Srećko JurdanaNogomet, to je danas Španjolska. Njemačkoj, Rusiji i ostatku Europe održala je lekciju iz tehnike, brzine i kombinatorike, koja će se pamtiti. Takva igra nije se vidjela još od vremena Platinija (aktualnog Uefinog filistra koji je u Dublinu nasanjkao Vlatka Markovića lažnim obećanjima). Dok su fascinantni Španjolci oduševljavali svijet efikasnim nogometnim baletom, na vijeću HRT-a burno se raspravljalo o formi i sadržaju programa vezanog za Europsko prvenstvo. Pojedini članovi vijeća oštro su napali HTV zbog primitivizma, seksizma, neukusa i promoviranja huliganstva, i te kritike iz internih redova mogu se sa stajališta televizijske kulture samo toplo pozdraviti. Središnja nogometna emisija izgledala je kao kičeraj preslikan s njemačkih sportskih programa, u nadahnutoj hrvatskoj nadopuni motiva začinjen i agresivnom alkoholičarskom propagandom.

Program se svodio na red piva, red divljanja, red tupeži i obrnuto. Iza tri štange u studiju u obliku gola bez mreže - likovno iskušavanje u scenografskome idiot-minimalizmu - bezrazložno se kreveljila moćna gomilica statistkinja u hrvatskim nogometnim kostimima koji izazivački otkrivaju gole noge i sise, kao da se u nastavku sprema porno-show. Uvaženi gosti - sve stručnjak do stručnjaka - natjecali su se u emaniranju zatupljujuće ispraznosti, i može se na temelju svega toga zaključiti kako je nacionalna televizija s Europskim prvenstvom doista raskošno iskoristila priliku da publiku dubinski upozna s realnim stanjem svoga duha, pameti i nadahnuća. Društveno relevantan fenomen poput nogometa prezentirao se kao raskalašena maturalna zabava, kombinirana s neprestanim dociranjem politički korektnih dosadnih trenera koji od trave nisu u stanju vidjeti igralište.

Što se Slavena Bilića tiče, jedino što je doista uspio osvojiti na Europskom prvenstvu, to je njegov vlastiti ostanak na položaju izbornika. S izuzetkom Igora Štimca koji je (vrlo umjereno i blago) u novinama spomenuo neke njegove pogreške, nitko mu se ništa ne usuđuje javno predbaciti. Svi su deklarativno zadovoljni ulaskom u četvrtfinale, iako taj ulazak ne zadovoljava nikoga. Bilića se ne dira, gorčina se guta u sebi. Razni mudraci tvrde pritom kako moramo biti presretni zbog onoga što je Hrvatska pokazala. Čemu to sitno guranje nacije u zadovoljstvo malim stvarima, kad su velike bile na dohvatu? Hrvatska je svijetu demonstrirala svoje moći potpunom dominacijom u prvome krugu natjecanja, a polufinale je imala u džepu desetak sekundi prije kraja utakmice s Turskom, i uspjela je sve to prokockati zbog prerane euforije i posttraumatskoga šoka. Umjesto da je tu euforiju na terenu odmah nekako pokušao zaustaviti svojim autoritetom, gospodin Bilić na klupi joj je udario tempo.

---

Tempi passati. Mnogi znanstvenici smatraju da života na Zemlji ima i izvan nogometa, što može biti točno. Kardinal Bozanić, vodeći lokalni eksplikator vječnoga života, napao je vlast - u svome apstraktnome stilu - zbog “podaničkoga mentaliteta prema Europi”, spominjući i pritiske nekakvih interesnih skupina koje se skrivaju iza EU-a. Pronicanje u konkretan sadržaj kardinalovih poslanica posao je koji zahtijeva specijalne kvalifikacije, i treba ga prepustiti stručnjacima. Opaska o podaničkome mentalitetu proizvela je, međutim, određeni odjek. Neki promatrači povezali su je, na primjer, s Mesićevom i Sanaderovom kuknjavom oko irskoga odbacivanja Lisabonskoga ugovora i inozemnih poruka da će to odbacivanje usporiti hrvatski ulazak.

Vođe su javnost zasuli špekulacijama, jadanjima, i usiljenim pozitivizmom: hoće li nas primiti, ne će li nas primiti, zaslužujemo da nas prime, nije pošteno da nas ne prime, otvorili smo poglavlja, zadovoljili smo uvjete, optimisti smo unatoč svemu, i tako dalje. Hrvatskoj doista ne treba to visokopozicionirano nametanje same sebe pred europskim vratima, u stilu stiha iz klasične pjesme ­Beatlesa: “You said good bye, I say hello. Hello, hello? I don’t know why you said good bye I said hello.” Pokažite zrno digniteta, gospodo lideri, i pokušajte se ponašati suzdržano. Neka nas prime, ako im je do primanja, ili ne prime, ako nema mjesta. Potencijalne zastupnike u Bruxellesu čekaju enormne plaće, ali to nije razlog da se nacija dovodi u položaj kolektivnoga prosjaka. Uostalom, jedino što Hrvatska od Europe zasad dobiva, to su astronomske cijene koje ne može podnijeti, i pravosudni standardi kojih se nije u stanju pridržavati.

U povodu pravosuđa, duhove u Hrvatskoj i šire još jednom je uzburkalo svjedočenje Petera Galbraitha u Haagu. Taj prvorazredni politički intelektualac uspio je - žargonski rečeno - uvaliti pokojnoga Tuđmana i izvaditi živoga Gotovinu. Ponovio je da je Oluja izvedena uz američku de facto dozvolu, uz uvjet da se ne provodi retorzija nad civilima. Tuđman se tog uvjeta nije pridržavao. Odatle Galbraithovo trčanje za traktorima. Po Galbraithovoj sofisticiranoj definiciji, etničko čišćenje nije bilo izravan cilj Oluje, ali bilo je njezina “očekivana posljedica”, i to je dosad možda najprecizniji opis filozofije s kojom je hrvatski vrh Oluju pokrenuo. Iz nje proizlaze svi zločini koji su počinjeni nakon vojnih operacija. Na drugoj strani, Gotovinu je Galbraith predstavio kao zapovjednika koji je uživao američku podršku i nije provodio nikakva prekomjerna granatiranja civilnih zona, što nesumnjivo dramatično poboljšava njegov status pred Sudom. Nakon Galbraithovog svjedočenja Gotovina je čak možda jednom nogom out; sve drugo ostaje nepoznanica.

Karikaturalno 'vijeće časti' HND-aNa inicijativu saborskog odbora za ljudska prava kojim drma profesionalni Talijan Furio Radin, pa nekakvog “povjerenstva za medije”, skupina nazvana “vijećem časti HND-a” - predvođena osječkim ezoterikom Dragom Hedlom - eliminirala je Ivu Pukanića iz popisa članova Hrvatskog novinarskog društva zbog teksta u Nacionalu o njegovoj supruzi Mirjani Pukanić. Autor članka je novinar Berislav Jelinić. Jedino što se Ivi Pukaniću u tom kontekstu može eventualno predbaciti, to je da se nije već znatno ranije sam zahvalio na članstvu u instituciji koja je izgubila svaki društveni kredibilitet i smisao. HND vode ljudi bez samostalnosti, digniteta i bilo kakvih profesionalnih značajki po kojima bi se uopće mogli nazvati novinarima. Njihov je jedini posao servisiranje određenih političkih interesa i interesa velikih medijskih grupacija.

Članak u Nacionalu o Mirjani Pukanić, u kojem se vrlo obazrivo opisala njezina bolest ali bez navođenja dijagnoze, bio je jedini u Hrvatskoj koji je predočio realnu pozadinu cijelog slučaja. Ograničeno, pažljivo i krajnje nijansirano spominjanje problema gospođe Pukanić bilo je apsolutno nužno zbog korekt­noga informiranja javnosti i razbijanja mistifikacija koje su oko slučaja Pukanić sustavno proizvodili pojedini mediji i s njima povezani pseudoborci za ljudska prava. Pukanić je zbog objave tog vrlo profesionalnog teksta danas podvrgnut sankcijama novinarskih “časnika”, od kojih su filistarski pošteđeni svi oni koji su bolesnoj i hiperegzaltiranoj gospođi Pukanić upadali u stan, gurali joj kamere i mikrofone pod nos, čekali je s kamerama pred bolnicom i od nje nasilno izvlačili izjave. Za sve te novinarske strvinare sankcija nema, ali ima ih za ljude koji nastoje stvari predočiti objektivno i racionalno, ne dovodeći u pitanje dignitet i intimu pacijenta. HND i njegovo “vijeće časti” pretvorili su se, uz pomoć svojih medijskih gospodara, u socijalno-političku nakaradu bez premca.