Srećko JurdanaMilan Bandić otvorio je kampanju za treći mandat gradonačelnika sječom stoljetnih stabala na zelenoj parceli u zagrebačkom Središću, kako je i najavljivao, dokazujući da u bitku ulazi sa željeznim adutima. Njegovo poglavarstvo drastično je već reduciralo i zaštićenu zonu na Medvednici. O Bandićevoj generalnoj viziji zagrebačke kulture stanovanja građani se mogu sažeto informirati pogledom na novo naselje pokraj rukometne arene, izgrađeno u neomoskovskome stilu, iznimno zanimljivom po mastodontskoj bezličnosti. Život u Bandićevom Zagrebu pretvara se za građane u kontinuirani test psihoizdržljivosti, što još uvijek nije razlog da čovjeka ne izaberu ponovno, čime će - da nije istina, bilo bi vic - izazvati oduševljenje i kod Milanovića i kod Sanadera.

Kad je o pitanjima stila riječ, i ministar Gordan Jandroković pokazao je na utakmici s Engleskom da ga nema. Pojavio se na televiziji s engleskim gostom i uz svoj standardni robotizirani smiješak izjavio da čvrsto vjeruje u hrvatsku pobjedu. U takvim diplomatskim situacijama pristojno je reći da se nada pobjedi boljeg u fair utakmici, ali Sanaderovi kadrovi u svakom trenutku moraju nastupati kao ultrapatrioti. Lijek za tu komunikacijsku bolest ne može se pronaći ni u europskim apotekama. Ne obazirući se na Jandrokovićev infantilni optimizam i cjelokupnu hrvatsku euforiju, Englezi su Hrvatskoj u Maksimiru održali nogometnu lekciju, kakva se zapravo mogla i očekivati. Bilićeva reprezentacija prilično se ispucala na Europskom prvenstvu i danas se kod nje mogu uočiti tragovi motivacijske i generacijske krize.

Hrvatski selektor branio se nakon utakmice tvrdnjom kako su njegovi tijekom prvih dvadesetak minuta bili ravnopravni, pa čak i nadmoćniji, i svašta bi bilo da su prvi uspjeli zabiti gol. Može biti, ali nisu, a nakon primljenoga gola pokazali su samo sposobnost da ih prime još nekoliko. Neposredno nakon fatalne utakmice s Turskom - čije se posljedice još uvijek osjećaju - i sam Slaven Bilić došao je pod suptilan upitnik, iako mu to tada gotovo nitko nije htio reći. Nije uspio prevladati šok protivničkog izjednačenja i motivirati ekipu za izvođenje jedanaesteraca, kao što u Maksimiru protiv Engleske nije uspio pripremiti igrače na šok protivničkoga vodstva.

Hrvatski navijači - kao što reče uvijek nadahnuti TV komentator Štimac - “pokazali su dostojanstvo”, za što su od organizatora na kraju dostojno nagrađeni Thompsonovom pjesmom. Ako je o dostojanstvu u hrvatsko-engleskim odnosima riječ, Hrvatska ga je za nijansu manje pokazala prije nekoliko godina u komunikaciji s engleskom diplomacijom i tajnim službama, kad su je agresivno optuživali da skriva Antu Gotovinu. Jedino je tjednik Nacional tada egzaktno upozoravao javnost da se ovdje vodi prljava obavještajna igra, da hrvatska vlada doista ne zna gdje je Gotovina i da se optužbe plasiraju isključivo radi ometanja njenih pristupnih kontakata s Europskom Unijom. Nitko se na to nije previše osvrtao.

---

Zadnjih dana došlo je na tom planu do gotovo senzacionalnoga obrata: Günter Verheugen, bivši povjerenik EU-a za proširenje, potvrdio je sve navode Nacionala izjavom u intervjuu WAZ Media grupi u Bruxellesu, kako je Hrvatska zaostala na putu prema EU-u samo zbog širenja lažnih sumnji da štiti Gotovinu. “Hrvatska bi već bila članica EU-a da nas tajna služba jedne države EU-a nije sve izludjela tim pričama”, rekao je Verheugen, aludirajući na Englesku. Pojedini hrvatski mediji osvrnuli su se na njegovu izjavu s hinjenim čuđenjem: sad smo napokon shvatili što se događalo, ranije o tome nismo imali pojma. Takvo prenavljanje hrvatskih novinarskih licemjera promatrače može iritirati više od obavještajnih diverzija o kojima je riječ. Svojedobno su putem Nacionala sve informacije dobili na dlanu, ali o tome se nisu usuđivali ni beknuti, dok se - debelo post festum - nije oglasio Verheugen.

Nacional je, u razdoblju kad su se stvari događale, preko serije tekstova obavijestio publiku o svim bitnim nijansama spomenute urote. Franjo Turek, tadašnji šef obavještajne službe, na Pantovčaku je za predsjednika Mesića i premijera Sanadera održao informativnu prezentaciju o protuhrvatskim aktivnostima britanskoga agenta Christophera Loomsa i američkoga agenta Oscara Vere. Turekova služba otkrila je da su oni uspostavili špijunsku mrežu s ravnateljem policije Rankom Ostojićem (danas glavnim čovjekom Zorana Milanovića), pa novinarom Globusa Gordanom Malićem, preko njih i s nekim drugim imenima iz špijunsko-medijske sfere, u svrhu kreiranja dojma da Hrvatska pred Europskom Unijom laže o Gotovini i da ga skriva pretvarajući se da ne zna gdje je. Kad su u Engleskoj čuli za tu prezentaciju, zatražili su od hrvatskoga vodstva da smijeni Tureka, što je i učinjeno, iako je Turek bio odgovoran samo za to što je profesionalno obavio svoj posao i učinio ono što mu je bila dužnost.

Slučaj dovoljno govori o tome na kakve je autodegradacije hrvatska politika bila spremna kako bi udovoljila međunarodnim pritiscima oko ulaska u EU. Maknuli su tada Tureka jer ih je obavijestio o inozemnoj špijunskoj diverziji u domaćoj policiji i medijima, kako ne bi dodatno provocirali gnjev organizatora te diverzije koji je u EU-u utjecajan. Lokalni policijski i novinarski provokatori uključeni u operaciju nastavili su nakon toga neometano prodavati maglu i izigravati borce za istinu i demokraciju, što čine i danas.

Gospodin Verheugen objasnio je danas svijetu realnu pozadinu nekadašnjeg slučaja Gotovina, i njemu se s razlogom vjeruje, kao što se preko Nacionalovih istraživanja nekada - zbog ljubomore ili straha - prelazilo šuteći i s omalovažavanjem.

Tomislav LadanTomislav Ladan bio je nešto poput metodičkoga Krleže, autor koji je brojne informacije i spoznaje što ih je usvojio volio predočavati u discipliniranoj ili didaktičkoj formi koja ne ovisi u prvome redu o raskoši stilskoga impresionizma. Od njega se doista moglo učiti. Život je posvetio stjecanju znanja s raznih područja, i distribuirao ga u svakoj prilici, ne samo preko knjiga i medija nego i u izravnoj društvenoj komunikaciji. Fascinirao je ljude svojom asocijativnom bosanskom duhovitošću. Imao je izniman dar za jezike, spominjao je svojedobno kako je jedan od skandinavskih jezika - kad ga je situacija na to ponukala - uspio na osnovnoj govornoj razini svladati za tri dana. Bio je jedan od najvećih hrvatskih esejista uopće. Autora ovog teksta inspirirala je u studentskim danima njegova zbirna knjiga “Ta kritika”, posebno ogledi o Matošu (“Magični trigram AGM”), Ingmaru Bergmanu i T. S. Eliotu (“Slatka Temzo, tiho teci”).

Kasnih šezdesetih elokventno je nastupao na tribinama na kojima se tražilo poštivanje samostalnosti hrvatskoga jezika, i ukazivao na besmislenost tzv. Novosadskog dogovora, jugoslavenskog političkog proizvoda koji je od hrvatskog i srpskog nasilno stvarao artificijelnu pravopisnu cjelinu. Komunizam gospodin Ladan nije posebno volio, premda nije u njemu ni patio, zahvaljujući svojoj iznimnoj erudiciji koja mu je osiguravala istaknuti položaj na intelektualnoj sceni, kao i Krleži koji ga je u JLZ-u štitio od ideoloških ofenziva. S tuđmanizmom je vrlo brzo pronašao komforan zajednički jezik, opstao u Leksikografskom zavodu i nakon Dalibora Brozovića - kao prirodan izbor - postao njegov ravnatelj. Na položaju birokratskoga operativca suočavao se s aferama svojih bliskih suradnika oko međuljudskih odnosa i drugih stvari, i tu se nije posebno snalazio, dokazujući da su njegovo područje u prvome redu riječi i knjige. U tome je Tomislav Ladan bio nenadmašan, uistinu historijska kulturna figura.