Zoran FerićOve godine odluka Nobelove komisije u Norveškoj odjeknula je kao eksplozija: Nobel za mir otišao je Baracku Obami za nešto što još nije učinio, ali članovi komisije vjeruju da hoće. Kao da Nobelova komisija s vremena na vrijeme ima dužnost upozoriti na porijeklo novca za fondaciju pa donosi odluke koje u javnosti odjeknu jače nego eksplozija tone dinamita. Odmah nakon objave o ovogodišnjem laureatu svjetska i domaća javnost oštro se podijelila na one koji smatraju da je odluka dobra i opravdana i na one koji misle da je Obama nije zaslužio. Stvar je u tome što su i jedni i drugi u pravu. Jest da takvo priznanje baš i nije zaslužio, ali je za svijet dobro što ga je dobio, mogao bi glasiti nekakav opći zaključak. Ako se kao kriterij za dodjelu najvećega priznanja što ga političar može dobiti uzmu isključivo dosadašnje zasluge, to bi moglo biti klimavo. Istina je da je njegov izbor jasan pokazatelj da se Amerika emancipirala od rasizma i da se i u tom smislu pojavljuje kao svojevrsna predvodnica svjetskoga poretka. Isto je tako istina da je u jednom trenutku krajnje nepopularnoj zemlji vratio njen vanjskopolitički kredibilitet i omiljenost koju je Amerika imala kao predvodnica demokratskih promjena u svijetu. Ulažući sav svoj simbolički kapital, Barack Obama, uistinu jača međunarodnu diplomaciju i nastoji unijeti mir tamo gdje se mir teško može uspostaviti, na Bliski istok koji je stalna prijetnju svjetskom miru i neprestani generator najopasnijeg svjetskog terorizma. Da, sve je to istina.

NO ISTO TAKO, TOJ BI SE ODLUCI MOGLO SUPROTSTAVITI PRILIČNO JAKIM ARGUMENTI Ma da je sve što je do sada učinio nedovoljno za to visoko priznanje, a pogtovo da početak mandata nikako nije adekvatno vrijeme baš za Nobela, koji je obično rezultat nečijeg cijeloživotnog angažmana. Iznenađenje koje je iskazao sam Obama, obraćajući se javnosti iz Bijele kuće, dovoljno govori o mogućoj upitnosti takve odluke. Američki je predsjednik s pristojnom skromnošću, ali i politički lukavo, izjavio kako ne osjeća da zaslužuje biti među dosadašnjim dobitnicima. Vjerujem da to jest reakcija skromnoga čovjeka, ali isto je tako jasno da je upravo tim riječima nastojao amortizirati moguće negativne efekte uistinu iznenađujućeg priznanja.

S DRUGE STRANE, AKO KAO KRITERIJ I SVRHU OVOGA VISOKOG PRIZNANJA uzimamo globalnu političku situaciju u svijetu, ekonomsku krizu koja potresa većinu zemalja, opasna žarišta i konfrontacije velikih sila, ovakvu bismo odluku vjerojatno mogli pozdraviti kao opravdanu. Svako jačanje karizme čovjeka koji se zalaže za mir, svijet bez nuklearnog naoružanja i čvrstu međunarodnu suradnju trebalo bi opravdati odluku Norveške komisije i ne previše cjepidlačiti je li konkretan čovjek to zaslužio ili nije, kad se pred nama ukazuje tako visok i plemenit cilj kao što je mir u svijetu. Sve bi to, dakle, bilo itekako opravdano da simbolički kapital njegova imena nije na neki način nadrastao samoga Obamu političara i njegove realne moći. Iako je predsjednik najveće sile svijeta, nije svemoguć. A bojim se da mnogi u svijetu danas očekuju baš to: svemogućeg Obamu koji će radikalno izmijeniti lice svijeta. Izabrala ga je Amerika koja je već bila u krizi, kao čovjeka nade. Prvi crni predsjednik Sjedinjenih država tako je na samome početku dobio jedan nemoguć zadatak: da popravi sve što kod kuće i u svijetu popraviti treba. Da se obračuna s rasizmom, da pomiri Ameriku i muslimane, da okonča besmislene ratove, da spriječi torturu, da okonča krizu, popravi kvalitetu života prosječnih Amerikanaca, da zauzda pohlepu bankara i mešetara s Wall Streeta. Ukratko, da učini nešto što nikome nije pošlo za rukom: promijeniti čovjeka. To politika ne može i tu bi nam stvarno trebao Bog. Uostalom, predsjednik norveškog Odbora za dodjelu Nobelove nagrade Thorbjern Jagland objasnio je odluku Odbora riječima: „Rijetke su osobe poput Obame koji je na sebe privukao pozornost cijeloga svijeta i ljudima dao nadu u bolju budućnost.“ Pri tome je ključna riječ, svakako NADA, koju češće vezujemo uz bogove nego uz ljude. Obama daje nadu ljudima cijeloga svijeta i zbog te nade je i dobio Nobela. Dobio ga je unaprijed za sve ono što od njega još očekujemo, da bi bio još pošteniji i bolji, da njegova riječ dobije još veću težinu i da osnažen autoritetom jednog sposobnog izumitelja, koji je vlastitim altruizmom želio poništiti zlo što ga je njegov izum donio svijetu, donese ljudima mir i stabilnost. Međutim, čini mi se da je opasno nagrađivati nadu jer je ona često nerealna i potiče još nerealnija očekivanja.

BARACKU OBAMI JE ZBOG TRENUTKA U KOJEMU JE IZABRAN i boje kože nametnuta jedna simbolička funkcija koja će mu u budućnosti donijeti opterećenje preveliko za bilo kojeg čovjeka. Nada je u ovome slučaju napuhala balon od sapunice velik kao zemljina kugla. To je nevjerojatno velik balon s plavim oceanima i zelenosmeđim kontinentima, lebdi usred tame svemira. Izgleda kao nešto čvrsto na čemu možemo stajati, kao što izgledaju oblaci kad ih gledamo odozgo, iz aviona, a zapravo je kao i svaki balon od sapunice: dovoljna je sićušna iglica pa da nestane u trenutku. Čini mi se da ljudi ponovo čine jednu kobnu grešku: velik dio svojih nada polažu u jednoga čovjeka. A taj jedan čovjek je samo čovjek, ma koliko dobronamjeran i sposoban bio. Suočen s takvim očekivanjima i takvim mogućim opterećenjem, Barack Obama u svojoj reakciji na Nobelovu nagradu kaže da se izazovima s kojima se svijet suočava u ovome stoljeću ne može suprotstaviti jedan čovjek i jedna nacija. Jasan je to poziv na zajedničko djelovanje za opće dobro i pokušaj da se on kao pojedinac, ma koliko važna bila njegova funkcija, ogradi od svih tih očekivanja koja mu je domaća i međunarodna javnost stavila na leđa. Pri tome je prilično jasno da će u idućim godinama Barack Obama po prirodi stvari mnoge razočarati, da će se onaj balon od sapunice dobrim dijelom ispuhati, ako se već potpuno ne rasprsne, da će čovjek s kredibilitetom nobelovca morati poduzimati i nepopularne korake i da će možda, jednom u budućnosti, biti napadan i kritiziran puno više nego što zaslužuje. Mahatma Gandhi, Martin Luther King, Abraham Lincoln, J. F. Kennedy, svi su oni u jednom trenutku predstavljali nadu vrlo velike skupine ljudi. Njihov tragičan odlazak tu je nadu onemogućio, ali je isto tako spriječio razočaranje koje bi bilo nužno da su poživjeli. Strašno je to reći u ovim trenucima trijumfa, ali kako se čini, Barack Obama neće razočarati jedino ako ga ubiju