Objavljeno u Nacionalu br. 736, 2009-12-22

Autor: Srećko Jurdana

Surova politika

Tendenciozni pritisci na Mesića oko Petrača

Ima li predsjednik države u odlukama o ublažavanju kazne pravo na nekakvu autonomnu prosudbu? I zašto bi baš Hrvoje Petrač u tim prosudbama morao biti preliminarno hendikepiran u odnosu na sve ostale podnosioce molbi? Jednakost pred zakonom podrazumijeva i jednakost u procjeni molbi za pomilovanje, oslobođenu artificijelno nametnutih preduvjerenja. Jasno je da predsjednička pomilovanja za sobom često povlače razne kontroverzije, ali to je takva institucija, i ako ona postoji, svima koji se s njom žele koristiti - Hrvoju Petraču ili bilo kome drugome - mora se omogućiti ravnopravan tretman

Srećko JurdanaSrećko JurdanaIma li predsjednik države doista pravo na vlastitu prosudbu kad je riječ o primjeni institucije pomilovanja - ili ublažavanja zatvorske kazne - na osuđenike koji mu se, kao “posljednjoj instanci”, radi toga obraćaju s molbama? Kako stvari stoje, čini se da to ustavno predsjedničko pravo u stvarnosti može biti prilično ograničeno i volatilno, odnosno: prilično formalne prirode, jer ga pojedini fabrikanti “javnoga mnijenja” mogu temeljito dovesti u pitanje uvijek kad im to iz specijalnih interesa odgovara. Indikativan je na tom planu slučaj Hrvoja Petrača. Radi se o akutnome primjeru agresivnoga nastojanja raznih pojedinaca i skupina, međusobno povezanih tankim staklenim nitima, da se spomenuto pravo neizravno suspendira, i da se predsjedniku - psihološki, ako nikako drugačije - ukine mogućnost donošenja autonomne odluke, koja bi osuđeniku Petraču eventualno mogla ići u prilog.


PRESING FABRIKANATA JAVNOGA MNIJENJA

Usporedo s približavanjem kraja Mesićeva mandata povela se i - ne pretjerano rafinirana - medijska kampanja da se predsjednika u završnoj fazi spriječi u mogućem ublažavanju Petračeve kazne. Ta kampanja traje mjesecima, orkestrirana je, provodi se gotovo svakodnevno i za postizanje cilja u njoj se ne biraju sredstva i načini. Na predsjednika se primjenjuju nečuveni pritisci, s namjerom da ga pred javnošću dovedu u situaciju u kojoj bi bilo kakva druga odluka osim nedvosmislenoga odbijanja Petračeve molbe za njega postala nepodnošljivo kompromitantna. Interesne skupine u kombiniranim medijima - novine, televizija - koje su odabrale gospodina Petrača da se preko njega publici predstave kao neponovljivi istjerivači pravde, predsjednika poluotvoreno ucjenjuju, i pokušavaju mu vezati ruke. U svakom slučaju, na djelu je psihološko-propagandna operacija prvoga reda, kojoj nije podvrgnut samo predsjednik, nego i druge institucije koje imaju veze s pomilovanjima i represivnim sustavom. Od ministra pravosuđa Ivana Šimonovića, na primjer, agresivno se tražilo javno izjašnjavanje o Petračevu mogućem ublažavanju kazne, u trenutku zapravo dok još nije bilo jasno niti je li Petrač formalno podnio molbu. Gospodin Šimonović ponešto se u prvi mah zaletio pod tom presijom, i dao izjavu kako se protivi bilo kakvom pomilovanju. Ubrzo je, međutim, shvatio da takvo kategoričko osobno izjašnjavanje nije u skladu s njegovim položajem i ovlastima, i podsve kasnije izjave Ministarstva o Petraču postale su neutralnije: “Odluka je na predsjedniku”. Prva izjava je, međutim, morala ostaviti trag. Nametnulo se pitanje, dakako, kako će se taj predsjednik - pa makar i predsjednik na odlasku - osjećati pri donošenju odluke, ako unaprijed zna da ministar pravosuđa nije na njegovoj strani, bude li ona na bilo koji način pozitivna za osuđenika.

UPORNO PREJUDICIRANJE

Pritisci su, kako vidimo, bili multispektralni, posredni, neposredni, ponekad čak i gotovo vulgarno direktni. Predsjednik Mesić, od kojeg se neprestano tražilo da nešto izravno kaže o Petraču, izjavljivao je u više navrata kako - u skladu s procedurom - čeka odluku svoje komisije za pomilovanja, i prije nje ne može reći ništa. Scenski lobi koji - među svim ostalim kažnjenicima u Hrvatskoj - upravo Petrača po svaku cijenu želi zadržati u zatvoru “do kraja mandata”, fokusirao se tad na spomenutu komisiju, zaključujući da je ključ brave u njoj. Pretvorili su je u medijsku temu bez premca, počeli - agresivno koliko i “znakovito” - spekulirati o njezinoj odluci, i u javnosti stvarati sugestivnu klimu po kojoj bi eventualno pomilovanje Petrača značilo nezamisliv udar na pravnu državu. U kulminaciji pritisaka na komisiju, Jutarnji list je redom objavio imena, prezimena i fotografije svih njezinih članova, pretvarajući ih u “lica s potjernice”. Poruka, tj. prijetnja, bila je očita: neka svi znaju da ste vi odgovorni ako se Petraču ublaži kazna. Rezultat, uglavnom, nije izostao: komisija je Petračevu molbu odbila. Stipe Mesić, bez obzira na komisiju, još uvijek ima diskrecijsku mogućnost da Petraču ublaži kaznu, ali predsjedniku i dalje - do samoga kraja zbivanja - nastoje uskratiti svaki milimetar prostora za autonomno djelovanje. Vrlo je teško razlučiti je li on ranije izjavio da “čeka odluku komisije”, ili “da će poštivati odluku komisije”, no pojedini mediji hvataju se za potonje kao za gotovu ili samorazumljivu činjenicu, i odmah nakon negativne odluke komisije, kojoj su prije toga isprali mozak, počeli su objavljivati bombastične naslove: “Mesić ne će pomilovati Petrača”, evidentno prejudicirajući stvar da se predsjednik u međuvremenu ipak ne bi odlučio za nekakav suprotan potez. Neprestano se spominjalo i da mu je “Petrač financirao kampanju”, iako su to i predsjednik i Petrač demantirali.

UPITNA JEDNAKOST PRED ZAKONOM

Kad je riječ o Hrvoju Petraču, za ono što je zgriješio već je debelo platio. Bijeg pred pravosuđem nije mu trebao; otežao si je pravni položaj, a kad je uhvaćen, godinama su ga vukli po grčkim kazamatima. U Hrvatskoj je nakon izručenja osuđen za otmicu Zagorčeva sina, bez konkretnih dokaza i uglavnom na temelju presumpcije krivnje, s obzirom na to da je otmicu izveo njegov sin. Sudac Ivan Turudić - Sanaderov čovjek, koji se sam u novinama pohvalio da “cijelo svoje napredovanje u karijeri duguje HDZ-u” - mehanički je zaključio da tu gdje je sin, mora biti i otac. Na rigoroznu osudu utjecao je u prvome redu Petračev impulzivan istup u kojem je uvrijedio (tadašnjeg premijera) Ivu Sanadera. Ispričao se zbog tog istupa, ali isprika mu nije pomogla. Sanader je preko gospodina Turudića na njemu odlučio demonstrirati svoju moć, iako je pravosuđe prema Petraču moglo pokazati nijansu razumijevanja, ne samo zbog nedostatka realnih dokaza o njegovu sudjelovanju u otmici. Bez aktivne uloge Hrvoja Petrača nikada se ne bi otvorio slučaj Vladimira Zagorca i krađe dragulja iz sefa u MORH-u. Protiv Petrača se iz nejasnih razloga formirao ofenzivan medijski blok koji predsjedniku države i drugim institucijama frenetično nastoji uskratiti mogućnost da Petraču makar i u nekoj ograničenoj mjeri iziđu u susret. Ponovno se postavlja pitanje: ima li predsjednik države u odlukama o ublažavanju kazne pravo na nekakvu autonomnu prosudbu? I zašto bi baš Hrvoje Petrač u tim prosudbama morao biti preliminarno hendikepiran u odnosu na sve ostale podnosioce molbi? Jednakost pred zakonom podrazumijeva i jednakost u procjeni molbi za pomilovanje, oslobođenu artificijelno nametnutih preduvjerenja. Jasno je da predsjednička pomilovanja za sobom često povlače razne kontroverzije i preispitivanja opravdanosti odluka, ali to je takva institucija, i ako ona postoji, svima koji se s njom žele koristiti - Hrvoju Petraču ili bilo kome drugome - mora se omogućiti ravnopravan tretman.

Zločin u Gruborima - zataškavanje na visokim operativnim razinama

Ubojstva petero srpskih staraca u selu Grubori, izvedena na krajnje bestijalne načine, pripadaju među najteže zločine koje su pripadnici hrvatske strane počinili u Domovinskom ratu. Četrnaest godina periodički se u javnosti raspravlja o tom neljudskom činu, i tek danas je počeo ulaziti u konkretniju pravosudnu fazu. Mnogi su ga pokušavali na sve načine marginalizirati i zataškati, pojačavajući time sliku o Hrvatskoj kao državi u kojoj je hrvatske zločine gotovo nemoguće procesuirati. Najnovija istražna otkrića pokazuju da se - neposredno nakon izvršenja zločina - na visokim zapovjednim razinama na terenu pokušala organizirati operacija falsificiranja okolnosti u kojima je izveden. Namjera je bila da se uz tijela ubijenih staraca postave dijelovi uniformi i oružje srpske vojske, kako bi se stvorio dojam da nije riječ o civilima nego o pripadnicima aktivnih formacija. Pojedini ljudi iz MUP-a odbili su sudjelovati u toj namještaljci, i povučeni su nakon toga u Split i Zagreb, a na terenu je provedena “asanacija”. Neki su se, međutim, bahato hvalili da su upravo oni izvršili zločin, da bi potom dobili političku zaštitu koja je trajala do danas. Cijelu tu degutantnu fenomenologiju nesumnjivo će analizirati i međunarodno pravosuđe. Među privedenim osumnjičenicima nalazi se i bivši šef specijalaca Željko Sačić. Njegovo privođenje odjeknulo je jer se dulje vrijeme u medijima predstavljao kao oficijelni glasnogovornik braniteljske populacije. Neprestano su ga zvali na televiziju da o ratnim zbivanjima govori “iz braniteljskog rakursa”, što se u pravilu svodilo na mimikrirano prodavanje poznate ekstremističke teze da “Hrvati nisu mogli počiniti ratni zločin”. Definitivno se pokazao u pravome svjetlu kad je na televiziji govorio o Ivanu Koradeu, i - nakon serije ubojstava koje je izveo taj manijakalni tip - branio ga tvrdnjom da za njegovo ponašanje odgovornost snosi i država, zato što mu “nije dala nekakvu savjetničku funkciju u skladu s ratnim zaslugama”. Sačić je time u etičkome smislu o sebi rekao sve, a drugo je stvar istrage.

Vezane vijesti

Dok Suzana roni suze, Šeks nudi usluge

Dok Suzana roni suze, Šeks nudi usluge

Jadranka Kosor reagirala je porukom “gorkog prijekora” na odluku Tomislava Karamarka da (nju i Šeksa) smijeni s potpredsjedničkih funkcija u Saboru.… Više

Komentari

registracija
7/6/07

IvanVrhovljan, 28.12.09. 12:58

Ako ostavimo po strani interese koji se još uvijek mogu progurati kroz vrlo rastezljive zakone, čini se da bi pravda bila zadovoljenija da nema te rastezljivosti i da su svi pred jasnim zakonoma - jednaki, bez bilo čijih izvan-sudskih procjena o pomilovanjima. Ako se i psihijatri mogu zajebati u svezi procjena "uzornih zatvorenika", duplih ubojica...što nam treba još više relativizirati preblage sankcije za sve živo u našoj zajebanoj državi. Pogledajte kako stoji sa sannkcijama u SAD-u gdje i najobičnije pušenje pimpeka može ugroziti predsjednika države ( B.Clintona), ako on toj sitnici pokuša lagati!


Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika