NEKI VELIKI INDUSTRIJSKI KOMPLEKSI sa zagrebačkog Žitnjaka mogli bi biti preseljeni iz Zagreba u druge dijelove HrvatskeDesetak velikih hrvatskih kompanija koje na području Zagreba imaju svoja industrijska postrojenja uskoro bi zagrebačkom gradonačelniku Milanu Bandiću moglo iznijeti ultimatum: smanji cijene visokih naknada koje plaćamo ili ćemo svoje pogone iz Zagreba preseliti u druge dijelove Hrvatske. Kad bi se to doista dogodilo, zagrebački bi proračun postao “tanji” za nekoliko stotina milijuna kuna koje dobiva na ime naknade za obradu otpadnih voda, koju industrijalci smatraju previsokom, a njezin obračun nezakonitim, zbog čega su protiv Grada Zagreba već podnijeli tužbe Ustavnom sudu.

O ozbiljnosti namjera velikih tvrtki govori i činjenica da u Hrvatskoj udruzi poslodavaca već dvije godine stručna skupina okuplja velike hrvatske kompanije poput Agrokora, Lure, Diokija, Coca-Cole, Zagrebačke pivovare, Plive, Kraša, Badela, Hrvatske elektroprivrede i Hrvatskih željeznica, koje zajedničkim nastupom nastoje smanjiti naknade za korištenje vode koja im je potrebna u proizvodnim procesima. Oni u svojim neformalnim apelima upozoravaju da osnova problema leži u financiranju megalomanskog projekta središnjeg zagrebačkog pročistača otpadnih voda, čija izgradnja traje već godinama i vezana je uz brojne probleme. Proračun pročistača svake se godine povećava, te je od početnih 179 milijuna eura, što je bila cijena koju je 2000. potpisao Milan Bandić, do danas narastao za više desetaka milijuna, pa se trenutačni iznos procjenjuje na više od 220 milijuna eura, što zagrebački gradski oci pokušavaju sanirati sve češćim povećanjem cijene vode za građanstvo, ali i za velike potrošače - tvrtke, koje smatraju da ih sve skuplje naknade guše u poslovanju.

A prema navodima nekih predstavnika velikih tvrtki, sukob oko vodnih naknada zapravo tinja još od travnja 2004., kad su Milan Bandić i njegovi suradnici dotadašnju relativno jeftinu tarifu komunalne usluge pročišćavanja otpadnih voda s 1,3 kune po prostornome metru upeterostručili, pa je ona otad iznosila 7,026 kuna po prostornome metru za industrijske potrošače. Već tada su neke od velikih tvrtki na formalne načine počele prosvjedovati protiv toga, navodeći da ta odluka gradskih vlasti u sebi nosi niz nelogičnosti koje padaju na trošak tvrtki: s jedne strane, njihovi su argumenti bili da su strogim pravilima za dobivanje vodopravnih dozvola industrijske tvrtke već u startu prisiljene u okviru svojih pogona izgraditi posebne pročistače otpadnih voda, što rezultira time da zagrebačke tvornice u odvode ispuštaju već pročišćenu vodu. Tako su isticali da je nelogično da pojedina tvrtka prvo mora investirati mnogo novca u izgradnju skupih pročistača, a potom mora gradu plaćati naknadu za čišćenje vode koju su već ionako pročistili njihovi pročistači. Drugi argument velikih tvrtki odnosi se na način obračunavanja tarife, koju one smatraju - nezakonitom. Naime, prema zaključku Gradskog poglavarstva Grada Zagreba od 23. travnja 2004., članica Zagrebačkog holdinga Vodoopskrba i odvodnja uime Zagrebačkih otpadnih voda tvrtkama fakturira uslugu pročišćavanja otpadnih voda, ali se obračun vrši tako da se tvrtki naplaćuje količina vode koja u tvrtku uđe, a ne koliko iziđe, odnosno kolika je stvarna količina vode koju bi trebalo pročistiti, jer dio vode u industrijskom procesu jednostavno ode iz sustava, što objašnjava Nacionalov sugovornik: “U mnogim sustavima voda služi za rashlađivanje strojeva, što znači da velik postotak vode preuzete iz vodovoda jednostavno ispari, za što je najbolji primjer Dioki.

U njihovu slučaju gotovo trećina preuzete vode prelazi u paru, pa od primjerice 150 milijuna kubika vode koju mjesečno preuzmu iz vodovoda, u odvod ode stotinjak milijuna kubika, no oni moraju platiti pročišćavanje i onih 50-ak milijuna kubika koji realno ispare u zrak. Još je bizarniji slučaj proizvođača pića, recimo Coca-Cole, koja preuzetu vodu ugrađuje u proizvod, a plaća pročišćavanje i za tu vodu koja se uopće ne ispušta iz tvornice. Slični su slučajevi svih drugih prehrambenih kompanija, ali i tvrtki koje vodu koriste za rashlađivanje, poput HEP-a, toplana ili HŽ-a.”

Ipak, brojni prigovori velikih tvrtki dosad nisu urodili plodom, a u borbi ih je omela i odluka Ustavnog suda koji se proglasio nenadležnim kad je riječ o njihovoj tužbi kojom su htjeli rušiti spornu odluku zagrebačkog poglavarstva. A ono im je prije nekoliko mjeseci zadalo novi udarac u obliku poskupljenja: u Službenom glasniku Grada Zagreba od 21. prosinca 2006. gradskoj tvrtki Zagrebačke otpadne vode izdana je suglasnost da se cijena usluge pročišćavanja otpadnih voda dodatno povisi za 68,8 posto, što je cijenu korištenja vode za građanstvo poskupjelo s 1,7 kuna po prostornome metru na 2,8, a za poduzeća sa 7,026 na 11,47 kuna. Budući da su takvo povećanje shvatili kao još jedan težak udarac svojem poslovanju, a neke od tvrtki počele su isticati da takvim povećanjem njihovi proizvodi više neće moći biti konkurentni ni na domaćem, a kamoli na stranim tržištima, pritiskom na Bandića ishođeno je da Gradski ured za gospodarstvo osnuje radnu skupinu koja bi trebala izraditi prijedlog novog tarifnog sustava koji bi pravednije naplaćivao naknadu za pročišćavanje otpadnih voda.
Tako je početkom siječnja ove godine pročelnik Ureda za gospodarstvo grada Ladislav Prežigalo saslušao prigovore GSV-a i predstavnika HUP-a, u kojima kao članovi djeluju najveći potrošači vode u Zagrebu, ali do danas nije donesen nikakav konkretan zaključak. Za takav razvoj događanja predstavnici tvrtki direktno optužuju gradsku vlast, te najavljuju da nije isključena mogućnost i da - zbog previsokih naknada i njezina načina obračunavanja - svoje industrijske pogone presele izvan Zagreba. Takav razvoj događaja vjerojatno s iščekivanjem priželjkuju gradonačelnici nekih drugih hrvatskih gradova, koji bi objeručke prihvatili dolazak neke od najvećih hrvatskih kompanija, jer bi to značilo punjenje njihova gradskog proračuna i otvaranje novih radnih mjesta, no to bi istodobno bio težak udarac za zagrebačkoga gradonačelnika: s jedne strane, zbog imidža da iz svoga grada visokim nametima “tjera” uspješne tvrtke, što mu pogotovo ne treba u predizbornoj godini, a s druge strane, zbog izgubljenog novca koji mu je prijeko potreban upravo za dovršetak središnjega zagrebačkog pročistača otpadnih voda, čijim troškovima Bandić i njegovi suradnici neformalno i pokušavaju opravdati sve veće naknade i troškove života u Zagrebu.