ODLIKOVANJE U DOMOVINI Hrvatski predsjednik Stjepan Mesić prošlog je tjedna liječnici Hedvig Hricak uručio odlikovanje Red Danice hrvatske s likom Katarine Zrinske za 'osobite zasluge za zdravstvo, socijalnu skrb i promicanje moralnih društvenih vrednota'Predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić uručio je odlikovanje Red Danice hrvatske s likom Katarine Zrinske hrvatskoj liječnici prof. dr. sc. Hedvig Hricak, predstojnici odjela za radiologiju Memorial Sloan-Kettering Cancer Centera u New Yorku i redovnoj profesorici radiologije na Weill Cornell Medical College u Sjedinjenim Američkim Državama. Predsjednik je Hedvig Hricak nagradu dodijelio za osobite zasluge za zdravstvo, socijalnu skrb i promicanje moralnih društvenih vrednota. Liječničku i znanstvenu karijeru ostvarila je u Americi, a na mjestu predstojnice odjela za radiologiju u Memorial Sloan-Kettering Cancer Centeru, za koji se danas misli da je najbolja onkološka klinika na svijetu, već je deset godina. Objavila je više od 400 znanstvenih radova u časopisima, desetke knjiga i ima više od 6000 citata svojih znanstvenih radova. Posebno je poznata po radovima i istraživanju magnetske rezonancije u bolestima urogenitalnog sustava, osobito karcinoma maternice, jajnika i prostate. Hedvig Hricak je sa suradnicima postavila temelje MR prikazivanju i magnetsko rezonantskoj spektroskopiji karcinoma prostate. Počasni je profesor Sveučilišta u Zagrebu, dopisni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti te počasni član Britanskog instituta za radiologiju, Njemačkog radiološkog društva, a dodijeljen joj je i počasni doktorat Sveučilišta u Münchenu. Dobitnica je Zlatne medalje Međunarodnog društva za magnetsku rezonanciju u medicini i nagrade "Marie Curie" Udruge žena radiologa. Hrvatska liječnica prva je žena kojoj je u dugoj povijesti Sveučilište Ludwig-Maximilian u Njemačkoj dodijelilo počasni doktorat i prva žena radiolog koja je izabrana u Institute of Medicine u Washingtonu.

NACIONAL: Već ste deset godina na odjelu radiologije u Memorial Sloan-Kettering Cancer Centeru u New Yorku. Zbog čega se upravo ta bolnica danas vrednuje kao najbolja onkološka medicinska ustanova na svijetu?
- Ta bolnica ima veliku prednost u odnosu na druge jer tamo radi mnogo kompetentnih liječnika samo za karcinom koji se u svakom trenutku međusobno konzultiraju. Sav kadar u bolnici je vrlo stručan i predstavlja određenu elitu u onkološkoj medicini. Memorijalna bolnica ima tradiciju, osnovana je krajem 19. stoljeća i najstarija je bolnica u Americi za liječenje raka. Samim time predstavlja ustanovu u kojoj je apsolutno sve koncentrirano isključivo na karcinom. Kod nas je tradicija i takozvani mission statement, odnosno postavljeni ciljevi. To su njega pacijenata, istraživanje i edukacija. Pacijent je uvijek prvi i sve je podređeno njemu. Imamo veliki i vrlo jak centar za istraživanja, što je vrlo značajno jer sve što se novo otkrije mi primjenjujemo prvi, a medicina je doslovce svaki dan sve naprednija. Kroz istraživanja se educiraju i liječnici. Uvijek kažem svojim studentima da se u medicini uči cijeli život i da ono što smo znali prije pet godina danas više ne vrijedi. Kad su na jednom mjestu stvari posložene tako kao kod nas, normalno je da bolnica ima i tako zavidne rezultate u izlječenju te bolesti.

NACIONAL: Opće je poznato da američki zdravstveni sustav ne omogućava svim građanima jednak stupanj liječenja. Što ako u vašoj bolnici nečija kartica socijalnog osiguranja ne pokriva nivo tako zahtjevnog liječenja kao što je bolest karcinoma?
- Ako postoji pacijent kojem samo naša bolnica može pomoći, a pri tome pacijent na svojoj kartici nema pokriven taj nivo liječenja i ne može ga sam niti platiti, s obzirom na to da smo mi privatna bolnica, postoje specijalni fondovi koji pokrivaju takva liječenja. Naravno to su pacijenti s teškom dijagnozom.

NACIONAL: U bolnici u kojoj radite u proteklih je deset godina mnogo mladih liječnika dobilo stipendije za specijalizaciju, od kojih su neki i iz Hrvatske.
- Dajemo dosta stipendija, pa tako i studentima iz Hrvatske. Svi su ti mladi ljudi danas medicinska elita u Hrvatskoj. Osigurali smo, djelomično ja, djelomično bolnica, sredstva za stipendije koje su omogućile da hrvatski radiolozi dolaze na dodatno osposobljavanje u našu bolnicu.

NACIONAL: Ostvarili ste zavidnu liječničku i znanstvenu karijeru. Koliko vam je kao ženi bilo teško uspjeti doći do tako visoke profesionalne razine i jeste li ikada mislili da ćete toliko postići?
Na oproštajnom partyju University of California u San Franciscu, s rektorom nobelovcem dr. Michaelom Bishopom- Nikada nisam mislila da ću se toliko ostvariti. Medicina je moj život i moj hobi. Ja zaista volim to što radim i svaki put kad mi daju neko odlikovanje ili počasnu titulu, pitam se zašto baš ja. Svojedobno sam kao dijete bila predsjednik glazbene omladine u Zagrebu pa sam se i tada pitala zašto opet ja. Očito mi je takva sudbina. U akademskoj karijeri nisam nikada osjetila da su me muškarci smatrali nesposobnom. Kad sam postala šef, stvari su postale malo drukčije jer takvo mjesto ipak zahtijeva određeni stav. Prije trideset godina u medicini je na tim pozicijama bilo zaista mnogo manje žena. Morala sam se prilagoditi drukčijim nastupima. Danas se mlade žene više ne moraju toliko prilagođavati jer nas ima više. Ja sam tada bila rijetka žena na funkciji šefa radiologije.

NACIONAL: Je li teško biti na čelu tako kompleksnog odjela?
- Jest. Funkcioniram prema rasporedu, doslovce sve pišem i znam kad je što. Dajem najbolje od sebe, cijenim lojalnost i povjerljivost. Kad mi se nešto kaže, znajte da ću odnijeti to sa sobom u grob i da nitko neće znati to što ste mi povjerili. Znam slušati i vrlo sam suosjećajna, ali kad nešto odlučim, onda nema natrag. Stvorila sam jak autoritet, ali nisam ni u čemu lažna. Rekla bih da sam čudna kombinacija oštrine i suosjećanja. Imam 600 ljudi pod sobom i to je vrlo odgovorna funkcija, od toga je samo 95 doktora i 40 specijalizanata. Moraš u svakom trenutku biti dostupan, nema veze jesi li mekan ili tvrd šef, najvažnije je da budeš predvidljiv. Znam povući liniju između čovječnosti i profesionalizma i uvijek sam ista. Ne dopuštam da moja emotivna stanja utječu na posao. Važno je imati i jak govor tijela, koji je također bitan za šefovsko mjesto, i kontrolirati ga. Dolazim prva, u sedam i petnaest, i odlazim posljednja, oko osam i pol. Sviđa mi se rečenica Harryja Trumana: "Ako ne možeš izdržati vrućinu, nemoj biti blizu nje."

NACIONAL: Imate neobično ime, Hedvig. Kako ste ga dobili?
- Pravo mi je ime Hedviga, ali kad sam došla u Ameriku, prozvali su me Hedvig pa je tako i ostalo. Ime mi je dala majka. Čak ni moje prezime nije Hricak, nego Hričak, ali u Americi je to bilo previše komplicirano izgovoriti pa sam ostala Hedvig Hricak.

NACIONAL: Zbog čega ste baš odabrali medicinu za svoj životni poziv? Je li vam netko u obitelji bio liječnik?
- Nitko. Otac je bio inženjer, a majka je radila kao glavna tajnica u prvoj gimnaziji. Ona je završila zemljopis, ali nikada nije predavala. Oduvijek sam voljela znanost, biologiju, kemiju i matematiku, i mislila sam, ako odem na medicinu, da su mi sva vrata dalje otvorena. Tada je to bilo vrlo cijenjeno zanimanje, a medicina je davala široki spektar mogućnosti da se dalje ne moraš nužno baviti samo liječništvom. Također, dok studiraš medicinu, na neki način kupuješ vrijeme da vidiš što zapravo hoćeš dalje u životu. Odrasla sam u Zagrebu u doba zlatne Jugoslavije i bilo nam je dobro jer ništa drugo nismo ni znali. Završila sam srednju školu u Klaićevoj i išla u razred koji je tada bio prvi eksperimentalni odjel za fiziku i matematiku u gimnaziji. Dolazim iz ugledne obitelji, a moja je majka uvijek govorila da moram nešto i naučiti kad sam "već tak iz fine kuće" pa sam svirala violinu i išla na solfeggio. Nisam išla jer sam htjela biti Stradivari nego jer je ona rekla da bi to tako trebalo biti.

NACIONAL: Nakon studija medicine stažirali ste nekoliko mjeseci u današnjoj bolnici Sestre milosrdnice u Vinogradskoj ulici, nakon čega ste otišli dalje na specijalizaciju u Ameriku. Zanimljivo je da ste tada već bili udani i imali sina Petra kojem je bilo nekoliko mjeseci. Je li bilo teško sve ostaviti i s malim djetetom otići u Ameriku?
POČASNI DOKTORAT Hedvig Hricak dobila je počasni doktorat Sveučilišta u Münchenu; na slici s dekanom, rektorom i šefom radiologije- Stažirala sam u Vinogradskoj, no već nakon šest mjeseci otišla sam u Ameriku. U to je vrijeme najbolja specijalizacija za radiologiju bila u Švedskoj i svi su dolazili tamo, ali ja nisam znala švedski pa sam otišla u Ameriku. Bila sam mlada i nisam mnogo razmišljala. Spakirala sam kofere i otišla. Drukčije sam tada gledala na stvari, sada to sigurno ne bih napravila. Iako sam bila već udana i imala malo dijete, ipak sam otišla. U ono se vrijeme u Americi jako razvijala medicina i činilo mi se to kao dobra odluka. Otišla sam u pravo vrijeme, na pravo mjesto. Otišli smo prvo u Detroit jer je moj tadašnji suprug tamo imao obitelj. Prve dvije godine nisam radila jer sam smatrala da trebam ostati kod kuće s djetetom. Počela sam raditi nakon dvije godine, prvo u jednoj maloj detroitskoj bolnici, pa ubrzo u glavnoj bolnici u Detroitu Henry Ford. Poslije godinu dana tražili su da dođem u Kaliforniju na Kalifornijsko sveučilište San Francisco.

NACIONAL: U toj ste bolnici, također uglednoj klinici, proveli dvadeset godina. Je li bilo teško doseliti se u New York?
- Nije bilo lako. Kalifornijsko sveučilište je izvanredan fakultet i bolnica i u 20 godina naučila sam mnogo toga. U Kaliforniji je život bio vrlo ugodan, i kad sam prihvatila mjesto u New Yorku, počela sam takoreći iz početka. Kao šef odjela imaš veliku odgovornost, ali i mogućnost da stvoriš nešto značajno. U San Franciscu sam bila šef odjela za oslikavanje abdomena i moji suradnici su mi stalno govorili da moram ići naprijed i postati šefica cijelog odjela radiologije. Ponudili su mi da radim na nekoliko sveučilišta u Americi, ali s obzirom na to da sam se od 1986. bavila samo onkologijom, znala sam da je najbolje da dobijem mjesto šefice u bolnici koja je na to orijentirana. Zapravo sam priželjkivala da to bude Memorial Sloan-Kettering. Bilo je mnogo kandidata, no izabrali su mene. To je bilo prvi put da je žena dobila mjesto predstojnice takvog odjela u Americi.

NACIONAL: Koliko je život u New Yorku drukčiji od onoga u San Franciscu?
- U početku u New Yorku nije bilo lako, ali sad sam ga toliko zavoljela da sve gradove stavljam na jednu stranu, a New York na drugu. U San Franciscu smo živjeli u kući s prekrasnim pogledom na cijeli grad i ocean. U New Yorku stanujemo u zelenilu, uz Central Park koji je vrlo blizu bolnice pa svaki dan idem na posao pješice. Tamo se nitko ne vozi svojim automobilom jer je gradski prijevoz odličan, a na svakom uglu vas čeka taksi. Dio grada u kojem stanujem više je orijentiran na stariju populaciju, miran je i iznimno lijep.

NACIONAL: Vaš suprug Alexandar Margulis također je radiolog. Dugo je vremena bio šef radiologije i kasnije prorektor Kalifornijskog sveučilišta u San Franciscu, a napisao je i knjigu "Be in Charge" koja je postala pravi hit, priručnik za vođe i šefove. Koliko je svih ovih godina on utjecao na vaš profesionalni rad?
- U posljednje vrijeme se posvetio pisanju knjiga. Osim "Be in Charge" napisao je još jednu knjigu o tome kako postati šef. Moj suprug je jedan od najboljih radiologa na svijetu i jako sam puno naučila od njega. Važno je u životu imati takvu osobu pokraj sebe. Ima jako mnogo razumijevanja za moj posao i ne trebam mu objašnjavati zašto sam na poslu po cijele dane ili zašto vikendom nekada moram sjediti za kompjuterom, a ne mogu recimo uzeti slobodan dan. Danas mlade žene imaju s tim problema jer su razapete između privatnog i profesionalnog života. Kad su na poslu, trče kući jer znaju da moraju biti tamo, a kad su doma, hvata ih nervoza jer znaju da moraju na posao.

NACIONAL: Koje biste osobe izdvojili tijekom svoje karijere koje su najviše utjecale na vašu profesionalnu i znanstvenu karijeru?
JANET HUSBAND u studenome 2005. imenovala ju je počasnom članicom Royal College of Radiologists- Presudno je imati mentora kojemu vjeruješ. Moji su mentori bili strogi stručnjaci, imali su visoke standarde, ali pomogli su mi. Kad sam počela raditi u bolnici Henry Ford, šef radiologije bio je William Eyler, ujedno urednik najvećeg radiološkog lista - Radiology. Mislim da sam u životu imala i mnogo sreće, uvijek sam bila na pravome mjestu u pravo vrijeme. U San Franciscu sam počela raditi s magnetskom rezonancijom na samom začetku. Kad sam došla u Memorial Sloan-Kettering, počela je molekularna medicina i opet sam bila na pravome mjestu u pravo vrijeme.

NACIONAL: Koliko kao predstojnica Klinike radite s pacijentima?
- Nažalost nemam za to dovoljno vremena. Mnogo se bavim administrativnim poslovima jer je to ogroman odjel. Osim toga bavim se istraživanjima i podučavanjem specijalizanata, no uvijek im dajem do znanja da je pacijent najvažniji i redovito sudjelujem u sastancima na kojima specijalizante podučavamo kako tretirati pojedine bolesnike. Tako pratim što se događa i imam priliku pomoći u dijagnozi ako treba.

NACIONAL: Predsjednik Mesić dodijelio vam je odlikovanje za izniman doprinos u medicini. U dosadašnjoj ste karijeri bili mnogo puta počašćeni uglednim titulama, no ovo je prvi put da ste dobili državno priznanje iz Hrvatske. Što vam znači ta nagrada?
- To je veliko priznanje za mene iz jednog posebnog razloga, dolazi iz moje zemlje. Vrlo mi je teško opisati što mi to znači. Odličje koje mi je dodijelio predsjednik nije samo velika nagrada, nego je i vrlo emocionalna stvar. Moram naglasiti da je to najveće priznanje koje sam dobila. Iako mi je mnogo značila i titula izvanrednog profesora na Medicinskom fakultetu u Zagrebu gdje sam nekad i sama studirala, to me je ipak posebno razveselilo. Svaki događaj ima drukčije značenje i svaki mi zauzima posebno mjesto u srcu. To je kao da majku troje djece pitate koje joj je najdraže. Svako joj je drago na poseban način.