Berislav Rončević nije kao ministar obrane napravio nešto zbog čega bi njegov mandat trebalo ocijeniti pozitivnim, ali ipak će ostati zabilježen zbog jedne doista povijesne odluke. Novi Zakon o obrani, a nacrt je pripremila Rončevićeva ekipa, prvi puta u povijesti ovih prostora predviđa ukidanje služenja vojnog roka. Makar će formalno ostati mogućnost pozivanja ročnika, ovo je veliki korak u cilju potpune profesionalizacije oružanih snaga.

Informacije iz političkih krugova potvrđuju da i u HDZ-u, ali i vodećim oporbenim strankama vlada konsenzus o ovom pitanju. Unatoč bitnim međusobnim razlikama, sazrela je svijest o nepotrebnosti trošenja doista velikih sredstava na - u doslovnom smislu - držanje 19-godišnjaka šest mjeseci u vojarnama. Osim novca, troši se i njihovo vrijeme jer obuka koju prolaze, traje nekoliko tjedana, a kasnije besposleno sjede u vojarnama i čekaju petak, kada mogu otići svojim kućama. U usporedbi s nekadašnjim generacijama koje su služile u JNA i godinu dana provodili stotinama kilometara od kuće bez mogućnosti da pomisle na oblačenje "civilke", biti ročnik u Hrvatskoj vojsci djeluje kao privilegija, ali došlo je vrijeme da se i ovo stanje prekine.

Postoji nekoliko razloga zbog kojih treba podržati Rončevićevu inicijativu. Osim već navedenih financijskih ušteda, riječ je i o prihvaćanju međunarodnog trenda. Većina zemalja članica NATO saveza, također imaju profesionalnu vojsku, koja se pokazala boljim i efikasnijim rješenjem. Osim toga, u sustavu globalne sigurnosti čiji je dio i Hrvatska kao potpisnica programa "Partnerstvo za mir", značajno je smanjena opasnost nekih novih ratova u Europi. Ili potpuno konkretno, unatoč političkim nesuglasicama, mala je opasnost nekog novog rata sa Srbijom ili BiH. Naprotiv, srpski časnici sada vježbaju zajedno s našima, a Hrvatska i Srbija planiraju zajedničkim snagama proizvesti tenk M-84, i prodajom u arapskim državama, zaraditi 200 milijuna dolara.

Sve to ne bi bilo moguće da u posljednjih 15 godina nije stvoren novi međunarodni sigurnosni poredak. Glavni pokretač promjena jest NATO savez koji se proširio do granica Rusije, i apsorbirao skoro sve zemlje nekadašnjeg Istočnog bloka. Premda su u državama članicama NATO-a na vlasti različite političke opcije, od konzervativnih do izrazito lijevih, nikome ne pada na pamet istupiti iz članstva. Razlozi su jednostavni, biti u NATO savezu znatno je jeftinije nego ostati izvan, a pritom ste dio snažne zajednice koja će vas zaštititi. Upravo zbog toga i Hrvatska jednostavno mora čim prije ući u NATO, bez obzira na suprotna stajališta dijela javnosti i, uglavnom, marginalnih pacifističkih skupina.

Dobro je da od HDZ-a do SDP-a i HNS-a i HSP-a, odreda razumiju značaj ove teme. Nacionalna sigurnost nije nešto na čemu treba prikupljati političke poene jer je riječ o strateškom pozicioniranju Hrvatske u idućim desetljećima. A upravo u onoj mjeri u kojoj treba pozdraviti ukidanje vojnog roka i stvaranje profesionalne i dobro opremljene vojske, vrijedi napraviti sve kako bi se pristupilo NATO savezu i tako definitivno postalo dio međunarodnog sigurnosnog sustava.