Objavljeno u Nacionalu br. 753, 2010-04-20

Autor: Srećko Jurdana

Surova politika

Premijerka nekontrolirano brani partijske dogme

Na nedavnoj komemoraciji u Jasenovcu premijerka je među ostalim izjavila da je 'prihvaćanje povijesne istine znak zrelosti naroda i država'. Kad je tako, zašto onda nije u stanju prihvatiti i povijesnu činjenicu da se Tuđman uključio u Miloševićevu ideju rata za podjelu BiH ?

Srećko JurdanaSrećko JurdanaPredsjednik Josipović naslutio je možda da je razdoblje teške ekonomske krize – pored svih egzistencijalnih tegoba koje ga prate - psihološki pogodno za razaranje nasilno ukorijenjenih političkih dogmi koje naciju opterećuju desetljećima. Nakon petnaest-dvadeset godina historijske distance obilježene režimskom hipokrizijom, u Hrvatskoj je jedan prominentan lik, čije političke poruke odjekuju, odlučio prekinuti kontinuitet mitologije o hrvatskoj nedužnosti u bosanskome ratu devedesetih. Josipovićev odlazak u Ahmiće (a potom – logično – i u Križančevo Selo), praćen izjavom žaljenja u bosanskome parlamentu zbog Tuđmanove politike prema Bosni i Hercegovini, historijska je gesta koja će kvalitetno utjecati na međunarodnu percepciju Hrvatske, i ostaviti reformistički trag u njezinim unutarnjim političkim odnosima. Predsjednik se – na opće iznenađenje – odabranim izrazima de facto ispričao za hrvatsko sudjelovanje u planovima podjele BiH. Napokon, može se dodati. Nakon tog poteza, sve daljnje državotvorne mistifikacije na zadanu temu postaju prilično besmislene. Kako stvari stoje, s Ivom Josipovićem na čelu neformalna građanska ljevica u Hrvatskoj prelazi u prepoznatljivu idejnu ofenzivu, po ukupnim dramskim efektima ponešto uvjerljiviju od SDP-ovih parlamentarnih natezanja s HDZ-om oko ustava.


BEZ NAKNADNOG TRAŽENJA NAGODBE

Ako se – u danom kontekstu – predsjedniku Josipoviću može bilo što predbaciti, onda je to isključivo nijansa nekonzistentnosti u naknadnim objašnjavanjima njegovoga bosanskoga pothvata. Suočen s neviđenom galamom iz redova Vlade i HDZ-a, odlučio je do određene mjere reterirati, izjavljujući kako su ga “pogrešno citirali”, jer “nije se ispričao, nego izrazio žaljenje”. Taj pokušaj ublažavanja jednog odvažnog i zapravo briljantnog diplomatskog poteza nije mu bio potreban. S njim nije umirio napadače, no uspio je smanjiti oduševljenje kod nekih poklonika. Svima je jasno što je on u Bosni htio reći, i suvišno je u tom kontekstu bilo kakvo naknadno cizeliranje i usiljeno pozivanje na finese. Nije “isprika” nego “žaljenje” – znači li to bilo kome bilo što? Možda samo pasioniranim proučavateljima verbalnih figura koji istražuju razlike između šije i vrata. Ako je već odlučio bika režimske propagande uhvatiti za rogove, predsjednik bi morao znati da je iznimno opasna stvar s tim bikom - preko popuštanja zahvata - naknadno tražiti nagodbu. Bio je mnogo vjerodostojniji u trenutku kad se odlučio na frontalno sučeljavanje s napadački raspoloženom premijerkom. Na njezine prijeteće poruke, tj. poruke iz vrha HDZ-a, kako je “prekršio ustav”, i kako bi se zbog toga mogao pokrenuti postupak njegovog opoziva - impeach the chief !, povikali bi američki junaci ulice koji tradicionalno uživaju u rušenju predsjednika – uzvratio je tvrdom izjavom da se slaže s prijedlogom, uz uvjet da premijerka podnese ostavku ako procedura opoziva propadne. Odmah nakon toga gospođa Kosor prekinula je diskusije i spekulacije na temu predsjednikove smjene. Cijela njezina ofenziva protiv Josipovića zapravo je sadržajno iracionalna, a na trenutke i dramski groteskna. Na nedavnoj komemoraciji u Jasenovcu premijerka je među ostalim izjavila da je “prihvaćanje povijesne istine znak zrelosti naroda i država”. Kad je tako, zašto onda nije u stanju prihvatiti i povijesnu činjenicu da se Tuđman uključio u Miloševićevu ideju rata za podjelu BiH, u kojem su organizirane secesionističke skupine započele s planskim ubijanjem Bošnjaka, da bi za to sijanje ognja uskoro požnjele vatru? Zašto se u HDZ-u - nakon višegodišnjega relativiziranja doduše, provođenog na fonu Tuđmanovih ideoloških eksperimenata s rehabilitiranjem ustaštva - danas na pozornici može bez retoričke zadrške prihvatiti istina o Jasenovcu i vrijednostima antifašizma u hrvatskoj povijesti, a ne može o prirodi rata u Bosni? Taj kalkulantsko- selektivan odnos prema teškim fenomenima iz prošlosti – dalje i bliže – za premijerku i njezinu stranku prilično je kompromitantan. Svoju “modernu, demokratsku i europsku” orijentaciju dokazuju na Jasenovcu, a na recentnome slučaju Bosne odbijaju priznati činjenice, izigravaju teške pravednike i čvrsto se drže prigodne utilitarne doktrine koja je kreirana na povijesnim falsifikatima. Doživljaji politike na balkanski način ponekad su originalni do apsurda.

POZITIVAN POLITIČKI ŠOK NA BALKANSKOJ SCENI

Činjenicu da su devedesetih Tuđman i Šušak uvukli Hrvatsku u rat za podjelu Bosne, HDZ bi – po analogiji s Jasenovcem – mogao javno potvrditi za šezdesetak godina, a možda ni tada jer lakše je obračunavati s ustašama i njihovim vremenom, negoli s vlastitim stranačkim naslijeđem. U međuvremenu, voditi će križarske bitke protiv svih koji ne pristaju na njihove mistifikacije, posebno protiv predsjednika države čije su geste za HDZ posebno opasne jer imaju specijalno simboličko značenje. Predsjednik koji je izrazio žaljenje zbog hrvatskoga sudjelovanja u secesionističkome ratu, konfrontirao se s jednim od najjačih hadezeovskih tabua. O navedenom sudjelovanju ne smije se govoriti, jer ono službeno nikada nije postojalo. Po gospođi Kosor i njezinim ideološkim suborcima, Hrvatsku od međunarodne kompromitacije spašava uporno demantiranje očitoga, ili forsiranje sistematizirane pragmatičke laži čiju propagandnu važnost ni predsjednik – ili posebno predsjednik – ne smije dovesti u pitanje. Sve je to, međutim, besmislica. Aplaudirajući Josipoviću na njegovoj bosanskoj turneji, međunarodna diplomacija pokazala je što misli o hadezeovskoj propagandi. Premijerka je predbacila gospodinu Josipoviću da je svoju bosansku inicijativu proveo bez prethodnih konzultacija s njom. Čemu bi služile te konzultacije? Josipović je u Bosni odlučio prekinuti Tuđmanovu mitologiju i na balkanskoj sceni proizvesti pozitivan politički šok, s čime se gospođa Kosor nikada ne bi suglasila. Da je premijerku unaprijed obavijestio o svojim namjerama, predsjednik ne bi kupio njezin pristanak, već bi joj samo pružio priliku za organiziranje nekakve preventivne protuakcije koja bi narušila unikatnost njegove diplomatske koncepcije. Nemogućnost preliminarnoga djelovanja premijerka je pokušala kompenzirati agresivnošću posteriornoga djelovanja. Na scenu je izvela četiri bivša predsjednika Vlade, uz njih i jednoga bivšega potpredsjednika, i prisilila ih da preuzmu glavne uloge u njezinom prigodnom igrokazu o Bosni. U svoju dramsku skupinu taktički je propustila pozvati dvojicu bivših premijera koji su se s HDZ-om i Tuđmanom svojedobno razišli upravo zbog njegove agresivne politike prema BiH. Skupni recital bio je orkestralno impresivan. Ex-premijeri su prema očekivanjima redom osudili Josipovićeve izjave, jedan je patriotski zaključio da je Josipović nanio “veliku štetu hrvatskom narodu i državi”, a jedan je u nastupu posebnoga nadahnuća sofistički ustvrdio da je “Hrvatska dala najveći doprinos jedinstvenoj BiH”. Može se u povodu te eksklamacije kratko primijetiti da su za “doprinos jedinstvenoj BiH” pojedini Hrvati u Haagu fasovali dvadeset-trideset godina robije. Cijela ta operacija za premijerku je zapravo bila potpuno nepotrebna; nikoga nije uvjerila ni u što, i poslužila je isključivo kao naznaka panike i konfuzije u hadezeovskim redovima. S demagoškim izjavama nekadašnjih provoditelja Tuđmanove politike ne mogu se poništiti efekti Josipovićeve geste: može se samo izazvati skepsa kod međunarodnih činilaca koji Josipovićev nastup odobravaju.

OBRANA TUĐMANOVOG LIKA I DJELA

Premijerka je dvaput za redom u kratkom roku demonstrirala sklonost pretjeranim i nekontroliranim reakcijama na političke podražaje koji joj nisu ugodni: kad je na internetu objavljen registar branitelja, i kad je Josipović u Bosni obračunao s Tuđmanovom ostavštinom. Kod oba fenomena motivacija u pozadini njezinih reakcija identična je – suprotstavljanje diskreditiranju Tuđmanove ratne politike. Kampanju protiv bilo kakve objave registra Vlada je povela da se ne bi otkrilo kako u njemu nisu navedena imena onih koji su iz Hrvatske poslani na bosanska ratišta, a iz istog razloga – krivotvorenja bosanske ratne epizode – vodi se i kampanja protiv predsjednika Josipovića. Nejasno je u svemu tome kakvi su interesi gospođe Kosor da osobni politički integritet i smisao djelovanja potpuno podređuje obrani Tuđmanovog lika i djela.

Vezane vijesti

Dok Suzana roni suze, Šeks nudi usluge

Dok Suzana roni suze, Šeks nudi usluge

Jadranka Kosor reagirala je porukom “gorkog prijekora” na odluku Tomislava Karamarka da (nju i Šeksa) smijeni s potpredsjedničkih funkcija u Saboru.… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika