvrđuje se, kako vidimo, da bavljenje politikom podrazumijeva dijakroniju stavova i postupaka, koja često teće na štetu protagonista. Improviziramo li malo na zadanu temu, u seriji koja se upravo emitira na domaćoj televiziji američka predsjednica iznenada otkriva videokasetu na kojoj se pokazuje da je prominentan političar liberalno-demokratske orijentacije (glumi ga Donald Sutherland) u mladosti držao ekstremno rasističke govore. “Vi znate da to nisu moji stavovi”, rekao joj je taj političar kad ga je obavijestila o otkriću, “a ja vam kažem da to ni onda nisu bili moji stavovi, ali htio sam da me izaberu u Senat, i govorio sam ono što su htjeli čuti moji birači.” Nalazimo se ovdje u samoj srži logičko-etičkoga paradoksa koji se zove politika. Stipe Mesić nikada nije gajio apsolutno nikakve ustaške afilijacije, uvijek je bio tolerantno građanski usmjeren, mrzio je - osobno i programatski - i nacizam, i fašizam, i Hitlera, i Pavelića, i NDH, i logore, i svaki oblik državnoga terorizma bez obzira na njegov ideološki predznak, ali zatekao se u jednom povijesnom djeliću sekunde u situaciji kad ga je kontekst zbivanja spontano ponukao da zbog selekcionirane publike kaže i ono što intimno ne misli.

Nema nikakve dvojbe oko toga da je objavljivanje spomenutoga govora oblik specijalne operacije protiv Mesića, koju su konstruirali i proveli njegovi politički neprijatelji. U Hrvatskoj i izvan nje na razne načine - javne i tajne - djeluju desničarske ekstremističke skupine, udruge i organizacije koje se fanatično žele obračunati i s Mesićem i sa svima koji dijele njegove ideje o građanskome društvu. Izvukli su taj govor planski iz nekakvoga bunkera kako bi preko njega destabilizirali i Mesića i Hrvatsku kakvu on personificira. Plasiranje tog zaboravljenog govora u javnost vjerojatno je dio šire operacije izazivanja kaosa u državi, i pokušaja vraćanja vremena unatrag. Tuđmanova obitelj zajedno sa svojim raznolikim saveznicima fanatično nastoji revitalizirati kult pokojnoga diktatora i vratiti društveni utjecaj njegovome ultranacionalističkome pokretu. Organiziraju se skupovi Tuđmanu u čast, podižu mu se spomenici, stvaraju se “izvorni HDZ-ovi” i “državotvorna okupljanja” na kojima se glorificiraju Tuđmanov lik i djelo, a akterima i sudionicima cijelog tog cirkusa glavna politička meta oduvijek je bio upravo Stipe Mesić.

Ti razvlašteni nacionalistički klauni ne biraju sredstva da ga unište, a sreća je za Hrvatsku da im mnogo sredstava ne stoji više na raspolaganju. Iskreno i personalno, autoru ove kolumne žao je što je čovjek poput Stipe Mesića u prošlosti uopće imao bilo kakve veze s Tuđmanom i njegovim pokretom. Mesić je po svome profilu, etici, intelektu i svemu ostalome prirodno pripadao ljudima kao što su Miko Tripalo, Vlado Gotovac, Savka Dabčević-Kučar, Krešimir Džeba, a u Tuđmanovoj baraci zatekao se gotovo stihijski, podčinjavajući se - po instinktu rođenoga političara - pravocrtnosti osvajanja vlasti bez obzira na to što je ona tada bila u temeljitoj suprotnosti s njegovim karakterom. U toj baraci, uostalom, osim gospodina Mesića jedva da je bilo respektabilnije građanske figure. Tuđman intelektualce uglavnom nije mogao pridobiti i kult je izgrađivao okružujući se političkim polusvijetom, a Mesić je u takvoj sredini do vrha mogao doći bez velike konkurencije i otpora, i on je to znao. Morala se, međutim, platiti nekakva cijena, a ona se uglavnom svodila na ideološka podilaženja nacionalno egzaltiranoj emigraciji od koje je HDZ financijski zavisio. Spomenutu taktiku podilaženja kreirao je Tuđman osobno, i od nje nitko u HDZ-u tada nije mogao pobjeći.

Besmisleno je dalje raščlanjivati te dobro poznate historijske uspomene. Protiv Mesića se danas provodi polupučistička operacija čiji tvorci nastoje javnost impresionirati detaljima iz jednog kritičnog i za naciju egzistencijalno potpuno nepredvidljivog razdoblja, kad nitko nije pretjerano kontrolirao svoje izjave. Mnogi Hrvati nastupali su 1990. i 1991. godine kao militantni desničari, ne zato što bi ih fascinirao ekstremizam nego zato što su se - s pravom - osjećali kao nezaštićene mete četničke agresije. Mesićevih nekoliko rečenica može se promatrati isključivo u kontekstu tog histeričnog vremena, i danas nemaju nikakvo objektivno značenje.

Vjerojatno je i predsjednik Mesić - respondirajući na operaciju koja se protiv njega vodi - nastupio za debelu nijansu predramatično i fenomenu dao dimenziju koju ovaj nema. Njegovo objašnjenje slučaja moglo je biti kraće, manje emotivno i sažetije, a ne bi mu smetala ni mala doza ironije. Više puta tumačio je poznate stvari i upuštao se u preširoke eksplikacije, ponašajući se kao da publiku mora u nešto uvjeriti, zato što je nešto skrivio. “Znate, bili su tamo emigranti, koji su bili za NDH, a ja sam im htio pokazati da je Hrvatska bila na strani pobjednika, pa sam morao spomenuti i tu NDH...” Itd. Cijelu stvar mogao je zaključiti s dvadesetak rečenica, a proširio ju je na nekoliko dana uzastopnih radiotelevizijskih objašnjavanja. Svoj sporni govor najprije je nazvao navodnim i montiranim, a zatim ga je naširoko komentirao, implicitno time potvrđujući da je realan. Sve je to bilo savršeno nepotrebno, proturječno i komunikacijski kontraproduktivno, i pokazalo je još jednom da predsjednik nema kompetentnoga savjetnika za odnose s javnošću, odnosno: da slijedi isključivo samoga sebe. Bez takvoga savjetnika on teško može funkcionirati u izvanrednim medijskim situacijama, i to je u aktualnome slučaju precizno došlo do izražaja.

STUPAC TJEDNA

Glavaš do daljnjega; Suspenzije na HTV-u

Da bi se još malo kuhala slavonska čorbine čorbe čorba oko Glavaša, izvanraspravno vijeće Županijskoga suda vratilo je - nakon tri dana zagonetne tajnovitosti - u Zagrebu slučaj istražnome sucu na ponovno razmatranje, a u Osijeku i dalje “traje istražno ročište”, što god to značilo. Uglavnom, pronađena je formula da Glavaš do daljnjega - unatoč svim primjedbama - ostane na slobodi, ako se njegov neurološki status slobodom može nazvati.
* * *
Suspendirana su tri urednika na HTV-u zbog prenaglašene prezentacije Mesićevoga spornoga govora emigrantima. Za HTV i njegovo vodstvo bilo bi dobro da se ta suspenzija brzo ukine. Ljudi su išli za senzacijom i onim što su smatrali viješću dana, a suspenzija cijelom tom prenapuhanom slučaju daje dodatan skandalistički efekt.

email to: Srećko Jurdana