Gospodarski rast je za pet posto niži nego lani, turista će ovoga ljeta biti deset posto manje negoli 2008., ministar financija Ivan Šuker je Hrvatsku zadužio za dodatnih 750 milijuna eura, predsjednik Stipe Mesić i vodeći ekonomski stručnjaci najavljuju još težu recesiju i rast nezaposlenosti, iz Europske unije upozoravaju Hrvatsku zbog topničkih dnevnika uz dodatak kako je članstvo nerealno očekivati prije 2012, studenti su tražili ostavku Dragana Primorca, a seljaci odlazak Božidara Pankretića.

Ovo nije kratak scenarij sa snimanja horor filma "Preživjeti u Hrvatskoj 2009. godinu", već tek letimičan, i poprilično reduciran, popis dijela poteškoća u kojima se nalazi ova zemlja. Kao i svugdje u svijetu, glavnu odgovornost za recentnu situaciju snosi aktualna vlada, i oko toga nema nikakvih dilema. Od Amerike i Engleske do Poljske, Japana i Kine, deblji kraj u ovakvim i sličnim situacijama izvlači izvršna vlast i premijer. Bez obzira na to jesu li ili nisu direktno odgovorni za otpuštanja, pad proizvodnje i osjećaj beznađa. To se zove politička odgovrnost, a vlade se ne mijenjaju samo u onim državama gdje je opozicija tako mlitava da nije u stanju ponuditi kakvu-takvu alternativu.

A upravo to se dogodilo na nedavnim lokalnim izborima u Hrvatskoj. Razumije se kako se na lokalnim izborima ne odlučuje direktno o sudbini vlade, ali oni su najprecizniji test - kako raspoloženja javnosti, tako i snage različitih političkih opcija. U ovakvim okolnostima, uvjerljiv poraz vladajuće koalicije predstavljao bi i duhovni i materijalni dokaz kako većina stanovništva traži promjene, i čak ni samouvjereni Ivo Sanader ne bi mogao ignorirati njihovo raspoloženje. Posebno ako bi se manje koalicijske stranke poput HSLS-a i SDSS-a počele kolebati oko toga treba li ostati u klimavoj vlasti i dijeliti odgovornost za neuspješnu politiku.

"Ki bi da bi", rekao bi Franjo Tuđman. I imao bi pravo jer koliko god je Sanaderova politika kilava i svodi se na odgađanje rješavanja problema, toliko je oporba predvođena SDP-om i Zoranom Milanovićem pokazala kako je još uvijek nesposobna predstaviti se kao istinska alternativa. HDZ je (po običaju) poražen u svim važnim gradovima, ali i takav je osvojio stotinjak tisuća glasova više nego lijeva opozicija, a Sanader se može hvaliti i brojnim županima i načelnicima manjih gradova i općina. Nije baš neka kvaliteta, ali u ovakvoj situaciji HDZ-ovce je razdragala i kvantiteta.

U SDP-u i savezničkim stranakama moraju postaviti pitanje što stvarno žele. Pokus koji se temeljio na postupnom odumiranju HDZ-a je propao, a u ovom trenutku ne vidi se ideja, još manje i strategija, kojom lijevi centar misli doći na vlast. Milanović i saveznici su imali jedinstvenu priliku razmontirati HDZ i pokazati da mogu izvući Hrvatsku iz krize u kojoj se nalazi. Ali u proteklim mjesecima ništa od toga nije se moglo čuti, osim ako SDP-ov premijerski kandidat to nije izrekao na latinskom jeziku, kojim se voli koristiti u parlamentu. Zato je Ivo Sanader i dalje stabilan, makar se oko njega sve klima.