Dramatični summit Europske unije u Bruxellesu na kraju je ipak imao sretan završetak. Nakon teških pregovora koji su trajali cijelu noć, europski lideri su uspjeli postići dogovor oko ugovora koji bi trebao omogućiti kvalitetno funkcioniranje Unije barem u slijedećem desetljeću.

Ugovor iz Bruxellesa zamijenit će Sporazum iz Nice te, što je za Hrvatsku i najvažnije, stvoriti institucionalni okvir za daljnje širenje Unije. Za razliku od Sporazuma iz Nice sada više ne postoji ograničenje u broju članica, tako da se ovom ugovoru jednako mogu radovati i Srbija, Turska, Ukrajina ili bilo koja država koja aspirira na pridruživanje Europskoj uniji. Hoće li to biti za 2, 5 ili 20 godina nije bitno, u tom smislu su im vrata otvorena. No ovo se pitanje, koliko god bilo bitno, našlo na marginama summita. Dominirale su neke druge teme. Dakle, što je to novoga Uniji donio ovaj ugovor, kojeg bi se, s obzirom na okolnosti u kojima je dogovoren, komotno moglo nazvati Kompromisom iz Bruxellesa?

Iako je ovaj dokument zamišljen kao zamjena za propali europski Ustav, on to neće biti, niti će se tako zvati. Naime, ni sada Europska unija neće djelovati kao država. Neki elementi će biti prisutni, prvenstveno to da se uvodi funkcija predsjednika EU, funkcija predstavnika za vanjsku i sigurnosnu politiku, te daje veća moć europskom parlamentu, no sve to bez pravih obilježja državnosti. Pobjeda je to Velike Britanije, koja je kao i mnogo puta dosad uspjela održati poseban status u Europskoj uniji.

Ovaj summit je bio posljednja prilika da Tony Blair oblikuje svoju političku ostavštinu. Može se reći da je u tome uspio, tako da će Britanci i nadalje uživati u neovisnoj vanjskoj politici, koja će im omogućiti i nastavak „posebnih odnosa“ s SAD-om, te i dalje neće morati primjeniti Povelju o temljnim pravima EU. Najviše spora bilo je upravo oko tog dokumenta.

Radi se o temeljnom pravnom dokumentu Europske unije koji definira čitav niz osnovnih ljudskih, civilnih i socijalnih prava za sve građane EU. Podijeljen je na pet poglavalja: Dostojanstvo, Sloboda, Solidarnost, Jednakost i Pravda, a koja pokrivaju sve od radničkih prava, preko bioetičkih normi, do zaštite privatnosti. Tijekom summita mnoge su se europski državnici opravdano pitali koja je svrha takvog dokumenta ako nije apsolutno prihvaćen, odnosno, koji je smisao kodificiranog popisa prava, ako se ona ne primjenjuju na sve osobe i na cijelom teritoriju Unije. Ipak, na kraju je prevladao kompromis.

No, ako je Europa već navikla na ponašanje Velike Britanije koja želi sjediti na dvije stolice odjednom, ovaj je summit definitivno iznjedrio novog europskog troublemakera. Radi se o Poljskoj, odnosno o braći Kaczynsky, koji su do posljednjih trenutaka minirali bilo kakav dogovor na summitu. Sporan je bio način odlučivanja u Uniji, a poljski blizanci su popustili tek nakon što im je Angela Merkel zaprijetila da će skoru Međuvladinu konferenciju država članica EU sazvati bez Poljske.

Dogovoren je, naravno, kompromis, pa će se tako novi sustav glasanja kvalificiranom većinom ( potrebno 55 posto glasova članica koje predstavljaju 65 posto stanovništva) početi primjenjivati tek od 2014. godine. Poljska se (ili bolje rečeno braća Kaczynski), silno želi afirmirati kao važan faktor pri odlučivanju u Europskoj uniji, iako taj staus ne zaslužuje ni po jednom kriteriju osim po broju stanovnika. Takvo ponašanje blizanaca iritira stare i velike članicama Unije kao što su Njemačka i Francuska, no problem je u tome što zasad tu ne mogu ništa učiniti. Dosadašnja praksa i pravila odlučivanja omogućavaju Poljskoj da blokira gotovo svaku odluku koju želi. Zato će Ugovor iz Bruxellesa smanjiti broj područja o kojima se mora odlučivati konsenzusom, a samim time i smanjiti mogućnost da jedna članica blokira funkcioniranje Unije, kao što Poljska radi već mjesecima.

Možda i najveći problem Ugovora iz Bruxellesa će biti metoda njegove ratifikacije. Želeći izbjeći fijasko Europskog Ustava, na summitu je dogovoreno kako će se ovaj put pokušati izbjeći referendumi. To znači da će se ugovoru glasati gotovo isključivo u parlamentima. Iznimka će biti tek Irska, Danska, te možda Nizozemska i Velika Britanija. Zato se mnogi pitaju hoće li ovaj „pojednostavljeni Ustav“ uistinu biti izraz volje europskog stanovništva, ili tek dogovor europskih političkih elita.

U tom svjetlu treba gledati i na summit u Bruxellesu. On je uspio utoliko što je spriječio krizu Europske unije, te stvorio okvire za njeno proširenje i napredak u slijedećem višegodišnjem razdoblju. S druge strane, rješavanje mnogih problema koji evidentno postoje, europski su lideri ostavili za budućnost.