Srećko JurdanaNakon što je službeno imenovan za predsjedničkoga kandidata HDZ-a, Andrija Hebrang odlučio je prekinuti vlastitu ideološku operaciju protiv samoga sebe, i postati antifašist. Godinama emanira mržnju na sve što ima veze s NOB-om, nedavno se ljupko izrazio o Maksu Luburiću, s takvim stavovima osvojio je status HDZ-ovoga arhidesničara i simpatije nacionalističkih fanatika, no danas je - preko noći - antifašizam počeo proglašavati "najvećom tekovinom" i "najčvršćom ustavnom vrijednošću", i svrstavati ga u frontalnu liniju svoga kandidatskoga nastupa. To je gospodin Hebrang u punome sjaju: proizvođač buke vrlo mutnih temeljnih uvjerenja, koji je dnevnu retoriku uvijek spreman prilagoditi potrebama.

Kad je galamom branio Rončevića u aferi "Kamioni", tvrdio je najprije da Glavni stožer nema nikakve ingerencije nad Ministarstvom obrane, i da bivši glavni inspektor HV-a, koji je pred povjerenstvom optuživao Rončevića, po zakonu u Ministarstvu nije smio istraživati ništa. Čim se u policijskoj istrazi otkrilo da protiv Rončevića postoje dokazi, isključivu odgovornost prebacio je na spomenuti Glavni stožer, koji je ministru "davao krive informacije". Sve je, kako vidimo, kod gospodina Hebranga moguće: i ovlasti kojih nema pa ima, i fašizam, i antifašizam. Slučaj Rončević pokazao je da su Hebrangovi kriteriji djelovanja u prvome redu cinično utilitarni, a istu stvar potvrđuju i njegove najnovije deklamacije o antifašizmu.

U svome kandidatskome sloganu - "za europsku i ponosnu Hrvatsku" - preko eufemizma "ponosna" (što to uopće znači u realnoj politici?) rezervirao je prostor za skrivanje nacionalističkih afilijacija, i sljedbenicima diskretno dao na znanje da vuk može zbog svijeta promijeniti dlaku, ali ne i ćud. Osim toga, najavio je i "revitaliziranje uloge Franje Tuđmana", i zgrozio se nad podatkom da poglavar u Zagrebu nema spomenik. Doista, nakon svega što je Tuđman Hrvatskoj ostavio u naslijeđe - u rasponu od dovođenja neoustaša na vlast i konfrontiranja Hrvatske s modernim svijetom, do možda najveće pljačke nacije u njezinoj povijesti - utješno je što se u HDZ-u pojavio kandidat za predsjednika koji sve to iznova želi podići na ideološki i mramorni pijedestal. Stari Tuđman nije Hrvatsku uspio uništiti do kraja, i potreban joj je novi koji će dovršiti djelo.

Odlukom za dr. Hebranga HDZ je potvrdio postojanost svoje desničarsko-nacionalističke definicije. Na raspolaganju su, dakako, imali i kvalitetnije opcije. Procjenjujući da su Hebrangovi izgledi za pobjedu mali, Vladimir Šeks je ispod stola pokušao progurati Nadana Vidoševića, što je u redovima Hebrangovih sljedbenika izazvalo konsternaciju i bunt. Hebranga su nakon toga nametnuli brzinom munje, pokušavajući stvoriti dojam da oko stranačkoga kandidata nije bilo nikakvih dvojbi. Vidošević bi, međutim, za HDZ i ostatak svijeta bio mnogo bolje rješenje. Njegov izbor bio bi poruka da je stranka počela odustajati od svoje tvrde ideologiziranosti, i da se u njoj počeo otvarati prostor za moderne ekonomiste koji znatno manje razmišljaju o Tuđmanu i "hrvatskom ponosu", a znatno više o hrvatskoj tužnoj gospodarskoj zbilji. HDZ je, međutim, stranka koja želi što dulje živjeti u prošlosti i od prošlosti, i Hebrang je u tom kontekstu za nju bio jedini izbor, pa makar je odveo izravno u poraz. Čak je i Jadranka Kosor, kojoj su vjerojatno jasne Vidoševićeve prednosti u odnosu na Hebranga, morala tvrdolinijaški izjaviti kako je "lansiranje priče da će HDZ okrenuti leđa Hebrangu i kandidirati Vidoševića pokušaj unošenja razdora u vrh stranke".

Nadan Vidošević - aktualni šef Hrvatske gospodarske komore - najavio je samostalnu kandidaturu, a time možda i izlazak iz HDZ-a, i ostane li kod te odluke, bit će opasan protivnik ne samo Hebrangu nego i svima ostalima. Dobar je ekonomist, s međunarodnim kontaktima, i vjerojatno bi mogao kvalitetno funkcionirati kao neideologizirani operativni predsjednik, koji za hrvatske tvrtke otvara poslove. Nešto slično godinama je doduše pokušavao i Stipe Mesić, ali u Vladi i gospodarskome sektoru nailazio je pritom na vrlo skromno razumijevanje. Jasno je u svakom slučaju da je Hrvatskoj potreban predsjednik koji će aktivno sudjelovati u izvlačenju zemlje iz ekonomske katastrofe, i da u takvoj situaciji ekonomistički profili dobivaju na značenju, odnosno: da ostvaruju psihološku prednost nad borcima za apstraktne političke vizije. Na hadezeovskoj strani, Vidošević je u tom kontekstu neusporedivo jači od Hebranga, kao što je na esdepeovskoj Ljubo Jurčić neusporedivo jači od Ive Josipovića. Bizarno je, doista, da su dvije najmoćnije stranke za predsjednika države kandidirale ljude koji su, u njihovim redovima, najmanje komplementarni s aktualnom hrvatskom situacijom.

Hebrangov slučaj dodatno je, međutim, specifičan po činjenici da se za nominalno najviši položaj u državi nastavlja boriti čovjek koji se - po racionalnim političkim parametrima - sa scene morao povući u trenutku kad su s nje nestali njegovi mentori. Kao zadrti sljedbenik Tuđmana i Šuška, on najavljuje revitalizaciju njihovih ideja u Hrvatskoj dvadeset prvoga stoljeća, iako su te ideje za Hrvatsku bile potpuno neprimjerene i u trenutku kad su ih autori naciji nametnuli. No stvari su takve kakve jesu, i ništa se tu ne može učiniti. U HDZ-u se može smijeniti predsjednik stranke i premijer, ali Andrija Hebrang ostaje u toj stranci konstanta, ili nezamjenjivi čuvar Tuđmanova plamena, i samo debakl na predsjedničkim izborima mogao bi tu njegovu ulogu dovesti u pitanje. Hebrangov predvidljivi poraz temeljito će, međutim, uzdrmati i HDZ. Inteligentni Šeks svakako je razmišljao o toj mogućnosti, kad je - krajnje oprezno - pokušao kalkulirati s Vidoševićem.