ODLIČNA GLUMAČKA EKIPA originalnog britanskog trileraPrinceza Margaret, mlađa, danas pokojna sestra kraljice Elizabete II., važila je za ‘zločestu curu’ i crnu ovcu kraljevske obitelji. U svojoj kući za odmor na Karibima navodno je znala priređivati divlje partyje sa seksom i drogama, a tvrdi se i da je imala biseksualne sklonosti. Nije stoga čudno da je britanskim scenarističkim veteranima, Dicku Clementu i Ianu La Frenaisu, sinulo da u scenarij filma o slavnoj pljački londonske Lloydove banke, izvedenoj 1971., kao ključnu točku postave upravo princezu Margaret, odnosno fotografije njezina biseksualnog threesomea na Karibima, koje je kao sredstvo ucjene u dotičnoj banci, po scenarističkoj zamisli, pohranio tadašnji vođa Black Power pokreta u Britaniji, Michael X (nazvao se po uzoru na Malcolma X-a), poznat i po druženju s Johnom Lennonom, ali i po kriminalnim aktivnostima.

“The Bank Job“, ili “Pljačka“ u hrvatskoj inačici, očito je zamišljen kao uradak koji će, osim rijetke žanrovske smjese gangstersko - pljačkaškog i špijunsko - trilerskog filma, ponuditi i neke reprezentativne znakove vremena na prijelazu iz 60-ih u 70-e, poput moći seksualne provokacije i pokreta za građanska prava i njegovih zabluda, te problematizirati status kraljevske obitelji u ondašnjem, a posredno i sadašnjem vremenu, kao što uostalom i motivi seksualnih sloboda i borbe za građanska (manjinska) prava odzvanjaju i danas, u doba koje je tehnološko-komunikacijski doživjelo drastične promjene, ali suštinski se nije mnogo pomaklo od tada. Film dakle tematizira tzv. walkie-talkie pljačku, čiji naziv potječe od toga što je stanoviti radio-amater nabasao na konverzaciju između pljačkaša koji su kopali podzemni tunel do banke i njihova čovjeka na straži, a koju su vodili walkie-talkie uređajima. Radio-amater obavijestio je policiju koja je isprva smatrala da je riječ o šali, a kad su napokon shvatili da se pljačka doista odvija, nisu uspjeli na vrijeme otkriti o kojoj se banci radi.

Podvig pljačkaša bio je senzacija dana, ali, tvrdi se u promotivnim filmskim materijalima, tajne službe su nakon samo nekoliko dana sve zataškale, a vlada donijela zakon po kojem se novinama nameće cenzura, konkretno - zabranjuju članci o umiješanosti članova kraljevske obitelji u bilo kakve skandale. Nitko nije uhapšen, tvrdi se dalje, niti je plijen nepoznatih počinitelja ikad pronađen. No članak u Guardianu, objavljen povodom filma, a čini se da mu nemamo razloga ne vjerovati, opovrgava takve tvrdnje, i kaže da se o pljački naveliko pisalo dugo vremena, da su uhićena i osuđena četvorica pljačkaša, da je dio plijena pronađen i da povodom tog slučaja nije donesen nikakav cenzorski zakonski akt (dakako, fotografije princeze Margaret i umješanost tajnih službi i Michaela X-a čista su fikcija, što su i tvorci filma istaknuli). Pouka je jasna: kad se o događaju od prije samo 37 godina mogu širiti drastične dezinformacije i čudna proturječja, što je tek s onima od prije stotinjak ili nekoliko stotina godina, koje je teško ili nemoguće činjenično provjeriti, a što samo potvrđuje davno znanu istinu - historija je u službi ideologija. A koja je ideologija tvoraca „Pljačke“?

Prije svega, njih zanima klasna opreka, tako kronično snažna u britanskom društvu - film u znatnoj mjeri predstavlja obračun sa (seksualno dekadentnim) povlaštenim klasama, a osobito povlaštenom pozicijom kraljevske obitelji, stavljajući na stup srama i ironizirajući tajne službe koje po državnom nalogu pod svaku cijenu štite njezine članove.
U filmskoj fikciji one ne prezaju iskoristiti sitne kriminalce radničkog backgrounda kako bi, nesvjesno, obavili ‘prljavi’ posao za njih, tj. opljačkali banku i među ostalim plijenom domogli se i ‘kompromitirajućih’ fotografija princeze Margaret, koje će onda istaknuta članica bande, na vezi s visokopozicioniranim agentom tajne službe, dostaviti naručiteljima pljačke, bez znanja svojih suučesnika, nesvjesnih da su pijuni u rukama ‘viših interesa’. No ‘dečki s ulice’, zapravo njihov ‘karizmatični’ vođa Terry (Jason Stratham), rasni primjerak prirodno inteligentnog momka, usto sretno oženjenog i dobrog oca, znat će kako se izvući iz naizgled bezizlazne situacije, uspješno žonglirajući, uz ponešto sreće, s tajnim službama, običnom policijom te spregom gangstera i korumpiranih policajaca. Naposljetku, rasplet je pomalo neočekivan, ali vrlo znakovit, s obzirom da umjesto ‘borbe klasa’ nudi pomirenje i suradnju ‘poštenih’: predstavnici tajnih službi (njihov glavni reprezent u konačnici se pokaže okej tip) i same kraljevske obitelji (simpatični grof) pristaju zaštititi ‘radničke’ pljačkaše i ne dirati u njihov plijen, dok glavne negativce - a to su okrutni pornograf (larpurlartistički seks u ovom filmu ne kotira dobro na moralnoj ljestvici), okrutni i korumpirani policijski inspektor te okrutni i licemjerni vođa crnačkog pokreta, a zapravo gangster Michael X (omiljena figura ondašnjih ljevičara, kojeg je i John Lennon pokušao izbaviti smrtne kazne na Trinidadu zbog niza ubojstava, dok bi današnji ljevičari u tretiranju njegova lika otkrili zle namjere spram istinskih revolucionara) - stiže zaslužena kazna.

Uz to, znakoviti su i stradalnici među pljačkašima: povremeni glumac u pornofilmovima, zatim pripadnik niže klase koji se drznuo preuzeti aristokratske manire, te imigrant koji je obznanio da se odmah vraća u vlastitu domovinu, drsko valjda odbacivši sve što mu je Britanija pružila, osim opljačkanog novca. No zato visokomoralni junak Terry odbija ponudu atraktivne pljačkašice da pođe s njom (iako mu se ona itekako sviđa), a sve kako bi ostao s voljenom suprugom i POVLAŠTENI su prikazani kao dekadentnidražesnom dječicom, a ne zaboravimo da i Terryjev proteže, stražar s walkie-talkiejem, sreću nalazi u bračnom okrilju s ljupkom djevojkom. Uglavnom, „Pljačka“ isprepliće eksplicitnu kritiku povlaštenih konzervativnih institucija i njihovih (para)državnih zaštitnika s afirmacijom konzervativnih vrijednosti i ‘podsvjesnom’ kritikom prekoračenja društvenih normi, no sve to ne treba uzeti previše ozbiljno, a po kvalitetu filma ionako je sporedno. Jer riječ je o nemalicioznom ostvarenju koje mnogo više od suočenja s vlastitim ideološkim proturječnostima zanima narativna konstrukcija i neočekivani žanrovski srazovi, te karakterizacija šira od strogo žanrovske funkcionalnosti.

U tome uostalom i leži njegova vrijednost.
Clement i La Frenais scenaristički su zacrtali, a dobro znani Novozelanđanin australskih korijena i dominantno hollywoodske karijere Roger Donaldson („Bounty“, „Bez izlaza“, „Bijeli pijesak“, „Vrsta“, „Danteov vrh“, „Legenda o motoru“) umješno redateljski proveo koncepciju s dvije generalne narativne linije (pljačka banke koju izvode sitni kriminalci, ne znajući da je to plan tajnih službi; ugroženost pljačkom kriminalnog pornografa, korumpiranih policajaca i pokvarenog Black Power lidera) koje se susreću u točki ‘seksualnih nepodopština’ britanske princeze, pri čemu je svaka od tih linija višeslojna, ispunjena nizom likova i motiva povezanih s njima, a koji prelaze ionako proširene žanrovske okvire (gangstersko-pljačkaško-špijunsko-političko-trilerski film s humornim i erotskim elementima). Osobito imponira činjenica da film sadrži čak 15-ak bitnih karaktera koji su na uglavnom skučenom dramskom prostoru postigli maksimum upečatljivosti, što je doista rijetka pojava izvan autorskih svjetova Roberta Altmana i Paula Thomasa Andersona, a središnji lik Terryja dobio je i fino profiliranu pozadinsku obiteljsko-ljubavnu priču.

Najveći kompliment koji se „Pljački“ može uputiti jest da usprkos složene konstruiranosti ni jednog trena ne djeluje iskonstruirano (u negativnom smislu, dakako), i da umjesto, danas već potrošene, iako ne tako davno fascinantne, usredotočenosti na matematički precizno posložene sastavnice pljačkaške izvedbe (prvi je, još nenadmašeno, taj model postavio Kubrick u svom ranom filmu „Ubijanje“ iz 1956.) nudi labaviju i ležerniju strukturu koja usprkos niza, iz stroge realističke perspektive gledajući, neuvjerljivih trenutaka polučuje dojam prirodnosti. Istovremeno laka i složena, „Pljačka“ je film koji itekako zaslužuje svog gledatelja.