"Videoigre razvijaju kreativnost, ali ponekad i agresivnost"

Istraživanja su pokazala da djeca od 10. pa do 17. godine života često provode isto onoliko vremena uz kompjuter koliko ga provode u školi

Prošlog je mjeseca u Americi objavljena knjiga pod naslovom “Grand Theft Childhood: The Surprising Truth About Violent Video Games and What Parents Can Do”, u prijevodu na hrvatski “Grand Theft djetinjstvo: Iznenađujuća istina o nasilnim videoigrama i što roditelji mogu učiniti”. To je ime inspirirano kontroverznom videoigrom Grand Theft Auto, poznatoj po realističnim prikazima nasilja, a autori knjige su supružnici Lawrence Kutner i Cheryl Olson, istraživači s Medicinskog fakulteta na Harvardu. Oni su istraživali utjecaj videoigara na mlađe tinejđere tako što su, za razliku od svih prethodnih istraživanja, razgovarali s njima i promatrali kako se ponašaju u stvarnim situacijama, te su utvrdili da nema dokaza da videoigre uzrokuju nasilje. Istraživanje je ipak pokazalo vezu između igranja videoigara za starije od 17 godina i nasilnog ponašanja u djece. Tako se 51 posto dječaka i 40 posto djevojčica koji su igrali videoigre za odrasle u protekloj godini potuklo, dok je onih koji su se tukli, a nisu igrali takve igre, bilo znatno manje - 28 posto dječaka i 14 posto djevojčica. No autori ističu da ti podaci upućuju samo na povezanost, a ne na uzročnost, jer nije jasno jesu li nasilne videoigre okidači nasilnog ponašanja, ili jednostavno nasilna djeca više vole i nasilne videoigre. Knjiga poziva na zdravorazumski pristup problemu koji u obzir uzima sve aspekte djetetova ponašanja. Tako autori smatraju da su česte tučnjave, loše ocjene u školi i opsesivno igranje videoigara svakako znakovi za uzbunu, ali da bi se roditelji trebali zabrinuti ako njihova djeca, pogotovo sinovi, uopće ne igraju videoigre, jer su među dječacima one danas mjerilo socijaliziranosti.

Utjecaj videoigara na mentalno zdravlje

Jednako kao u Americi, igranje videoigara popularno je i među djecom u Hrvatskoj. Zbog toga smo pedijatricu i dječju neurologinju iz Dječje bolnice u Klaićevoj, dr. sc. Vlastu Đuranović, upitali s kakvim se problemima povezanima s videoigrama ona susreće u svom radu.

“Bilo je slučajeva djece”, odgovorila je, “koja su po cijelu noć igrala videoigre, surfala po internetu ili gledala televiziju. Danju su zato bila umorni, nisu mogli pratiti nastavu, imali su glavobolje i vrtoglavice pa su ih roditelji doveli u bolnicu. Imali smo također nekoliko pacijenata koji su nakon dugotrajnog boravka uz kompjuter imali napadaje migrene ili drugih tipova glavobolje, a neki su čak imali konvulzijske napade, to jest grčenje uz gubitak svijesti na nekoliko minuta, iako nemaju epilepsiju. Bilo je i djece koja su nakon višesatnog igranja videoigara dobila prave epileptičke napadaje pa im je potom i dijagnosticirana epilepsija.”

No da bismo temeljito analizirali utjecaj videoigara na zdravlje djece, ističe dr. Vlasta Đuranović, trebali bismo pažnju obratiti na to kako one utječu na vid, pretilost, pojavu glavobolja i epileptičkih ili konvulzivnih napada, te na poremećaje u ponašanju.

“Djeca od 10. pa do 17. godine života često provode isto onoliko vremena uz kompjuter koliko ga provode u školi. Istraživanja su pokazala da je to pet i pol sati, a neki mi roditelji kažu da im djeca sjede uz kompjuter čak i po osam sati. To su jako dugi periodi fizičke neaktivnosti i to u zatvorenom prostoru, zbog čega ta djeca postaju ljenija, tromija pa i deblja. Igranje videoigara i općenito gledanje u monitor kompjutera negativno djeluje i na oči. Nekada su djeca toliko koncentrirana na igru da zaboravljaju treptati, zbog čega se sluznica oka isušuje pa dolazi do peckanja očiju, a uslijed prenaprezanja očnih mišića javljaju se bolovi u oku, vid se zamućuje i pojavljuju se dvoslike. Predugo sjedenje u istom položaju uzrokuje i bolove u vratu i ramenima te nepravilno držanje. Sjedenje u nepravilnom položaju uz kompjuter, ne nužno uz videoigre, te napetost vratnih mišića i mišića ramena i prenaprezanje očiju može brzo izazvati i migrenu ili tenzijsku glavobolju. Zato, ako djeca već moraju biti uz kompjuter, preporučujemo da budu na udaljenosti od barem 70 centimetara ili jednog metra, da monitori imaju filtere, da naprave pauzu svakih pola sata i onda barem jednu minutu gledaju u neki drugi predmet kako bi odmorili oči, da češće trepću, a ako im je sluznica oka jako suha da koriste i takozvane umjetne suze. Ako sjede duže od sat vremena trebali bi napraviti desetak minuta pauze i prošetati te istegnuti leđa i vrat”, poručila je dr. Vlasta Đuranović.

Rizik od epileptičkih napadaObjasnila je i zbog čega videoigre mogu izazvati epileptičke napade: “Utjecaj svjetlosti na pojavu epilepsije ili konvulzija to jest grčeva perifernih mišića poznat je odavno, no sve je izraženiji od kada ljudi puno gledaju televiziju, pa i igraju videoigre. Problema nema s kontinuiranom svjetlošću, već s intermitentnom. Bljeskanje u kratkim vremenskim razmacima može kod određenog broja djece utjecati na mozak i izazvati poremećaj moždane aktivnosti što se vidi na EEG-u to jest elektroencefalogramu, a kod djece koja imaju nizak prag tolerancije i epileptičke napadaje. Kada ne bi bila izložena intermitentnoj fotostimulaciji, ta djeca možda nikad ne bi dobila napadaje. Postoji nekoliko vrsta konvulzivnih napada. Najozbiljniji su oni prilikom kojih dijete padne, izgubi svijest i počne se grčiti. Kod takozvane apsans epilepsije dijete se zagleda u daljinu i kratkotrajno izgubi svijest. Najčešća vrsta epileptičkog napadaja izazvana fotostimulacijom su mioklonizmi, odnosno trzanje ramenima i glavom uz gubitak svijesti. Ovakva je fotosenzitivnost najizraženija u vrijeme puberteta, a nakon 25. godine života nestaje i kod odraslih je vrlo rijetka. Djeca koja imaju epilepsiju ili visoku fotosenzitivnost ne bi uopće smjela igrati videoigre. Njima preporučujemo da kompjuter i internet koriste samo onoliko koliko im je potrebno za školu, a da videoigre, pogotovo one s puno svjetlosnih efekata, bljeskova i jakih kontrasta potpuno izbjegavaju. Toj djeci također se ne preporučuje predugo gledanje televizije, osobito starijih modela televizora čiji ekrani titraju, boravak u prostorijama s treperavim fluorescentnim svjetlom te u disko klubovima u kojima postoji light show.”

Neurologinja iz Dječje bolnice u Klaićevoj rekla nam je kako im u posljednje vrijeme dolazi sve više djece koja imaju poremećaje ponašanja i pažnje, koja su hiperaktivna i agresivna. Ona i to dovodi u vezu s videoigrama. “Dio videoigara je jako nasilan”, kaže, “i kroz njih se napreduje uništavanjem to jest ubijenjem suparnika. Tako djeca dobivaju poruku da samo nasiljem mogu postići svoj cilj, a to je uvijek biti pobjednik. Smatram da to nije dobro jer takav obrazac ponašanja mogu prenijeti i u stvarne međuljudske odnose pa će svoje sukobe biti skloniji rješavati nasiljem. No postoji puno igara koje nisu nasilne i koje su čak poučne za djecu te im mogu pomoći u razvijanju kreativnosti. Djeca nekad zajedno igraju videoigre i to je dobro, osobito ako su primjerene njihovoj dobi. Savjet roditeljima bio bi da sudjeluju u odabiru videoigara koje će njihova djeca igrati, da ih s njima pogledaju i komentiraju te da im doziraju boravak uz kompjuter. Videoigre ne smiju biti zamjena za kontakt s roditeljima i s vršnjacima, niti za boravak na otvorenom.”

"Roditelji trebaju sudjelovati u izboru videoigara"Berislav Jozić, novinar, vanjski suradnik časopisa GamePlay
“Moja kćer Barabara ima tri i pol godine i kad me vidi kako igram videoigre, često se i sama zainteresira. Za sad ju privlače samo igre za wii konzolu jer se one uglavnom igraju jednostavnim pokretima i imaju šarenu grafiku. No relativno brzo, već nakon petnaestak minuta, izgubi interes jer ovakve igre nemaju zanimljivu priču koja bi joj mogla pažnju zaokupiti na duže vrijeme, a videoigre s kompleksnijim pričama za sad su prekomplicirane za nju. Mislim da je problem predugog igranja videoigara najprisutniji kod tinejđera, koji često u svojoj sobi igraju i cijelu noć, a da roditelji o tome ništa ne znaju. Kad se ja igram, pazim da Brabara na ekranu ne vidi okrutne prizore koje bi mogla prepoznati. Kad je riječ o borbama vanzemaljaca ili nečemu sličnom, mislim da nema opasnosti jer ona to može doživjeti samo kao nekakve šarene boje. Ali visoko realistične videoigre s ljudskim likovima koji se međusobno ubijaju izbjegavam igrati u njezinom prisustvu, kao i gledati nasilne filmove. No čini mi se da djeca već nakon pete godine prestaju ono što vide na televiziji ili u videoigrama povezivati sa stvarnim svijetom. Dijete koje ima problema s razlučivanjem između fikcije i stvarnosti može imati problema i nakon čitanja knjige. Smatram da je odgoj tu jako bitan. Roditelji bi trebali biti više uključeni u život svoje djece, uključujući i izbor videoigara. Bilo bi dobro da s djecom razgovaraju o igrama, ali za to bi trebali i sami znati nešto o njima, a danas često djeca o videoigrama znaju neusporedivo više od njih.”

Vezane vijesti

U SAD-u je bucmasto dijete još uvijek ideal

Majke bucmaste djece često pogrešno misle da njihova djeca imaju normalnu tjelesnu težinu, a majke male djece normalne tjelesne težine misle da bi se… Više