Srećko JurdanaNeke indicije sugeriraju da se u dramsku situaciju oko Božidara Kalmete - trajno opterećenog poznatim aferama u njegovu resoru - zadnjih dana umiješao i sam ex-premijer Ivo Sanader, s namjerom, dakako, da svoga ministra zadrži na položaju. Kontekst podnosi i aktiv i pasiv: Sanader se umiješao, a pritom su ga i umiješali, tako da mu se gospodin Kalmeta zapravo obratio za pomoć, procjenjujući da psihološko-politički razvoj događaja - u krugu oko Jadranke Kosor i šire - strmoglavce vodi prema njegovu odlasku. U svakom slučaju, stvar se svodi na isto, tj. na činjenicu da gospodin Sanader pokušava u HDZ-u nametnuti svoju arbitražu i određivati do koje političke granice mogu ići operacije protiv korupcije. Njegovi interni pritisci započeli su još tijekom bure oko smjene Polančeca; s Kalmetom se nastavljaju.
SANADEROVA KORUPTIVNA MREŽA
Da odbjegli premijer i dalje igra utjecajnu ulogu u njegovoj karijeri, sam gospodin Kalmeta publici je nedavno stavio na znanje zapanjujućom izjavom kako je “Ivo Sanader započeo borbu protiv korupcije”. Kalmeta je doista pronašao crkvu u kojoj će se Bogu molit, rekao bi raspoloženi narod. Poruka je inventivna, malo tko bi došao na ideju kakvu emanira. Štoviše, javnost je prilično čvrsto uvjerena u suprotno: da je Ivo Sanader otišao s položaja zato što zbog vlastite korumpiranosti nikakvu realnu borbu protiv korupcije nije mogao voditi. Mogao je samo prodavati velike izjave, usiljenu galamu i deklarativnu posvećenost cilju da se “što prije zatvori poglavlje korupcije”, no zapravo nije mogao taknuti ni u što bitno, jer svaki bitan koruptivni fenomen bio je izravno povezan s njegovom mrežom, njegovim ljudima i njegovim finalnim odlukama. Suvišno je ponovno nabrajati što se sve povezuje s njegovim imenom; nacija je o tome prilično dobro obaviještena. Ključnu funkcionalnu ulogu igrao je i u aferi oko posljednje banke u državnom vlasništvu - Hrvatske poštanske banke - koja je u medijima buknula zadnjih dana, vjerojatno po nečijem dalekosežnome planu i programu. Josipa Protegu, smijenjenoga šefa te banke, sam je svojedobno postavio na položaj, i dakako da se, na fonu te činjenice, u medijima odmah počelo spekulirati je li osobno utjecao i na rizične bankovne plasmane izvedene tijekom Protegina mandata.
KALMETINO POZIVANJE NA SANADERA KAO POŠTENJAČINU
Za Kalmetu, međutim, Sanader izrijekom ostaje borac protiv korupcije bez premca, što bi se moglo shvatiti ne samo kao njegovo hvatanje za plutajući balvan - tj. kao pokušaj da se preko nevidljivoga Sanadera u HDZ-u konstruira consensus o njegovu ostanku na položaju - nego i kao ispad u odnosu prema autoritetu Jadranke Kosor. Premijerka, koja je Sanadera naslijedila kao prividno najbenignije rješenje, na planu demistificiranja korupcije postala je “šum na kanalu” i ostvarila u kratkom razdoblju pomake o kojima nitko u HDZ-u nije mogao ni sanjati. Pod Sanaderom svi su se osjećali kao dijelovi jedne stabilne sheme ili mehanizma koji se mogao snažno napadati izvana, ali iznutra je bio armiran interesnim nitima i pružao im je sigurnost postojanosti. Sanaderov odlazak svakako je narušio taj dojam sigurnosti, ali Polančecov možda i jače. Bio je vrlo konkretna i nedvosmislena poruka da su procesi započeli, i da u sferi moći nema više nedodirljivih. Jadranka Kosor mogla bi smijeniti i gospodina Kalmetu, kojem će pozivanje na Sanadera, ili prijetnja Sanaderom, u javnosti samo oslabiti image i položaj. Tko danas svoju političku obranu nastoji zasnovati na ideji Sanadera kao poštenjačine, taj se beznadno uvukao u potragu za izgubljenim vremenom. Intenzitet hrvatskih društvenih previranja sugerira da bi se u predvidljivom razdoblju mogla stvoriti “politička klima” koja će pravosuđu omogućiti da javno pokrene istragu i o Sanaderovoj ulozi u korupcijskim aferama. Za sve one koji se osjećaju ugroženima bilo bi - u svjetlu te anticipacije - pametnije da se od gospodina Sanadera počnu prepoznatljivo udaljavati, umjesto da se panično stišću uz njega i pokušavaju vlastiti status kupiti preko njegove neizvedive medijske “rehabilitacije”. Na drugoj strani, gospodin Sanader - koji se s funkcije predsjednika stranke povukao na funkciju dobroga duha HDZ-a - još uvijek na raspolaganju ima određene mogućnosti manipulacije ljudima i događajima, vjerojatno zato što se njegovi saveznici i on međusobno drže u šahu.
PRIVREMENO SMIRENJE NA PARTIJSKOM TAVANU
Ako je Stipe Mesić, nakon stanovitoga eskiviranja i oklijevanja, na kraju ipak izravno rekao da bi “na Kalmetinom mjestu podnio ostavku”, to među ostalim vjerojatno znači da je procijenio kako spomenuta ostavka ne bi dramatično ugrozila položaj Jadranke Kosor. Može se pretpostaviti da predsjedniku države - s obzirom na sve što je premijerka dosad postigla na unutarnjem i vanjskom planu - nikakva destabilizacija gospođe Kosor nije u interesu. “Bad news for Mr. Kalmeta”, mogli bi zaključiti suptilniji promatrači, no taj je zaključak ishitren. Kako stvari danas stoje, gospodin Kalmeta na položaju ostaje. Sviračima iz SDP-a - usput rečeno, zasebno je koliko i zanimljivo pitanje što je to danas SDP - trud će biti uzaludan. Političko raspoloženje u HDZ-u, što znači i među njegovim satelitima, takvo je da će zahtjevi za Kalmetinom ostavkom u Saboru biti odbijeni. Ne dođe li do nekakve dramatične promjene ili inozemne intervencije kakva se ne može odbiti, gospodinu Kalmeti izglasat će povjerenje, i to će spomenutome dobrom duhu HDZ-a koji se bori za Kalmetu donijeti određeno smirenje na partijskome tavanu. Možda samo privremeno, doduše.
Boško Matković; Slučaj Pevec
U novinama su se zadnjih dana ponovno počela spominjati primanja Boška Matkovića u razdoblju kad je bio predsjednik uprave Zagrebačkog aerodroma. Nakon odlaska s te dužnosti gospodin Matković postao je predsjednik uprave NCL-a. Fenomen plaća i otpremnina u državnim tvrtkama postao je u vrijeme ekonomske krize iznimno popularan, iako već postoji godinama i nitko mu nije posvećivao veliku pažnju. Stotine raznih menadžera ostvarivale su i ostvaruju razne ugovorne dobiti, bez kojih, uostalom, ne bi ni prihvaćali odgovorne funkcije. Zašto su neki upravo Boška Matkovića počeli povlačiti kao ogledni primjer takve institucionalizirane poslovne prakse, ostaje nejasno. Kao i svi drugi, čovjek uzima ono što mu pripada. Da bi informacija o ugovorima gospodina Matkovića prerasla razinu površnosti, mora se nadopuniti podatkom da je on bio vrlo uspješan direktor koji je aerodrom ostavio s debelim plusom na računu. Danas taj račun komforno grickaju ljudi bez programa koji su ga naslijedili. Kao racionalan menadžer, sprečavao je da se aerodrom pretvori u ono što je bio HAC, tj. u HDZ-ovu vreću bez dna. Smijenjen je intervencijom Božidara Kalmete, bez ikakvoga poslovnoga razloga, samo zato da Sanader i Kalmeta mogu tamo dovesti svoje povjerenike. Svima koji osjećaju potrebu da se kronično bave Matkovićevim primanjima, ili primanjima bilo kojeg drugog menadžera, može se preporučiti da prouče kakve je tragove dotični za sobom ostavio i na čemu je ta primanja zaradio. Sve drugo su nepotpune tendencioznosti.
U trenutku kad se nezaustavljivo raspada trgovački konglomerat “Pevec”, i stotine ljudi sa sobom odvodi u bankrot, može se postaviti općenito pitanje kako je, zašto je, i s kakvim ekonomskim smislom uopće i nastao. Razina usluga tog “Peveca” nije se mnogo razlikovala od bosanskog buvljaka “Arizona”. Njegov nepismeni logo “kupujte s osmjehom” (umjesto “s osmijehom”) kulturno i komunikacijski savršeno je korespondirao s njegovim pretrpanim i neurednim prodavaonicama u kojima su se kupci tretirali kao krdo, i koje su preživljavale uglavnom na zavidnoj ponudi bofla. Taj balkansko-provincijalni preprodavački lanac uspijevao se, ipak, širiti neviđenom ekspanzijom. Njegov vlasnik, koji na televiziji ostavlja dojam da bi mu i čuvanje kućnog kanarinca trebalo povjeriti s oprezom umjesto s “osmjehom”, dobivao je kredite kako se sjetio. Općine i gradovi natjecali su se tko će mu prije osigurati zemljište i logistiku za njegove nebrojene kokošarske “centre”, poduprte voznim parkom koji po cijeni vjerojatno ne zaostaje za Rončević-Sanaderovim kamionima. Sve se to danas predvidljivo urušava u crnu rupu nekompetentne megalomanije, koja se hranila na uvjerenju da njezina substandardna ponuda može trajno nadvladati neusporedivo rafiniraniju inozemnu konkurenciju.
