VINKO BEGIĆ - Prvi put nakon petnaest godina progovara o sukobu Posavljaka s hrvatskim vodstvom iz HercegovineNakon što je Nacional u nekoliko navrata dokumentirano razotkrio razloge gubitka Bosanske Posavine, a koji su dugo vremena bili strogo čuvani od hrvatske javnosti, u ekskluzivnom intervjuu prvi put nakon petnaest godina bivši predsjednik Savjeta Hrvatskog vijeća obrane Bosanska Posavina i bivši gradonačelnik Dervente Vinko Begić otkriva dosad nepoznate detalje iz tog ratnog razdoblja. Vinko Begić je otvoreno progovorio o sukobu Posavljaka s vodstvom hercegovačkih Hrvata, željama vodstva Herceg Bosne u Grudama da se u Posavini pokrene rat protiv Bošnjaka, tajnom sporazumu potpredsjednika Republike Srpske Nikole Koljevića s hrvatskim državnim vrhom gdje je dogovoren gubitak Posavine i strahu Katoličke crkve u BiH da Gojko Šušak planira rat protiv Bošnjaka.

NACIONAL: Prošlo je petnaest godina od gubitka Bosanske Posavine i iseljavanja više od 100 tisuća Hrvata. Bili ste neposredni svjedok događaja tog vremena. Tko je odgovoran za jedan od najvećih hrvatskih poraza, vojne postrojbe, politika hrvatske države prema BiH ili pojedinci iz njezina vrha?
- Direktan odgovor za gubitak većinskog dijela teritorija u Bosanskoj Posavini ne može se izreći jednom rečenicom jer je on rezultat niza složenih vojnih i političkih odluka budući da je u to vrijeme službena hrvatska vlast imala netransparentnu politiku prema državi BiH. Kad se odlučivalo o njenoj nezavisnosti, hrvatski narod u BiH je predosjetio zamku koju joj sprema velikosrpska politika te masovnim odazivom na referendum očuvao cjelovitost BiH. Samo politički diletanti nisu razumjeli što sprema Milošević. Na jednoj od redovitih sjednica BiH parlamenta je srpski lider Radovan Karadžić prijetio prstom s govornice kako će jedan narod s ovih prostora nestati.
Na tragu takvih izjava formiran je HVO Bosanske Posavine kao oružani oblik otpora velikosrpskoj agresiji u kojem su ravnopravno sudjelovali i Hrvati i Bošnjaci. Takav otpor podržale su i političke strukture hrvatskog i bošnjačkog naroda u Bosanskoj Posavini i u državi BiH.
Može se reći da je pravi rat u BiH počeo 7. travnja 1992. kada su SAD priznale neovisnost i suverenost BiH. Nekome iz hrvatske službene politike u to vrijeme palo je na um da sve hrvatske predstavnike u strukturama vlasti Republike BiH makne s političke scene i to dva člana predsjedništva Kljujića i Borasa, premijera Juru Pelivana, ministra obrane Jerka Doku, ministra za saobraćaj i veze Tomislava Krstičevića, Miru Lasića ministra za kadrove, te Lukića, ministra za odnose s vjerskim zajednicama, te da svu pamet preseli u Grude s nekim novim ljudima.

NACIONAL: Jesu li ti novi ljudi u Grudama pokazali različita politička stajališta u pitanju opstanka Bosne i Hercegovine, znate li što o trgovanju teritorijem između hrvatskih i srpskih političara u Bosni i Hercegovini?
GOJKO ŠUŠAK I FRANJO TUĐMAN stajali su iza planova da se izazove rat s Bošnjacima i da se BiH podijeli u dogovoru s bosanskim Srbima - Naravno, u Grudama se vodila posve druga politika 11. svibnja 1992. utemeljili smo HVO Bosanske Posavine. Na toj sjednici u nazočnosti Perice Jurića, generala Lucića, zapovjednika operativne zone Osijek i sadašnjeg generala Vinka Štefaneka izabran sam apsolutnom većinom svih prisutnih zastupnika Hrvatske zajednice Bosanske Posavine za predsjednika Savjeta HVO-a Bosanska Posavina. Istodobno, došlo je do osnivanja i Hrvatske zajednice Herceg Bosna sa sjedištem u Grudama. Tada je zbog ratnih prilika udaljenost između naših dviju zajednica bila gotovo 800 km.
U to vrijeme, donijeli smo vrlo bitnu odluku, a to je da se Hrvatska zajednica Bosanska Posavina smatra sastavnim dijelom državnog ustrojstva Republike BiH i kao takva funkcionira sve dok na prostoru BiH ne zaživi pravna država. Nažalost zemljopisna podjela BiH bila je ideja vodilja nekim političarima iz hrvatskog naroda koji su željeli napraviti podjelu BiH. Dobro se sjećam posjeta Koljevića - predstavnika SDS-a Zagrebu kojeg je primio hrvatski državni vrh. Početkom srpske agresije na BiH tajno sam pozvan na sastanak kod Marka Lukića tada savjetnika predsjednika Tuđmana za vojna pitanja. Na tom sastanku upoznao me s detaljima dogovora Koljević - hrvatski državni vrh. Tada mi je rečeno da će Bosanska Posavina u tim dogovorima pripasti Srbima. Zatečen ovakvim saznanjem postavio sam jedino moguće pitanje: “Kako to objasniti Hrvatskom puku s tih prostora kad su već pale silne žrtve i počinjena stravična razaranja.”

NACIONAL: Kad ste spomenuli odluku da se Hrvatska zajednica Bosanska Posavina smatrala sastavnim dijelom BiH, je li hrvatski državni vrh blagonaklono gledao na takvu politiku ?
- Zemljopisni položaj Bosanske Posavine naprosto je iznjedrio normalne odnose između Hrvata i Bošnjaka koji su se ogledali prvenstveno u činjenici da su Bošnjaci prihvatili oznake HVO-a i smatrali se ravnopravnim pripadnicima oružanih snaga BiH. Hrvatsko-bošnjački sukob na ostalim dijelovima BiH nije imao utjecaja na odnose u Bosanskoj Posavini, jer su nam i ciljevi i želje bili jednaki. Do danas mi nije jasno tko i zašto je izazvao oružani sukob s Bošnjacima kad smo već imali zajedničkog neprijatelja. Kao primjer zaoštravanja odnosa koji potječu iz vrha RH mogu navesti događaj kada sam u vojnoj odori s obilježjima Hrvatske zajednice Bosanska Posavina na kojoj su prikazani hrvatska šahovnica i cvijet ljiljan doživio neugodnost u Ministarstvu obrane od tadašnjeg saborskog zastupnika Vice Vukojevića. Tada sam ministru Gojku Šušku predlagao da se taj znak prihvati kao službeni kako bi se smanjile tenzije i izbjegli sukobi s Bošnjacima koji su već počeli na prostorima srednje Bosne, kada me je Vice Vukojević napao govoreći: “Skidaj to s rukava, dok ti ja nisam počupao”. Nisam mogao vjerovati da visokopozicionirani političar ne razumije stanje odnosa u BiH.

NACIONAL: Da li je na vas vršen pritisak da se pripojite HZ-HB?
PRALJKOVO OSIGURANJE je, tvrdi Begić, na njega repetiralo automatsko naoružanje - To je točno, pritisak je postojao. Nakon formiranja Hrvatske zajednice Bosanska Posavina i njenih vojnih postrojbi svaki pripadnik dobio je vojnu iskaznicu. Ta vojna iskaznica nije imala obilježja Hrvatske zajednice Herceg Bosne radi čega su naši vojnici šikanirani, ponižavani, a na punktovima u dijelovima BiH, koje su kontrolirali pripadnici Hrvatske zajednice Herceg Bosna naše vojne iskaznice su uništavane. Tada već izabrani predsjednik HDZ-a BiH Mate Boban uvjeravao me da trebam prihvatiti politička načela Hrvatske zajednice Herceg Bosne, nudeći mi tom prilikom visoke položaje u političkoj hijerarhiji, uz uvjet da izazovem rat s “balijama” kako je on nazivao pripadnike bošnjačkog naroda. Sve te ponude sam odbio obrazlažući ih činjenicom da mi u Bosanskoj Posavini svakodnevno ukapamo na desetine mrtvih boraca dok u isto vrijeme Hercegovina “cvjeta” u gospodarskom, političkom, kulturnom i svakom drugom pogledu.

NACIONAL: Govori se da ste se vrlo snažno sukobili s hercegovačkom strujom upravo prigodom imenovanja Mate Bobana za predsjednika HDZ-a BiH ?
- Na tom sastanku su, između ostalih, bili nazočni i Gojko Šušak, Miroslav Tuđman, Perica Jurić i general Slobodan Praljak. Već su bili “kupljeni” političkim pozicijama ljudi koji su bili predsjednici ratnih kriznih štabova u nekim općinama Bosanske Posavine. Tom prigodom meni se obratio Jozo Marić, bliski suradnik Mate Bobana, riječima: “Evo čovjeka koji ne dozvoljava da se Bosanska Posavina integrira u Hrvatsku zajednicu Herceg Bosnu”. Nakon toga su uslijedili pritisci sa svih strana tako da sam istu večer Grude napustio u tajnosti jer sam dobio poruku od hrvatskog saborskog zastupnika Muhameda Zulića, da mi prijeti fizička likvidacija. Spomenut ću još jedan detalj. U razgovoru s Matom Bobanom, kada mi je prigovarao neprihvaćanje političkog ustrojstva Herceg-Bosne, rekao sam da mi trebaju dvije bojne koje će biti konkretna pomoć, na što je on samo šutio.

NACIONAL: Kako je Katolička crkva u BiH gledala na problem Hrvata u BiH?
- Smatram da je Katolička crkva sve vrijeme rata u BiH imala pravilan stav pokušavajući sačuvati cjelovitost BiH. Molio sam da predstavnici kako Crkve tako i politike obiđu prostore Bosanske Posavine i neposredno vide što se događa s hrvatskim narodom, jednako tako i u srednjoj Bosni. Sjećam se, u ljeto 1992., tadašnji nadbiskup vrhbosanski Vinko Puljić bio je u posjetu Slavonskom Brodu. Zamolio me da pređemo Savu kako bi osjetio i doživio sudbinu naroda Bosanske Posavine. Tom prigodom rekao mi je da je stanje između Hrvata i Bošnjaka zadovoljavajuće, ali da se boji što će se dogoditi ako Mate Boban privoli Gojka Šuška i Franju Tuđmana da zamrze Bošnjake. U tom slučaju neka nam je dragi Bog na pomoći. Nažalost ove proročanske riječi su se obistinile i danas se narod Bosanske Posavine nalazi “rasut” od Kanade do Novog Zelanda. Nezaboravno je pismo koje je uputio Mate Boban pokojnom kardinalu Franji Kuhariću u kojem je izvrijeđao ne samo stavove Katoličke crkve nego i cjelokupni hrvatski katolički puk što je imalo za posljedicu reakciju Vatikana koja se ogledala u odluci pokojnog Ivana Pavla II. da u državi BiH imenuje za kardinala nadbiskupa Vinka Puljića. To imenovanje, kao i odluka pokojnog Pape da posjeti BiH, su jasan stav o tome što Vatikan misli o problemima Hrvata u BiH i kako se oni trebaju rješavati.

NACIONAL: Što se dogovaralo na sastanku kod predsjednika Tuđmana 17. rujna 1992. s predstavnicima hrvatskog naroda iz Bosne i Hercegovine?
- Navedeni sastanak održan je u vrijeme pred odlazak u Ženevu, gdje su Mate Boban i Radovan Karadžić sa suradnicima dogovarali političku i teritorijalnu podjelu BiH. Na tom sastanku ponovno su do izražaja došle dvije koncepcije političkog i vojnog rješenja BiH. Ponovno je došlo do razlika u pristupu i shvaćanju predstavnika Hrvatske zajednice Herceg Bosne i mene kao predstavnika Hrvatske zajednice Bosanske Posavine. Politički predstavnici iz Hrvatske zajednice Herceg Bosne Boban, Prlić, Marić, Buntić, Akmađić, Barać, Čosić, Kraljević, Markešić inzistirali su na politici podjele BiH. Nasuprot njihovu stajalištu ja sam smatrao da se BiH mora sačuvati kao jedinstvena država tri konstitutivna naroda što je jedini mogući oblik opstanka BiH, a ujedno i stabilne države Hrvatske. Uporno braneći ovakvo stajalište, tada, a i danas smatram to interesom hrvatske države, jer bez stabilne, sigurne i mirne BiH, ne može biti sigurne i stabilne Republike Hrvatske. Nažalost trebalo je proći 15 godina da se ovakva politička razmišljanja pretvore u stvarnost i da danas političke snage u Republici Hrvatskoj shvaćaju bit problema za opstojnost Hrvata u BiH.

NACIONAL: Bili ste u kontaktima s predsjednikom Tuđmanom neposredno prije pada Bosanskog Broda, je li on imao točne informacije o stanju na terenu?
- Bio sam u stalnom kontaktu s predsjednikom Tuđmanom od početka rata i redovito ga izvještavao o stvarnom stanju na terenu. Ne znam tko je i zašto imao interes stanje prikazivati drukčijim. Uostalom o tomu je govorio i general Stipetić, zapovjednik istočnog bojišta, koji je sigurno bolje informiran o vojnim pitanjima. Iz njegova intervjua razvidno je da je postojala dvostruka linija kako zapovijedanja tako i informiranja. Da je tomu tako govori podatak da sam ja pet dana prije pada Bosanskog Broda posjetio generala Stipetića tražeći objašnjenje za stanje na terenu. Tom prilikom general Stipetić mi je gotovo kroz suze rekao: “Ovdje je meni posao odrađen iza leđa”. Kako sam neposredno nakon toga bio pozvan u Zagreb predsjedniku Tuđmanu, zamolio sam dopuštenje generala Stipetića da to kažem predsjedniku, što mi je on i odobrio. Na susretu s predsjednikom, sa mnom je bio predsjednik kriznog štaba Bosanskog Broda Ilija Kljajić. Između ostalog spomenuli smo i ovu činjenicu na što je predsjednik odgovorio: “Ja imam druge informacije, stanje na terenu je dobro.” Na to sam mu rekao da to nije istina jer mu informacije dolaze “frizirane” ili neistinite.
Iz razgovora s generalom Stipetićem saznao sam da je nakon pada Bosanskog Broda bio pozvan na sjednicu Vijeća obrane i nacionalne sigurnosti. Na toj sjednici, kada je započeo izlaganje o razlozima pada Posavine naprasno ga je prekinuo Manolić koji se je obratio predsjedniku Tuđmanu riječima kako svi prisutni znaju što je dogovoreno oko Bosanske Posavine, osim generala Stipetića. Nakon toga general Stipetić je napustio sjednicu, po njegovim riječima žalostan, uvrijeđen, ponižen i izvan sebe. Rekao mi je da nije mogao vjerovati što je doživio. U trenutku kad pada Bosanski Brod u Zagrebu se u HNK odigrava opera kojoj prisustvuju predsjednik Tuđman, ministar obrane Gojko Šušak i ostali politički vrh. Među inima bio je i tadašnji generalni direktor HRT-a Vrdoljak koji je od svojih ljudi s terena doznao za pad Bosanskog Broda i o tome u HNK izvijestio ministra Šuška, na što je ministar Šušak odgovorio da nema govora te da su to dezinformacije s čim je upoznao i predsjednika Tuđmana. Pa vi sad zaključite tko je tu lagao.

NACIONAL: Je li general Slobodan Praljak bio čovjek od povjerenja tadašnjeg ministra obrane Gojka Šuška, odnosno osoba koja se miješala u zapovijedanje vojskom, širenjem dezinformacija unutar vojske i nagovaranjem da se povuče s položaja?
- S obzirom na činjenicu da sam bio prisutan u Bosanskoj Posavini do njezina pada, mogu ispričati jedan detalj. U jesen 1992., obilazeći linije obrane na Obodnom kanalu kod Bosanskog Broda saznao sam da je na terenu bio general Praljak. Nije mi bila jasna njegova uloga u tom trenutku. Stoga sam ga odlučio posjetiti. U mojoj pratnji bio je brigadir Hrvatske vojske Mesud Šabanović, član operativne grupe za istočnu Posavinu postavljen na tu dužnost uredbom predsjednika Tuđmana. Od Praljka sam zatražio objašnjenje napuštanja borbenih položaja naših postrojbi. Na moje pitanje Praljak je arogantno odgovorio: “Gospodine predsjedniče HVO-a što će nama 2.000.000 muslimana da ne bi možda kupovali kuće po Dubrovniku.” Šokiran sam odgovorio: “Gospodine Praljak vi ste ovdje došli ratovati, a moje je provoditi političke odluke”, te sam dodao “Što će Nijemcima 4.000.000 Turaka.” Na ovakvu moju primjedbu Praljkovo osiguranje reagiralo je repetiranjem automatskog oružja jasno iskazujući svoj cilj. Što mi je drugo preostalo nego se povući i čekati daljnji rasplet događaja.