Možda članovi sindikata zaposlenih u javnim službama nisu potpuno u pravu kada ultimativno odbacuju zamrzavanje plaća i dogovor s Vladom, možda sindikalno članstvo ne shvaća kako je državna blagajna prazna i jednostavno ne postoji novac za njihove povišice, a možda Vilim Ribić i ostali sindikalni čelnici dosta vremena troše na samopromociju, ali kada se pogledaju potezi koje su u posljednjih godinu dana vukli premijer Ivo Sanader i njegovi najbliži suradnici, teško je kritizirati štrajk koji slijedi u kojem bi, prema prvim procjenama, trebalo sudjelovati otprilike 100.000 službenika.

To nipošto ne znači solidariziranje sa sindikalnim zahtjevima, koji su, uglavnom, nerealni i bez osjećaja za društvenu zbilju. Koliko god zvuči nepopularno, pravi problem javnih službi nisu male plaće (iako doista jesu relativno niske) nego kronična neefikasnost i prevelik broj zaposlenih. Nema u Hrvatskoj građanina koji nije osjetio inertnost administracije ili nisku razinu obrazovnog sustava, i zato će se rijetki solidarizirati sa štrajkom. Uostalom, i posljednji prvomajski događaji su pokazali odmak zaposlenih od sindikata, a posebice sindikalnih lidera, kojima nedostaje i karizma, kao i imalo kvalitetniji program.

A opet, doista je teško nemati simpatije prema kritikama upućenim Sanaderu, Šukeru ili Jadranki Kosor. Jer aktualna je koalicijska vlada mjesecima ignorirala najave recesije i ozbiljna upozorenja kako slijedi kriza hrvatskoga gospodarstva. Unatoč tim upozorenjima, Sanader je krajem 2008. odlučio kupovati vrijeme i kao lažni zalog socijalnom miru, obećao javnim službenicima 6-postotno povećanje plaća. Obećanje je, ponovimo, došlo u kasnu jesen 2008., kada je recesija već uzela maha, i ni jedan ozbiljan svjetski političar više se nije usudio radnicima ili službenicima dijeliti lažna obećanja. Sanader je odlučio ići protiv struje, i sada s pravom strahuje da ga ne potopi val nezadovoljstva.

Pritom ne treba gajiti iluzije kako će Ribićevi štrajkaši srušiti HDZ-ovu vladu, ali posve je razumljiva nervoza Vladinih dužnosnika i njihova podsjećanja kako nije fer ići u štrajk u tjednu kada se održavaju lokalni izbori. Samo što dosadašnja praksa izvršne vlasti pokazuje da su Ivan Šuker, Andrija Hebrang i Jadranka Kosor posljednji od hrvatskih političara koji imaju moralno pravo ponašati se poput Kalimera, uzvikujući "To je prava nepravda".

Njihovo potpuno nerazumijevanje događaja potvrđuju i optužbe prema kojima iza najavljenog štrajka, kao i studentskih prosvjeda, stoje opozicijski SDP i HNS. Kaže se "lud-zbunjenog", a tako nekako zvuči i pokušaj kompromitacije štrajkaša, povezujući ih sa Zoranom Milanovićem i Vesnom Pusić. U opoziciji nesumnjivo sa zadovoljstvom gledaju kako se Sanader pokušava izmigoljiti iz štrajkaškog klinča, no vrlo je teško očekivati da će SDP, a posebno HNS, profitirati od štrajkova. Niti oporba stoji iza nezadovoljnih zaposlenika, a još manje štrajkaši fanatično podupiru opozicijsku politiku i političare. No i jedni i drugi pritišću Vladu, i u idućih nekoliko tjedana, igrom sudbine i Sanaderove bahatosti, postat će saveznici.