RIJEČKI BALETNI SPEKTAKL Nakon iznimno uspješne praizvedbe baleta 'Proces' u zagrebačkom HNK, Staša Zurovac u iščekivanju je riječke premijere, koja će se održati iduće srijede u HNK Ivana pl. Zajca 12/5Staša Zurovac (36), bivši baletni prvak zagrebačkog ansambla, koreograf i autor 16 originalnih cjelovečernjih baleta, ravnatelj riječkog baleta u HNK Ivana pl. Zajca, te dobitnik desetak nagrada, napravio je u suradnji s 25. Muzičkim biennalom Zagreb sjajan balet "Proces", nastao po motivima Kafkina romana, koji je publika na praizvedbi u zagrebačkom HNK-u ispratila ovacijama. Originalnu partituru za "Proces" napisao je Berislav Šipuš, koji je komponirao muziku na temelju definiranih plesnih slika gotovo usporedo s nastajanjem koreografije, a riječki ansambl je briljirao u plesnom tumačenju Kafke. U projektu su sudjelovali njegovi stalni suradnici, među kojima je i njegova supruga balerina Olja Jovanović Zurovac, a riječka premijera tog baletnog spektakla održat će se iduće srijede u HNK Ivana pl. Zajca.

Zurovca smatraju jednim od najdarovitijih koreografa u Hrvatskoj. On nije samo koreograf, nego i redatelj, a često i oblikovatelj svjetla, scenograf i dramaturg, a balete je postavljao u Zagrebu, Rijeci, Splitu, Beogradu, Ljubljani, Mariboru i Lisabonu. Već je prvim cjelovečernjim baletom "Cirkus primitif balet", postavljenim u zagrebačkom HNK-u 2003., najavio novo plesno doba, a kasnijim projektima potvrdio je status koreografa koji u svojim djelima interpretira duh posttranzicijskog i postmodernog vremena. U zadnje vrijeme radi balete inspirirane velikim literarnim predlošcima u kojima se bavio "ozbiljnim temema ljudskog postojanja" kao što su "Volite li Brahmsa?", "Pjesma nad pjesmama", "Marquezomanija", "Danse Macabre", te kao kuriozitet balet "Ko to tamo peva" u kojem je došla do izražaja njegova sklonost humoru.

NACIONAL: Što vas je najviše inspiriralo u koreografiranju baleta "Proces", nastalom po motivima sumornog Kafkina romana?
- Kad je 25. Muzički biennale naručio taj balet, činilo mi se da je Kafkin roman, koji izvrsno korespondira s našim vremenom, iznimno teško pretočiti u balet. Riječ je o psihološkom romanu apsurda, lišenom jakih emocija, koji se bavi unutrašnjim previranjima, a nedostaje mu ona likovnost, koja mene najviše potiče u koreografskom radu. Mislim da roman nije mračan, a u interpretaciji ljudskog postojanja ima stanoviti pomak. I zato mi je bio veliki izazov. Odlučio sam se za predstavu koja više graniči s plesnim teatrom nego suvremenim baletom. S druge strane, bili smo ograničeni vremenom tako da su neke stvari nastale kao rezultat te ubitačne borbe s rokovima. Svakodnevno smo morali proizvesti nekoliko minuta koreografije, što je bilo iznimno teško, no usprkos tome nismo dopustili da brzina stvaranja utječe na kvalitetu djela. Možda nas je upravo ta brzina natjerala da damo sve od sebe.

NACIONAL: U početku ste radili na muziku Jean-Marca Zelwera, u nekoliko zadnjih koreografija, recimo, "Danse Macabre" koristili ste glazbu Marjana Nećaka, a sada i Berislava Šipuša. Koliko vam je glazba važna u radu?
- Glazba mi je iznimno važna i iz nje crpim ideje za balet, no prije stvaram dramaturški slijed slika. Koreograf uvijek traži skladatelja sličnog senzibiliteta ili emocija pa sam tako pronašao Zelwera, Nećaka i Šipuša. Marjan Nećak je skladatelj mlađe generacije, živi u Bitoli, vibrira na mojoj frekvenciji i odlično se razumijemo. Susreli smo se na projektu "Glembajevi" Branka Brezovca u Rijeci i odmah sam poželio s njim surađivati. Prvo smo radili "Danse macabre" u zagrebačkom HNK-u kad je napisao prekrasnu partituru, zatim "Pjesmu nad pjesmama" u Rijeci kad me još više oduševio, a nedavno i "Woyzecka" kada je za sliku "Sajam" napisao toliko snažnu skladbu na koju je bilo nemoguće koreografirati adekvatno jak pokret. Nećak piše kompjutorski, brzo i kvalitetno, a još nije napisao balet kojim mi nije natjerao suze na oči.

NACIONAL: Uglavnom radite po literarnim predlošcima, od Dantea do Franza Kafke birajući velike, ozbiljne teme, što je svojevrsni zaokret u hrvatskom baletu. Zašto?
- Logično je da koreograf bira teme, koje odgovaraju njegovu stupnju razvoja, svjetonazoru, obrazovanju i načinu izražavanja. Velika literarna djela poput Danteove "Božanstvene komedije" ili Büchnerova "Woyzecka" nadahnjuju me zato što se bave čovjekom i njegovom srži, a to je uvijek izazovno. "Woyzeck" me godinama intrigirao i privlačio na intuitivnoj razini, iako sam poznavao samo film Wernera Herzoga. Ja funkcioniram intuitivno i mislim da teme pronalaze mene, a ne ja njih.

NACIONAL: Za vaše se balete kaže da su autorski projekti jer uz koreografiju često radite scenografiju, svjetlo, dramatizaciju i režiju. Kako zapravo nastaju vaše koreografije?
- Uvijek imam kompletnu viziju o tome kako bi balet koji radim trebao izgledati, od koreografije do svjetla i scenografije. Nisam tip autora koji kostimografu kaže "radimo 'Proces', napravi mi kostime za taj balet". Svojim stalnim suradnicima - supruzi balerini i asistentici Olji Jovanović Zurovac, scenografu Žoržu Draušniku, kostimografkinji Katarini Radošević Galić, majstoru svjetla Deniju Šesniću i snimatelju Marinu Lukanoviću - jasno sugeriram što želim, ali sam otvoren za sve njihove ideje. Oni su prvenstveno moji veliki prijatelji i s njima, kao i s Nećakom i Šipušem, funkcioniram na istoj frekvenciji. Ponekad polemiziramo, no to je sastavni dio posla.

NACIONAL: Kako surađujete sa svojom suprugom balerinom i prvakinjom HNK-a Oljom Jovanović?
- Moja supruga Olja ključna je osoba u mom životu. Ona je moja najbliža suradnica i u nju imam neograničeno povjerenje. Ona je obrazovanija od mene, ima izraziti umjetnički senzibilitet i uvijek radi dramaturški slijed slika u našim baletima, no zapravo funkcioniramo kao jedno i naš se rad ne može razdvajati. Daje mi ogromnu podršku i ima razumijevanja za našu petogodišnju odvojenost - ona i sin Lav žive u Zagrebu, a ja u Rijeci - koja mi teško pada. Čim sam je ugledao, osjetio sam "ono nešto". Olja je za mene nešto puno više i mi ne postojimo jedno bez drugoga.

NACIONAL: Koji su koreografi najviše utjecali na vas?
- Ne slijedim nikakav model, no na mene je najviše utjecao Milko Šparemblek, koji je izvrstan analitičar i "dijagnostičar", te veliki autor. No i ostali koreografi poput Martina Mullera, Teda Brandsena, Vasca Wellenkampa, Gagika Ismailana, Petera Breuera i Dinka Bogdanića, utjecali su na mene. Imao sam sreću što sam još na svojim prvim kratkim koreografijama "New Beginning" i "Cantara" otkrio da je za uspješnost djelo iznimno važno da ima glavu i rep, što su na mene prenijeli veliki umjetnici.
ovacije u covent gardenu
NACIONAL: Kakvu je ulogu u vašem životu odigrao Vasco Wellenkamp, poznati portugalski koreograf?
- Rad s njim me iznimno obogatio. Wellenkamp je veliki koreograf, izrazito muzikalan, a radi na specifičan način. Supruga Olja i ja surađivali smo s njim i njegovom trupom Companhia Portuguesa de bailado contemporaneo gotovo dvije godine, od 1999. do 2001., i ta je suradnja ostavila na mene veliki trag. Prvi put sam se maknuo iz zaštićene državne institucije kakva je HNK i počeo funkcionirati u privatnoj trupi u kojoj su svi članovi morali jednako pridonositi. Nismo imali radno vrijeme i nisu se brojili prekovremeni sati kao što se radi u socijalističkim kazalištima. Radili smo od jutra do navečer i svi su se trudili da budu što bolji. Wellenkamp je znao da želim koreografirati i pružio mi je priliku: prvo sam s njegovom trupom koreografirao "San zaručnice", koji smo izveli na Svjetskoj izložbi EXPO 1998. u Lisabonu, a zatim balet "Please me, wake me up!". Iako je riječ o različitim predstavama - jedna je bila na muziku Zelwera, a EROTIČNI DUET Baletani Andrei Köteles u ulozi Josefa K. i Camila Izabel Moreira u ulozi Leni otplesali su atraktivan duet u 'Procesu'druga Toma Waitsa, nastale su iz "istog legla". Obje sam postavio i u Zagrebu, no bile su potpuno drukčija.

NACIONAL: Je li balet "San zaručnice" bio ključan za vašu karijeru?
- Mislim da je ključniji bio moj prvi cjelovečrnji balet "Cirkus primitif balet " iz 2003. Kad je koreograf sposoban napraviti cjelovečernje djelo, tada je sposoban stupiti na tržište i početi raditi u velikim institucijama. To mi se dogodilo nakon tog baleta. Postao sam ravnatelj baleta HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, gdje sam postavio nekoliko cjelovečrnjih baleta - "Marquezomaniju", "Volite li Brahmsa" i "Romea i Juliju", uslijedile su koreografije u Splitu "Bogovi nisu ljuti", "Daj daj" i "Daisa - Istočno od raja", te gostovanja u Ljubljani i u Beogradu. No "San zaručnice" je bio zanimljiv zbog drugog razloga. S jednom verzijom gostovali smo na maloj sceni Covent Gardena u Londonu. U jednoj kritici usporedili su nas sa sjajnom engleskom Ramberg Dance Company, a publika nas je ispratila ovacijama.
Baletna akademija u sankt peterburgu

NACIONAL: Kako je došlo do suradnje s beogradskim Narodnim pozorištem, gdje ste koreografirali balet "Ko to tamo peva" prema slavnom Šijanovu filmu?
- U Beogradu smo gostovali sa "Cirkus primitif baletom" i doživjeli ogroman uspjeh. Njihov ravnatelj Ljubivoje Tadić, nećak glumca Ljube Tadića, upitao me na prijemu što radimo iduće godine. Ja sam mu u šali odgovorio "čujem da radimo balet kod vas". Nakon toga sam u Slovenskom narodnom gledališču u Ljubljani radio dva kraća baleta "Purgatorio" i "Kiklos", a zatim mi se javio Tadić predloživši mi da koreografiram balet "Ko to tamo peva". Pomislio sam da je nemoguće po tom kultnom filmu napraviti balet. Ipak, prihvatio sam izazov i napravio vrlo duhoviti balet, koji je dramaturški točno slijedio priču filma, ali u skraćenoj verziji. Balet je doživio nevjerojatan uspjeh. I danas, pet godina nakon premijere, postoji lista čekanja na blagajni.

NACIONAL: Kako ste zapravo otkrili balet?
- Otac mi je sugerirao da se počnem baviti baletom i tako sam napustio sportsku gimnastiku i počeo pohađati satove baleta. On je strojarski tehničar i nema nikakve veze s baletom, no ima umjetnički senzibilitet. Cijeli se život bavio sportom, od veslanja do hrvanja, a balet je doživljavao kao prekrasnu umjetnost, koja objedinjuje glazbu, slikarstvo, kostimografiju i scenografiju. Majka mi je uvijek pružala veliku podršku - ona je okosnica i stup naše obitelji. Kao dječak nisam volio ići u baletnu školu u kojoj su bila samo dva dječaka, a u Dubravi gdje sam odrastao nisam smio spominjati balet jer bi me hahari ismijavali. Radije sam odlazio u kino na matineju. Na kraju četvrtog razreda baletne škole dobio sam neprolaznu ocjenu i morao sam se odlučiti hoću li se ozbiljnije posvetiti baletu. No tek kad je u školi osnovan muški razred postao sam svjestan baletne umjetnosti i zavolio sam taj poziv.

NACIONAL: Koliko je na vaše formiranje utjecalo usavršavanje na Baletnoj akademiji Vaganova u Sankt Peterburgu u Rusiji?
- Nevjerojatno puno, ali više u životnom nego u baletnom, fizičkom smislu. U Sankt Peterburg sam otišao nakon završene Baletne škole na Ilirskom trgu i tamo sam bio godinu dana. Mentor mi je bio Valentin Kazimirovič Onoško, sjajan pedagog. Živio sam u stanu u kojem su bila dva Austrijanca, Amerikanac, Šveđanin i Englez, atmosfera je bila vrlo poticajna i puno sam naučio o životu. Otišao sam u vrlo nezgodno vrijeme, u Hrvatskoj je počeo rat, telefonske i avionske veze bile su prekinute. No puno sam dobio: svaki dan sam u Teatru Kirov gledao vrhunski klasični balet s velikim plesačkim zvijezdama.

NACIONAL: Po povratku ste počeli raditi u HNK-u u Zagrebu te ubrzo postali prvak zagrebačekog Baleta. Koja vam je uloga najdraža?
- Prošao sam klasični plesački put od člana ansambla do prvaka HNK-a i za to sam vrijeme svakoj ulozi pristupao kao profesionalac, s jednakim žarom. Volim taj poziv i ne mogu ni jednu ulogu posebno izdvojiti, radilo se o Princu u "Trnoružici" ili "Ščelkunščiku", Franzu u "Coppeliji", Mandarinu u Bartokovu "Čudesnom mandarinu" ili Korifeju u "Plesovima Erosa" kod Milka Šparembleka.
Protiv pretjerane samouvjerenosti

NACIONAL: Jeste li bili iznenađeni kad vam je Mani Gotovac, tadašnja intendantica HNK Ivan pl. Zajc, 2003. ponudila mjesto ravnatelja Baleta i u kakvom stanju ste zatekli ansambl?
- Nisam bio siguran da je to najbolje za mene, jer sam tek počeo plesati glavne uloge. Nakon što sam se savjetovao s nekim ljudima, među ostalim i s Dinkom Bogdanićem, prihvatio sam ravnateljsko mjesto, iako ništa nisam znao o tom poslu. Želio sam raditi autorsko plesno kazalište, jer u tom trenutku drugo nije bilo moguće - u ansamblu je bilo 40 plesača, a od toga samo četiri muška. Riječki anasmbl bio je potpuno zapušten. Plesači su imali bijedne ugovore tako da sam se morao baviti i kadrovskim pitanjima. U tome sam uspio - u proteklih pet godina otvorili smo 14 novih radnih mjesta. S dolaskom Nade Matošević na čelo kuće balet je dobio dodatnu podršku. Jako sam ponosan na riječki balet, osobito zato što nije imao vrhunski potencijal, ali je radom i promjenom odnosa prema poslu uspio postati anambl koji je sposoban sve otplesati.

NACIONAL: Kako usklađujete obaveze ravnatelja, koreografa i plesača, koji živi između dva grada - Zagreba i Rijeke?
- Nije lako. Prvu godina svog ravnateljskog staža još sam plesao u HNK-u u Zagrebu, ali s porastom BALETNA OBITELJ Staša Zurovac sa suprugom Oljom Jovanović Zurovac, baletnom prvakinjom HNK Zagreb i svojom asistenticom, te sinom Lavomkoreografskih obaveza morao sam prestati jer fizički više nisam uspijevao usklađivati sve termine. Čovjek u jednom trenutku mora odustati od nečega da bi ono preostalo mogao obavljati kvalitetno. No prošle godine ponovno sam plesao u "Romeu i Juliji" i u "Čudesnom mandarinu". Uspijevao sam uskladiti sve obaveze, od administrativnih i organizacijskih preko koreografskih do plesačkih, jer mi u riječkom kazalištu imamo manje predstava na repertoaru nego što ih ima zagrebački HNK. Uz to, moja obitelj živi u Zagrebu i zbog toga često putujem na relaciji Rijeka - Zagreb. Život mi prolazi u putovanjima automobilom, no srećom još imam snage da to izdržim.

NACIONAL: Jeste li promijenili pristup koreografiji i radu u kazalištu?
- Ja sam uvijek na početku i jednako se bojim, od prve koreografije do danas. No bez tog straha nema opstanka u umjetnosti. Kao autor stalno postavljam pitanja kako bih došao do odgovora, što je bolje nego biti pretjerano samouvjeren.