Situacija je teška, ali nije zabrinjavajuća, izjavio je Ivo Sanader u povodu ekonomskoga stanja u državi, a mogao je u svome originalnome sofizmu bez problema i obrnuti tezu: zabrinjavajuća je ta situacija, ali nije teška. Svodi se na isto. U gadnoj smo, čini se, krizi, ali nemaj straha, umiri se draga, od utvare to ti srce zebe (otpjevao bi Jesenjin). Ako je narod utjehu prisiljen tražiti u Sanaderovim logičkim dosjetkama, za kastu saborskih zastupnika situacija na sreću nije ni teška ni zabrinjavajuća: od nje u svakom trenutku mogu pobjeći u lukrativnu mirovinu, što uglavnom i čine. Njih trideset četvero zatražilo je navodno zadnjih dana da im se regulira penziono pitanje, što je za državu nesumnjivo ugodna vijest: respektabilna grupa građana, od kojih bi mnogi u drugim okolnostima obijali šaltere biroa za nezaposlene, trajno će se situirati na budžetu mirovinskoga fonda i dati zapaženi statistički doprinos državnim ekonomskim pokazateljima blagostanja. Da je više ljudi s takvom sviješću o odnosu individualnih potreba i individualnoga doprinosa, Hrvatska bi odmah mogla proglasiti ulazak u komunizam.

Hrvatski sabor, iznad kojeg je samo Bog, pretvorio se u socijalnu ustanovu biblijskih proporcija. On je ujedno i potvrda vrhunske isplativosti borbe za narod, u moralnom i materijalnom pogledu. Pojedini budući časni umirovljenici s pedesetak godina i tisuću petsto eura mjesečno nizašto u stanju su izvoditi razne vragolije da se dočepaju zastupničke iskaznice - ako treba, i preoblačiti se u bana Jelačića - jer znaju da ih ubrzo čeka “reward” kakav je za neangažirane građane nezamisliv. Tako se to radi. Cijelu Hrvatsku trebalo bi pretvoriti u jedan veliki Sabor, u kojem se blebeće prema mogućnostima a zarađuje prema potrebama. Kad je o prvom dijelu postavke riječ, tj. o blebetanju, Hrvatska je na dobrom putu da i postane hipertrofirani Sabor; na drugome dijelu - zaradama - suočava se s određenim problemima, teškim ali na sreću ne i zabrinjavajućim.

Da Sanadera nema, trebalo bi ga izmisliti jer nitko kao on ne umije prevrnuti činjenice, a Hrvatska je naučena na skroman život od prevrtanja činjenica o vlastitoj situaciji. Nema govora o tome da su pregovori s Europom blokirani (zbog ZERP-a i drugih stvari), obznanio je nedavno premijer; ne, oni su samo odgođeni. Građanima je - po analogiji s dihotomijom teško-zabrinjavajuće - prepušteno da dokuče u čemu je ključna semantička razlika između blokade i odgode. Bez obzira na njegovu potvrđenu usavršenost u frazeologiji, verbalističko izvlačenje iz složenih situacija za Sanadera će postajati sve veći problem. Evidentno je da Europa ne želi Hrvatsku ovakvu kakva jest, a evidentno je i da se Hrvatska sa svojom slabom proizvodnjom i ogromnim dugom ne može razvijati - ili čak ekonomski preživjeti - bez europske naklonosti, i taj konflikt dviju međusobno suprotstavljenih realnosti dovest će Sanaderovu vladu ubrzo pred zid.

Sanaderu će u krizi trebati politička podrška, a moći će je dobiti jedino od nekoliko kompromitiranih ili bezličnih osoba koje je reciklirao na ministarskim položajima. Njegova nesposobnost da provede bitne društvene reforme oslabljuje njegov europski kredibilitet i ukupan politički položaj, što ga na drugoj strani stimulira na zatvaranje u krug povjerljivih pouzdanika s kojima je interesno povezan i tretira ih kao jedinu sigurnu branu od reformističke najezde. Slikovitije rečeno, gospodin Sanader vrti se u krugu, što je postalo očito odmah nakon izbora. Sam je, međutim, odgovoran za svoje stanje. Ne raspolaže manevarskim prostorom za ozbiljniju reformu pravosuđa, jer ona bi ugrozila ljude koje je pretvorio u nosioce svoga poretka, a time i njega samoga, i prinuđen je na spašavanje vlastitoga statusa quo postavljanjem ministara koji će scenu tresti samo do mjere koju on odredi.

Na drugoj strani, ni Europa ni domaća javnost ne žele prihvatiti takvu taktiku autoimuniteta. Na nedavnom primanju za novinare predsjednik Mesić napravio je retorički iskorak i službeni dio svoga govora začinio post verbumom u kojem se fokusirao na korupciju u javnim nabavama, dakle: u strukturama vlasti. Posebno je spomenuo netransparentnost trgovačkih transakcija u Ministarstvu obrane - što ide na račun Berislava Rončevića - a mogao je, kako stvari stoje, zahvatiti i mnoge druge sektore, u rasponu od Vlade do gradskih poglavarstava, specijalno zagrebačkog.

Predsjednik je nesumnjivo u pravu kad tvrdi da su javne nabave žarišta korupcije, ali ta činjenica ponešto govori i o truleži hrvatske tržišne ekonomije, u kojoj je gotovo nemoguće poslovati bez privilegiranih kontakata s državnom upravom. Mnogi vlasnici malih i srednjih firmi - hrvatski Mittelstand koji je u zdravijim društvima osnovna poluga razvoja - ne postavljaju pitanje: podmićivati ili ne, nego pitanje koga, kako i koliko podmititi da u tome pronađu posao, jer upravo je omniprezentna država u Hrvatskoj kontrolor tržišta i u nizu područja jedan od glavnih poslodavaca, i o dobroj volji njezinih utjecajnih predstavnika izravno ovise sudbine malih kapitalista i njihovih radnika.

Želimo kazati da je korupcija postala nešto poput strukturalnoga svojstva hrvatskoga društva, prije svega zato što se vlast ne želi odreći svoje arbitrirajuće uloge u ekonomiji, a u konzekvenci ne želi razviti ni pravosuđe koje bi tu njezinu diskretnu ulogu moglo ugroziti. U arbitrirajućoj ekonomskoj ulozi države gospodin Sanader pronalazi jednu od svojih osnovnih poluga moći.