Još samo malo više od mjesec dana i ponovno će krenuti povorke iz Hrvatske i BiH prema Bleiburgu, Jazovki, Hudoj jami, Teznom i inim stratištima u kojima su se u svibnju i lipnju 1945. komunistički pobjednici osvetili poraženima za sve što su im ovi činili u razdoblju kada je izgledalo da će Treći Reich i Hitler biti vladari od Atlantika do Urala. Nema nikakve dvojbe da su pobjednici bili nemilosrdni i poubijali desetke i desetke tisuća svojih protivnika, bez puno razmišljanja, bez mogućnosti na milost, a kamoli na pravedno suđenje.

Puno je jama ispunjenih skeletima ustaša, četnika, domobrana, belogardejaca, njemačkih vojnika, svećenika i popova koji su skončali kao žrtve poslijeratnog terora. Pritom je neophodna precizna distinkcija: na Bleibugu i Križnim putevima nije izvršeno nasilje nad hrvatskim narodom, kao što to vole tvrditi povijesni revizionisti, već nad onima koji su bili najžešći protivnici nove vlasti. Ovo ne umanjuje zločin, ali treba biti jasan jer na obje strane nalazili su se i Hrvati i Srbi i Slovenci i Crnogorci i svi drugi narodi s ovih područja. Ali to ne briše povijesne činjenice, i zato je Zoran Milanović povukao dobar potez kada je prošle jeseni otišao u Tezno, i odao počast na tamošnjoj masovnoj grobnici.

Bilo bi poželjno kada bi i predsjednik Stipe Mesić iskazivao veću dozu sućuti prema ovim žrtvama. Ne u smislu Tuđmanove ideje o "miješanju kosti" ustaša i partizana, nego zato što svaka žrtva zaslužuje pijetet, dakako, ne baš i zločinci iz Crne legije i slični koljači. No i takvi zaslužuju suđenje, čak i kada je presuda unaprijed poznata. Antifašizam je jedna od najboljih Mesićevih karakteristika, međutim hrvatski predsjednik je povremeno apriorni branitelj partizanske ostavštine, kao da je riječ o dogmi, a ne izuzetno mutnom razdoblju nacionalne povijesti.

Ali, opet, što s time ima Ivan Zvonimir Čičak koji Mesića optužuje kao da je osobno zapovijedio strijeljanja u Teznom ili Jazovki? U normalnim okolnostima ništa, ali javni diskurs u ovoj državi nerijetko treba promatrati s psihijatrijskog aspekta, a tu je Čičak čest slučaj. Korijeni njegove kritike ne nalaze se u Hudoj jami, nego na Pantovčaku, gdje je 2000. očekivao savjetničku sinekuru. Mesić ga je odbacio i dobio smrtnog neprijatelja. Pritom je Mesić doživio da ga Ivan Zvonimir Čičak napada i zato što štiti partizane i zato što traži odgovornost hrvatskih generala osumnjičenih za ratne zločine u Oluji.

"Opet ga je preuzeo Croatiatrans", rekla bi jedna prijateljica, slušajući ovu posljednju optužbu. Posebno kada se podsjetimo da je veliki dio haaških optužbi protiv Gotovine, Markača i Čermaka utemeljen na izvještajima Hrvatskog helsinškog odbora. Nedavno je Žarko Puhovski, bivši član HHO-a, priznao da su pojedina izvješća iz 1995. bila pogrešna i ispunjena krivim podacima, a sada Čičak - tada i danas jedan od čelnika tog, iz različitih razloga, snažno kompromitiranog Helsinškog odbora - postaje branitelj hrvatskih generala kojima se sudi u Haagu.

Stipe Mesić nije idealan predsjednik, međutim, kada se pogleda tko ga i s kojim argumentima napada, nije teško zaključiti da njegovim kritičarima puca prsluk za žrtve likvidirane prije 64 godine.