NOVI LIDERI Predsjednik Herman van Rompuy i ministrica vanjskih poslova Catherine Ashton s predsjedavajućim EU, švedskim premijerom Reinfeldtom (sredina)Mjesecima se u političkim krugovima i medijima Europske unije pričalo kako će Unija nakon usvajanja Lisabonskog sporazuma napokon dobiti moćne rukovoditelje, koji će s punim autoritetom svojih novostvorenih funkcija moći voditi cijelu Europsku uniju prema novim uspjesima i postignućima. U medijima su se spominjala imena moćnih političara koje su novinski komentatori spominjali kao potencijalne kandidate za dva moćna položaja. U posljednje doba, na primjer, najviše se spominjao bivši britanski premijer Tony Blair kao potencijalni budući predsjednik EU, a bivši talijanski premijer Massimo d’Alema kao potencijalni budući europski ministar vanjskih poslova.

U četvrtak, na svečanoj večeri predsjednika država ili vlada svih 27 zemalja članica Europske unije, napokon su izabrani ljudi koji će doći na te funkcije, a kada su objavljena imena, mnogo ljudi zapitalo se tko su oni. Nema sumnje da više od 95 posto od 470 milijuna stanovnika EU do tog četvrtka navečer nikada nije čulo za te dvije osobe: belgijskog premijera Hermana van Rompuya, koji je izabran za predsjednika EU, i za britansku barunicu Ashton, dosadašnju članicu Europske komisije koja je izabrana za europsku ministricu vanjskih poslova. Dobri poznavatelji političkih prilika u EU priznaju da su imena izabranih neočekivana, ali da se zapravo moglo očekivati da će na te položaje biti izabrane vjerojatno nepoznate osobe bez veće političke karijere i karizme.

To je logična posljedica funkcioniranja Europske unije. Kada je prije nekog vremena bilo najavljeno da će se 19. studenog navečer na spomenutoj večeri obaviti izbor novih vodećih ljudi Europske unije, počela su intenzivna lobiranja i konzultiranja o tome tko će to biti. Iza kulisa vodili su se veliki pregovori i usuglašavanja, jer europski su državnici željeli da se te dvije ličnosti izaberu konsenzusom, a ne preglasavanjem. Cijelu operaciju vodio je švedski premijer Fredrik Reinfeldt, i to zato što je Švedska predsjedavajuća Europskoj uniji u ovom šestomjesečnom razdoblju. On je posebno zadnjih dana konzultacija obavljao telefonske razgovore s raznim europskim prijestolnicama, imao svakog sata dogovorena četiri takva razgovora. Iako je to usuglašavanje bilo intenzivno, nije bilo nikakvih javnih znakova kako ono teče. Čule su se bijesne kritike da je sve to odviše tajnovito, da podsjeća na ono što se događalo u vrhu sovjetske komunističke partije u staljinističko doba. Neki zapadni mediji, znatiželjni da saznaju tko od kandidata ima više izgleda, čak su se služili objavljivanjem vijesti o stanju na kladionicama, kako bi barem djelomično zadovoljili interes javnosti.

Jedna je stvar bila neobična, da je, prema londonskim kladionicama, sve više izgleda da postane predsjednik Europske unije dobivao donedavno uglavnom potpuno nepoznati belgijski političar, sadašnji belgijski premijer Herman Van Rompuy, koji na tom položaju nije ni jedanaest mjeseci. Taj 62-godišnjak cijeli je život u politici, ali nije do sada bio ni na jednoj važnijoj funkciji. Član je demokršćanske f lamanske stranke Christen-Democratisch en Vlaams, bio je svojedobno šef njene mladeži, poslije član parlamenta, radio je u uredima pojedinih istaknutijih demokršćanskih političara kao njihov tajnik ili pomoćnik, a u jednom razdoblju devedesetih godina bio je i u vladi zadužen za proračun, te kasnije šef belgijskog parlamenta. Sve u svemu nije to neka impresivna politička karijera. U europskim okvirima on je bio potpuno nepoznat, pa su se mediji posljednjih dana prije konačnog izbora trudili predstaviti ga što slikovitije europskoj javnosti ako već ima najviše izgleda da postane predsjednik EU. Nisu o njemu uspjeli otkriti osobito mnogo slikovitih detalja, jedino da piše haiku poeziju na f lamanskom jeziku, pa je tako napisao pjesmu o tome kako vjetar puše, ljudima kvari frizure, a njemu ne može jer je - ćelav.

Na kraju su se te najave londonske kladionice pokazale točnima, Rompuy je izabran za predsjednika Europske unije pa se mnogi građani sada čude kako se dogodilo da jedan tako nepoznati političar postane čelni čovjek cijele Europske unije. Postoji dobar razlog zašto to zapravo uopće nije neobično. U EU postoji veliko rivalstvo između najvećih zemalja, te je teško očekivati da bi se te velike sile mogle dogovoriti da neka moćna ličnost iz neke od njih na dulje vrijeme zasjedne na ključno, utjecajno i istaknuto mjesto. To se u posljednje doba ipak dva puta dogodilo, pa su na mjestu predsjednika Europske komisije bili Francuz Jacques Delors, koji je bio predsjednik Europske komisije od 1985. do 1994., i Talijan Romano Prodi od 1999. do 2004. Češće se na takva mjesta biraju kompromisni kandidati iz neke od manjih zemalja, pa je tako predsjednik Europske komisije od 1994. do 1999. bio Luksemburžanin Jacques Santer, a sada je to Portugalac José Manuel Barroso. Tako su se razvijale stvari i u vezi s Rompuyem. U početku se kao veliki favorit za mjesto predsjednika EU spominjao bivši britanski premijer Tony Blair, ali su njegov izbor još prije nekoliko tjedana, de facto, onemogućili francuski predsjednik Nicolas Sarkozy i njemačka kancelarka Angela Merkel.

Bivša latvijska predsjednica Vaira Vike- FreibergaDoduše, britanski premijer Gordon Brown i dalje je gurao njegovu kandidaturu, ali postojala su dva ključna razloga zašto Blair nije imao velikih šansi. Nije problem bio samo u tome što on dolazi iz velike zemlje, nego i to što je političar lijevog centra, a unutar EU nedavno je postignut dogovor da prvi predsjednik bude ipak čovjek desnog centra, jer trenutačno stranke desnog centra vladaju u većini zemalja EU. Rompuy je stoga odgovarao jer on pripada desnom centru. Istodobno su se dogovorili i da će ministar vanjskih poslova biti iz lijevog centra, tako da i druga najvažnija stranačka grupacija u Europskom parlamentu bude zadovoljena. Iako je i na račun Rompuya bilo dosta primjedba, a među njih spada i činjenica da je on zapravo politički anonimus, u danima neposredno prije izbora on je prerastao u favorita da bude izabran na dvoipolgodišnji mandat predsjednika EU. Neko vrijeme se čak govorilo da će on biti u tandemu s britanskim ministrom vanjskih poslova Davidom Milibandom, koji bi, iako je on to javno odbio, ipak mogao biti nagovoren da preuzme položaj europskog ministra vanjskih poslova. Time bi bila zadovoljena Velika Britanija, da jedna njena značajna ličnost napokon uđe u vodstvo Unije. No sve do samog dana izbora predsjednika EU i ministra vanjskih poslova govorilo se da je moguća i sasvim drukčija kombinacija.

Naime, neke europske političarke postavile su zahtjev da jedna od ličnosti koje će zasjesti na ta dva položaja bude žena. Bivša latvijska predsjednica, 71-godišnja Vaira Vike-Freiberga, istaknula je svoju kandidaturu za predsjedničko mjesto te, za razliku od drugih kandidata, vrlo otvoreno agitirala. Upravo je ona optužila vodeće ljude EU da proces izbora provode tajnovito. Njena je bila ocjena da se to provodi na staljinistički način. Ona je dobila dosta podrške, pa se tako počelo govoriti da postoji i drugi izgledni tandem, i to da Vaira Vike-Freiberga dođe na mjesto predsjednice Europske unije, a da njen partner na položaju europskog ministra vanjskih poslova bude bivši talijanski premijer Massimo d’Alema. Vaira Vike-Freiberga je svojom inicijativom unijela dosta bure u izbor, no nije pomogla sebi, nego britanskom premijeru Gordonu Brownu, jer je on uspio na temelju te inicijative isposlovati da jedno od dvaju vodećih mjesta ipak pripadne Velikoj Britaniji. Na opće iznenađenje, pa i njeno vlastito, dosadašnja britanska predstavnica u Europskoj komisiji, 53-godišnja laburistička političarka, europska komesarka za trgovinu, barunica Ashton, izabrana je - zahvaljujući inicijativi Gordona Browna - za prvu europsku ministricu vanjskih poslova.

Ta anonimna žena tako je postala jednom od najmoćnijih ličnosti Europske unije. Gotovo do samog izbora nitko nije ni spomenuo njeno ime među kandidatima za položaj europskog ministra vanjskih poslova, tek u srijedu nekoliko je britanskih novina spomenulo njeno ime, ali kao dalekog četvrtog kandidata iza britanskog ministra vanjskih poslova Davida Milibanda, bivšeg talijanskog premijera Massima d’Aleme i španjolskog ministra vanjskih poslova Miguela Ángela Moratinosa. U spomenuti četvrtak poslije podne održan je sastanak šefova vlada onih zemalja članica EU u kojima su na vlasti vlade lijevog centra. Tamo su se dogovorili da će prihvatiti prijedlog grupacije zemalja desnog centra da prihvate Rompuya za predsjednika Europske unije, ali još je važnije to da su se dogovorili da će ta grupa zemalja za europsku ministricu vanjskih poslova predložiti barunicu Ashton. Nakon što joj je to priopćeno, bila je prilično iznenađena. Navečer je održan summit Europske unije, a tamo su taj prijedlog konsenzusom prihvatili šefovi država ili vlada svih zemalja članica. Da je to i za nju bilo veliko iznenađenje pokazuje činjenica da je na svečanost došla bez pripremljenog govora. To je iznenađenje i za javnost Velike Britanije, gdje također ogroman broj ljudi uopće nije do sada ni čuo ni znao za barunicu Ashton.

U nekim europskim listovima u petak ujutro objavljeni su komentari u kojima piše da je ona “izniknula niotkud”, a ima i izjava političara koji sumnjaju u njene kvalifikacije za taj posao. Kažu da ona nema nikakvog ozbiljnijeg iskustva u vanjskoj politici, da nikada nije bila izabrana ni na kakvu izbornu funkciju, da su njena upravljačka iskustva što ih je stekla tijekom osam godina u britanskoj vladi vrlo ograničena, a da i europsku politiku relativno slabo poznaje, jer je u Europskoj komisiji bila tek godinu dana. Iako nosi titulu barunice, ona nije plemićkog roda, nego je jedan od tzv. radnih članova Gornjeg doma britanskog parlamenta. Kao što je poznato, britanski Dom lordova, a to je Gornji dom britanskog parlamenta, nekada se sastojao isključivo od nasljednog plemstva, ali je na temelju zakona koji su doneseni posljednjih desetljeća njegova struktura demokratizirana i izmijenjena, pa se sada tamo nalazi, uz nasljedno plemstvo, i tzv. doživotno plemstvo. To su ljudi kojima kraljica na temelju prijedloga premijera daje doživotnu plemićku titulu, koju njihova djeca ne mogu naslijediti. Riječ je najčešće o ljudima koji su se istaknuli u stranačkoj politici ili u nekim društvenim aktivnostima, koje premijer šalje u Gornji dom parlamenta da tamo djeluju u zakonodavnim aktivnostima, a oni tamo mogu ući samo ako im prije toga kraljica dodijeli titulu.

TONY BLAIR jedno je vrijeme bio kandidat za predsjednika EU, ali mu se usprotivila Angela MerkelBarunica Ashton je svoju titulu dobila 1999. upravo zato. Tada je tadašnji premijer Tony Blair imenovao - dajući im barunske titule - u Gornji dom značajan broj laburističkih političkih aktivista i pretvorio ih u članove Gornjeg doma kako bi tamo smanjio dotadašnju prevlast konzervativaca, koji dominiraju među nasljednim plemićima. Njena puna titula je barunica Ashton od Uphollanda, a njeno pravo ime je Catherine Ashton. Rodom je iz skromne obitelji iz malog mjesta Upholland u engleskoj pokrajini zapadni Lancashire nedaleko od velegrada Manchestera. Završila je studij ekonomije i sociologije, te je potom radila mahom kao ekonomski savjetnik za razne državne i društvene institucije koje su se brinule za ravnomjerniji društveni razvoj u pojedinim dijelovima Engleske. Posebno je bio zapažen njen rad u jednoj organizaciji koja se bavila dizanjem socijalne svijesti u privatnim tvrtkama. Neko vrijeme je bila i na čelu zdravstvene službe u pokrajini Hartfordshire. Politički je od rane mladosti bila lijevo orijentirana, pa je 70-ih kao 20-godišnjakinja bila dvije godine angažirana u poznatoj Kampanji za nuklearno razoružanje, u kojoj su se razni lijevi aktivisti vrlo glasno i uporno zalagali za jednostrano odricanje Velike Britanije od nuklearnog oružja.

Njeno djelovanje bilo je zapaženo u Laburističkoj stranci, pa se stoga našla u toj većoj grupi političara, koje je Blair poslao u Gornji dom britanskog parlamenta. Politički je bila dosta aktivna, pa je potom dobila zaduženja u vladi, i to kao podtajnica u ministarstvu obrazovanja, potom u ministarstvu za ustavna pitanja. Godine 2007. premijer Brown imenovao ju je za predsjedavajuću Doma lordova, te je uključio u svoj kabinet. Ona se u Domu lordova jako istaknula jer je uspjela da i tamo, iako u njemu značajan utjecaj imaju konzervativci, bude izglasan Lisabonski sporazum. Premijer Brown, s kojim je vrlo bliska, imenovao ju je početkom listopada 2008. za novog britanskog člana Europske komisije. Bilo je tada - upravo zato što ona nije imala nikakva iskustva u europskoj i međunarodnoj politici - dosta kritika što je nju poslao u Bruxelles, ali se ona, tvrdi sada britanski tisak, dobro snašla na tom položaju jer je koncilijantna osoba sklona dogovorima, a takvi dobro funkcioniraju u Europskoj komisiji. Tijekom višetjednih pregovora o imenovanju europskog predsjednika i europskog ministra vanjskih poslova njeno se ime uopće nije spominjalo sve do zadnjeg dana. Bilo je to stoga jer je Velika Britanija imala dva druga kandidata za ta mjesta, Blaira i Milibanda.

Brown je, navodno, sve do zadnjeg dana lobirao za Blaira, a kad je ustanovio da Blair zbog otpora Njemačke i Francuske nema nikakve šanse, odustao je. Tada se okrenuo lobiranju da Velika Britanija dobije položaj europskog ministra vanjskih poslova, ali nije mogao lobirati za Milibanda jer je on svojedobno taj položaj, da ne bi ugrozio kandidaturu Blaira, javno energično odbio. Brown je tada iskoristio činjenicu da je unutar EU jačala inicijativa kako bi te položaje trebalo ravnomjerno spolno podijeliti, pa da jedan položaj preuzme muškarac,a drugi žena, stoga je predložio barunicu Ashton. To je dobro primljeno da se ispuni i inicijativa bivše latvijske predsjednice, pa je barunica Ashton odjednom u zadnji trenutak došla u prvi plan, te je njeno imenovanje dogovoreno u roku od nekoliko sati, nakon čega je ona na moćno mjesto europske ministrice vanjskih poslova - ekspresno izabrana konsenzusom.