Srećko JurdanaNakon premlaćivanja Josipa Galinca iz Industrogradnje - zadnjeg u nizu - u medijima se pojavila vijest da je Milan Bandić na razgovoru u zagrebačkoj policiji. Netko se možda - ponesen općom društveno-policijskom situacijom - spontano uplašio da je i tog dobrog čovjeka privelo u predvorje buture. Ništa od toga, na sreću. Gradonačelnik je policijske odaje posjetio kao službena osoba, kako bi tamo ekspertno razjasnio neka kritična pitanja zagrebačke sigurnosti. “Ima razloga za zabrinutost”, izjavio je u tom povodu, primjetno odstupajući od svoga čvrstog stava da razloga za zabrinutost nema. I dalje, u svakom slučaju, “treba pustiti da pravna država radi svoj posao”. Bandićeve primjedbe dolaze kao ljekoviti kamen na građansku ranu, a i policija će od njih intelektualno profitirati.
Hrvatski Wyatt Earp i Doc Holiday.

Zapaženi doprinos analizi zabrinjavajućega stanja u Zagrebu dao je i predsjednik Mesić, originalnim zaključkom da u filmskim westernima građani izravno biraju svoga šerifa - lika brzog na potezu, za kojeg znaju da će se požrtvovno obračunati s bandom dok oni vire iza zavjesa - pa bi se to moralo omogućiti i stanovnicima Zagreba. Šerif po mjeri čovjeka. Predsjednikov borbeni duh ne posustaje, iako su najbolji dani iza njega. O. K. Ako je rješenje za Zagreb O.K. Coral, tko bi mogao biti zagrebački Wyatt Earp, u situaciji kad javnosti nisu poznati ni oni koje bi trebao podvrgnuti pravdi? Pitanje nije jednostavno. Uočava se više kandidata za njegova prijatelja Doca Holidaya, koji se - prema legendi - s ljubavnicom alkoholizirao u hotelskoj sobi čekajući da Earpovi prvi stupe u pravedničku akciju, ali za samog Wyatta ipak je potrebna Sanaderova stručna arbitraža.

---

U tom kontekstu, premijer je nove policijske kadrove za Zagreb konzekventno potražio u Dalmaciji, odakle je i sam stigao. Iz Šibenika je u Zagreb za šefa policije doveden stanoviti šjor Peran, koji vjeruje u sebe i najavljuje povratak reda u uzavreli grad. Nije time proizveo posebno oduševljenje kod puka. Mnogi smatraju da je njegov prethodnik Ivica Tolušić - borac kratkoga trajanja - naglo smijenjen samo radi stvaranja dojma da vlast doista nešto poduzima oko fenomena učestalih premlaćivanja i drugih stvari. Osnovni hrvatski problem, uostalom, nije šef policije nego uvođenje principa zakonitosti u sam državno-politički aparat, čija se pokvarenost danas već prelijeva na ulice po zakonu spojenih posuda.
Policija taji nalogodavce zločina.

Kad je o premlaćivanjima riječ, policijska inertnost može promatraču sugerirati kako nekome zapravo odgovara da naručioci ostanu neotkriveni. Nejasno je, u prvome redu, zašto se ne može doći do famoznih naručilaca ako su već - kao u slučaju napada na Igora Rađenovića - uhvaćeni neposredni počinitelji. Netko je angažirao te tipove, dobili su od njega nalog i novac, i razvijena pravna država nesumnjivo ima suptilnih načina da ih stimulira da blebnu njegovo ime, osim ako joj nije u specijalnome interesu da se sva ta imena - upravljačka ili posrednička - do daljnjega zadrže u tajnosti. Mnoge stvari koje režim poduzima u kriminalnoj sferi solidno bazde na zakulisne igre, kalkulacije i dogovore na koje policijski aparat nema velikoga utjecaja, pa makar ga predvodio sam Sylvester Stallone.

U tome je vjerojatno i tajna Rončevićeve nesmjenjivosti. Ministar je zadužen za nadzor političke situacije u policiji, u smislu da ona u svakom trenutku mora pravilno ocijeniti koga se smije hapsiti, a koga ne, i svoje procjene stanja policijske svijesti on izravno prenosi premijeru, da bi ovaj mogao znati kako stoji s pouzdanošću važnih kadrova. Jasno je da čovjek s tako osjetljivom društvenom zadaćom ne može pasti samo zbog nekakvih premlaćivanja, odnosno porasta građanske nesigurnosti. Njegov je primarni posao sigurnost vlasti, kvaliteta života građana na red dolazi nešto kasnije, i za nju će se pobrinuti Mesićev šerif, ako ga uspiju pronaći među gostima u saloonu.

Mnogima se čini da društveno zlo u Hrvatskoj eskalira manje-više nesmetano, ali neposredan dojam često je varljiv. I društveno dobro snažnim koracima grabi prema naprijed, što se humoristički potvrđuje optužnim prijedlogom protiv Kikaša i aktualnom operacijom Indeks. Slobodana Ljubičića-Kikaša prozvali su zbog tri tisuće eura koje je njegov suradnik potrošio na rent-a-car, što je svakako crimen bez premca. Ako je i benzin slučajno išao na narodni trošak, optužnica bi se mogla proširiti dramatično. Hrvatsko pravosuđe doista ima smisla za lošu duhovitost: gospodin Ljubičić kontrolirao je poslove i aktivnosti koje vrijede milijarde, i njegovo proganjanje zbog nekakvog jednomjesečnog rent-a-cara može biti samo podcjenjivačka dosjetka na račun ograničene publike.

I senzacionalna operacija Indeks - nakon koje, kako slavodobitno reče ministar Primorac, “korupcije u Hrvatskoj više nema” - kod promatrača proizvodi solidan zamor misaonoga materijala. Stipe Mesić, koji je svojedobno zračio trijumfalizmom pravne države kad su privodili likove iz fonda za privatizaciju (“Maestro”), danas je u povodu intervencije na fakultetima mogao samo ironično izjaviti kako je “akcija izvedena maestralno”. Gdje su oni iznad deset tisuća eura? - upitao je u tom kontekstu, ustručavajući se da odmah ponudi odgovor koji se automatski nameće: kod Sanadera u kabinetu, a ponešto i kod pravednika Milanovića. Indeks je u javnosti dočekan s razumljivom skepsom: sve prethodne veličanstvene antikorupcijske akcije pokazale su se kao predstave za međunarodne promatrače i domaće ushićene mase, a i kod njega je već nakon dan-dva - čim je Deša Mlikotin teatralno privedena pa oslobođena svake sumnje - postalo jasno da namjerava lupati isključivo po površini bare. Izmislite brzo još neku akciju, nema smisla da se ljudima prekida zabava, makar i loša.

Epilog slučaja selotejp?; HTV

Puštena je iz pritvora skupina optuženih u slučaju “Selotejp”, što je logički u redu, jer ako je prvooptuženi (Branimir Glavaš) na slobodi, nema razloga da ne budu i ostali. Mnogi stručnjaci izrazili su u tom povodu čuđenje kombinirano sa zgražanjem. “Šokantno je mišljenje Ustavnoga suda koji ne očekuje da bi kazneni postupak za ratni zločin završio kaznom koja bi trajanjem bitno premašila mjeru pritvora”, izjavio je odvjetnik Anto Nobilo. Odvjetnik Čedo Prodanović smatra pak kako puštanje skupine iz pritvora dokazuje da predmet o kojem je riječ nikada ne će završiti izricanjem primjerene kazne, i to je vrlo vjerojatno točno. Ovdje smo već ranije zaključili da Glavaš - za razliku od dr. Šimića - ne može pobjeći u Bosnu, i režimu je prema tome u interesu da cijeli taj slučaj razvodni do zaborava.

Na HTV-u kontinuirano traje rat sviju protiv svih. Jedni svojevoljno napuštaju emisije, drugima se prijeti smjenom ili otkazom, treći ucjenjuju, četvrti traže pomoć saveznika iz novina, peti iskorištavaju priliku za statusni uspon, šesti pišu pisma Programskom vijeću koje ne zna što bi ni sa sobom ni s HTV-om kao takvim. U povijesti te nacionalne zemlje Dembelije teško da je bilo većega kaosa i lošijega programa.